Sredinom devedesetih, pri kraju studija, honorarno sam pisao za jedan zagrebački ženski magazin. Prvi tekst koji sam ondje objavio bio je o vanzemaljcima, a na valu tada popularne serije X-files. Čim je urednica naručila temu, iz redakcije sam otišao pravo u knjižnicu, posudio tri-četiri knjige o “malim zelenima” i letećim tanjurima, pa ih sljedećih nekoliko dana pažljivo čitao, praveći bilješke prije nego što sam napisao članak i predao ga natipkanog pisaćim strojem. Danas ne bih jurio u knjižnicu, nego na internet, pa, guglajući najviše sat vremena, vjerojatno došao do znatno veće količine podataka nego onomad.
Internet, a s njime i tražilica Google, dramatično je promijenio način na koji živimo, učimo i radimo. Za dolazak do informacija koji je nekoć iziskivao sate i dane traženja i listanja danas je dovoljno desetak klikova. U tom smislu, predinternetsko i predguglovsko doba u usporedbi s današnjim izgleda kao parna lokomotiva naspram onog superbrzog kineskog vlaka koji lebdi iznad tračnica.
No, trebamo li biti posve sretni što su nam gotovo sve informacije danas na dohvat ruke i što do njih stižemo najkraćim putevima? Baš i ne.
Do znanja s ‘malo guglanja’
Google je prvorazredna civilizacijska tekovina, ali i nepregledno polje vrebajućih poluinformacija i lažnih vijesti. Ta je internetska tražilica – jedna od mnogih, ali veća i popularnija od svih zajedno – zapravo alat čiju vrijednost određuju milijarde onih koji se njome služe, pretražujući informacije od službenih i servisnih do trivijalnih i neprovjerenih. U toj digitalnoj kuli Babilonskoj nema krajnje istine kao takve, nego samo gomila linkova s informacijama koje bi čovjek, pretpostavlja se, trebao misaono preraditi da izgradi djelić vlastite slike i stava o svijetu oko sebe.
No, na društvenim mrežama i u komentarima na portalima sve više je onih koji samouvjereno tvrde da znaju pravu istinu o svemu i svačemu: o COVID-u, o cijepljenju, o urotama političara, o špekulacijama na burzama, o najrazličtijim agendama… i da znaju gdje se ta istina može pronaći te crno na bijelo pročitati.
Dođe tako neminovno trenutak u svakoj raspravi na internetu i društvenim mrežama kada u nadmudrivanju netko potegne taj “konačni“ argument: “Proguglajte malo!“ Što ujedno sugerira ono: “Ja već jesam i sve znam.“ U tom času završava koliko-toliko smislena rasprava, a započinje uvjeravanje samouvjerenih istinoznanaca. Onih koji tu tražilicu smatraju nekom vrstom akademije, a guglanje maltene znanstvenom disciplinom. Trebaju li nas onda čuditi pošasti fake newsa i površnosti kada mnoštvo vjeruje kako se do informacija i znanja stiže s “malo guglanja”.
‘Odškolovao’ epidemiologe, seizmologe…
Jest, znanje je danas instantno, a mnogi ljudi, k tomu, u vremenu dok prijeti neprestano mutirajući virus, vape za istinom, onom jednom i jedinom, kao da (samo) takva postoji, koja će resetirati svijet čim bude objavljena, odnosno izguglana. Prateći zagovornike “malo guglanja“ može se steći dojam da je Google u ovoj pandemiji odškolovao mnoge epidemiologe, kao što je, recimo, nakon potresa u Zagrebu i Petrinji, promovirao tisuće novih online seizmologa. Kad burze odu u crveno, eto nam i makroekonomista s Googleovim diplomama. Uostalom, danas se uz “malo guglanja“ pišu seminari, čitaju lektire, prevode stručni tekstovi… I dobro je to sve dok ne postane jedino pravilo.
A sada manje ironično… Psihijatri upozoravaju da su nam s pojavom interneta zakržljale kognitivne sposobnosti upravo zbog lakodostupnih informacija i “malo guglanja“. Jer, zašto bi ih, kao u ona pradavna vremena prije dvadeset i kusur godina morali pamtiti i bilježiti? A što su nam informacije dostupnije, to ih lakše zaboravljamo. I one ozbiljne, i one trivijalne, do kojih smo stigli brzim i prohodnim internetskim putevima.
Pa se uhvatim ponekad dok gledam neki film kako guglam glumca kojemu se ne mogu sjetiti imena, a znam da sam ga ranije znao. Ili kako zbog napada kašlja guglam sve pridružene simptome koji upućuju na COVID-19. Stručnjaci, naime, upozoravaju i na sajberhondriju – sve pristuniju pojavu kada se savjeti o zdravlju ne traže od svog liječnika, nego od dr. Googlea, te pritom prepoznavaju simptome bolesti od kojih zapravo i ne bolujemo.
Olakšali živote i uvaljali u nevolje
Tražilica nam je omogućila jednostavan pristup informacijama, ali nam i dala priliku da mozak pustimo na pašu, koju smo, čini se, kolektivno prihvatili. Jer, kad nešto budemo morali znati, kada nam neki podatak bude prijeko potreban, lako ćemo ga potražiti i učas dobiti tipkajući palcem ili kažiprstom po ekranu pametnog telefona ili tastaturi kompjutora. Manje razmišljamo, jer pojmove ne moramo više povezivati kao nekad. Instant-znanje čeka nas na Mreži.
Google i internet olakšali su nam živote, s tim da ideal dobrog života dijelom jest da nam bude lakši i jednostavniji, ali su nas uvaljali i u nevolju. Kada misaone procese počne preuzimati digitalni sustav, kada mu se predamo bez umnih napora, jer “on to radi za nas“, ili kada sami sebe uvjerimo da se do znanja i istine može doći s “malo guglanja“, čovjeka uhvati neka tjeskoba. Ili je možda i to znak sajberhondrije?
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.