Gdje god nađeš zgodno mjesto, tu jarbol posadi

Zašto jarboli postaju novi statusni i markentiški simboli vlastodržaca u Srbiji.

Znak za početak jarbolizacije Srbije ponovo je stigao sa najvišeg mjesta u državi prije nekoliko godina, piše autor (Reuters)
Znak za početak jarbolizacije Srbije ponovo je stigao sa najvišeg mjesta u državi prije nekoliko godina, piše autor (Reuters)

Na jarbolima stojimo mi, pjevali su pa ne baš tako davno “Novi fosili”. Naravno, dok naš brod plovi, plovi i ribu lovi… danas po Srbiji niču neki novi džinovski jarboli – na kopnu. Nema ni brodova, ni mornara, ali ima državnih zastava po zabodenim jarbolima, koji kao da pokazuju kako nam brodovi i mornari, pa i sama riba, odavno nisu važni. Važna je zastava, što veća i šarenija to bolje, kao u nekoj latinoameričkoj ili afričkoj banana državi.

Tako je i Beograd, glavni grad Srbije, krenuo u sličnu avanturu. Postavljanja jarbola, bezbeli sa zastavom koja će se vidjeti i sa Mjeseca, a kojom se mjeri količina patriotizma ili gluposti (po izboru) zemlje koja uopšte nema izlaz na more. Kada bi nekim čudom bio živ rodoljubni pjesnik Đura Jakšić svoju bi pjesmu o otadžbini Srbiji sigurno započeo stihom “I ovaj jarbol zemlje Srbije”, umjesto “I ovaj kamen zemlje Srbije, što preteć suncu dere kroz oblak…”

Što je, opet, za nijansu bolje ili barem manje morbidno od toga da poznata pjesma iz đačkih udžbenika počinje stihom “I ovaj krst zemlje Srbije…“

Postavljanje krstova, što većih to bolje, već godinama po principu “gdje god nađeš zgodno mjesto, ti krst posadi”, u svakom slučaju daleko od grobalja i sakralnih objekata, gdje im je nekako prirodno mjesto, u Srbiji kao da počinje gubiti u trci sa sve prisutnijom jarbolizacijom.

Jarbol na Ušću visok ‘samo’ 80 metara

I dok se postavljanje krstova moglo objasniti potrebom novih vlasti za novom kristijanizacijom države i društva nakon višedecenijske “vladavine bezbožnika”, koji su navodno zabranjivali slobodno upražnjavanje vjere, jarboli i nacionalne zastave na njima postaju novi statusni i markentiški simboli današnjih vlastodržaca i još jedan od nacionalnih identitskih kultova – kult zastave.

Znak za početak jarbolizacije Srbije ponovo je stigao sa najvišeg mjesta u državi još prije nekoliko godina. Najavljeno je postavljanje jarbola visokog 120 metara, a onda je, poslije oštrih kritika dijela stručne javnosti, visina projektovanog jarbola bez ikakvih objašnjenja ipak smanjena najprije na 100, a potom na “samo” 80 metara.

Izgradnju jarbola odobrila je Vlada Srbije, a barjak bi, uprkos drastičnom skraćivanju, trebalo da se vidi iz svih dijelova Beograda. Dogradonačelnik Beograda Goran Vesić je najavio kako beogradski jarbol treba biti primjer i za druge gradove u Srbiji i regionu, kao “ponos naroda koji poštuje svoja znamenja”.

I dok Vesić samouvjereno ustvrdio kako će Beograd po ugledu na azijske zemlje bogate naftom (bilo je to još prije tri godine) dobiti još jednu gradsku atrakciju, javili su se i mnogi kojima cijela akcija tek puko i sasvim nepotebno trošenje novca.

Monumentalni jarbol je za ministra finansija Sinišu Malog, naprimjer, “još jedan dodatak ne samo za naše građane, nego i za turiste, koji će tražiti da se slikaju i gledaju”, ali arhitekta Dragoljub Bakić tvrdi kako se radi o još jednom besmislenom gradskom projektu, u nizu “od kalamegdanske gondole, preko Beograda na vodi do – jarbola”.

“U Beogradu se dešava urbana hajdučija, gde jedna grupa ljudi na vlasti tretira Beograd kao svoj plen i radi neverovatne stvari. Mi prisustvujemo jednom urbanom realityju. Svaki dan nas bombarduju nekim novim glupostima i onda se pitamo kako se to dešava, kome to treba? Ja to tumačim kao demonstraciju moći”, prenijeli su beogradski mediji Bakićev komentar.

Laka tema za pokrivanje ozbiljnijih

Možda je jedan od najboljih komentara o “jarbolizaciji Srbije” kao novokomponovanim nacionalnim simbolima dao poznati beogradski antropolog Ivan Čolović.

“Ne samo jedan veliki drčan jarbol, nego još trideset malih, ali takođe drčnih jarbola, ‘jarbolčića’, kako im neko tepa u današnjim novinama. Najviše mi se sviđa što gradska vlast kaže da će ovaj veliki jarbol doneti pare, jer će biti turistička atrakcija, još jedan razlog da stranci dođu u Beograd. Jarbol tako ispadne jedna unosna investicija”, kaže Čolović o projektu, kako se procjenjuje, vrijednom 200 miliona dinara (oko 18 miliona eura).

Čolović smatra kako je riječ o političkoj investiciji, to jest potezu “kojim je vlast ponudila javnosti i opoziciji još jednu laku temu kojom će se jedno vreme baviti i tako poštedeti vlast od nekih većih briga”. “To se zove imati inicijativu”, objašnjava Čolović.

Ima u Srbiji još onih koji ne prihvataju zvanično objašnjenje kako se jarboli podižu zbog jačanja kulta zastave i u ovome vide jačanje jedino kulta ličnosti. Ivan Sarajčić, jedan od veksilologa, ljudi koji su posvećeni proučavanju zastava, smatra kako je lijepo njegovati kult zastave, ali mu smeta što se kult zastave “želi postići takvim potezom”.

“Ne može tako nekako ‘odozgo’ da se uradi, nego više razmišljanjem i učenjem o tome. Kao da sve mora da potekne baš od predsednika države, a ništa iz naroda, lokalno“, rekao je Sarajčić i dodao: “Jer, gledano odozgo, Srbija je zemlja prosperiteta, a Beograd grad razvoja. Odozdo – spolja je gladac, unutra jadac, jer trećina Beograda još nema ni kanalizaciju.”

Najveća zastava – na aerodromu

Najavljene džinovske trobojke na monumentalnom jarbolu u bazi Rječne flotile Vojske Srbije na novobeogradskoj strani ušća Save u Dunav, ni poslije brojnih polemika – još nema. Potisnule su je najvjerovatnije druge veće i skuplje priče, kao što su Beograd na vodi, metro ili Spomenik Stefanu Nemanji ispred bivše Železničke stanice, što nikako ne znači da su jarbol i jarbolčići zaboravljeni. Osim kao kult zastave, projekat se i danas brani tezom kako je nastao “po uzoru na druge zemlje sveta, u kojima svaki grad ima jednu zastavu kojom se ti ljudi ponose“.

Tako se zastava Saudijske Arabije u Džedi (Jeddah) vije na 170 metara, u Tadžikistanu (Dushanbe) jarbol je samo pet metara niži, Azerbejdžan (Baku) je svoju zastavu zatalasao na 162. metru, Sjeverna Koreja (Pyongyang) se ponosi jarbolom visokim 160 metara, dok je Turkmenistan(Ashgabat) svoju zastavu podigao na 133 metra.

Beogradska projektovana kota trenutno je spuštena na 80 metara. Što nikako ne znači da, u zavisnosti od potreba vlasti, može ponovo “narasti” na prvobitnih 180, ali se i spustiti ispod 80 metara, u zavisnosti od, prije svega, političke volje i trenutne političke potrebe vlastodržaca (možda je bolje ovu posljednju riječ pisati i čitati u jednini).

Možda je zanimljivo spomenuti da je najveća državna zastava Srbije prije nešto više od dvije godine podignuta na beogradskom aerodromu “Nikola Tesla” veličine 72 kvadratna metra, na jarbolu visine 25 metara. Tako se aerodrom, “kao kapija Beograda i Srbije”, pridružio inicijativi države da oživi kult zastave. Zastave veličine 12 puta šest metara podignute su na tri lokacije: u blizini aerodromske zgrade, preko puta tornja aerodromske kontrole letenja, preko puta robno-carinskog magacina i u blizini piste.

Srbija na jarbolima, gdje su ‘mornari’?

E sad, šta god neko mislio o visokim jarbolima i zastavama velikih dimenzija, kultovima zastava ili kultovima ličnosti, pozitivno ili negativno, pogotovo u vrijeme pandemije, kada kapetani trebaju ponajprije paziti da se brod sasvim ne prevrne, valja se prisjetiti Arsenovih stihova o tome kako “mali narodi trebaju velike pjesnike”.

“Mali narodi trebaju velike pjesnike

Mali glumci rasipaju velike geste

Mali supruzi potrebuju veće supruge

Mala kazališta igraju historijske drame

Mali ljudi uplaćuju velike automobile

Male pjesme zahtijevaju najveće glasove

Mali narodi trebaju samo velike pjesnike

Pobijeđeni pjevaju junačke pjesme

A pobjednici kroz to vrijeme diskretno šute…”

I neka mi oproste Arsen Dedić i Rade Šerbedžija (koji ove stihove govori na svoj neponovljivi način) na prevelikoj slobodi, mirne duše bih dodao i stih, o tome se ovdje radi – “mali ljudi trebaju velike jarbole”.

A kad smo već kod pjesnika, s kojima smo započeli ovu samo naoko laganu priču, valja podsjetiti, mnogi se još sjećaju, da se novofosilni popić Kad naš brod plovi, plovi završava stihom “Kad naš brod tone, tone…” Mornari su i u tom trenutku na jarbolima, bez obzira što voda nadire sa svih strana. Ima li išta rodoljubnije od toga? Ima li to i kakve veze sa Jovanom Jovanovićem Zmajem, Đurom Jakšićem ili današnjom Srbijom, zaključite sami.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor : Al Jazeera


Više iz rubrike BLOG
POPULARNO