Odlazak ljudi sa Balkana u sve zemlje svijeta, a najviše Zapadne Evrope, tradicija je vijekovima stara.
U posljednjih par decenija, zahvaljujući pogubnim upravama, ta je tradicija doživjela veliki procvat. Siromašne balkanske države jednostavno nisu u stanju organizovati sistem u kom bi bilo dovoljno za sve, tako da je veliki broj ljudi, bježeći od oskudice, primoran potražiti sreću negdje drugo. Mnogi su u tome uspjeli, a zahvaljujući njima finansijska situacija na Zapadnom Balkanu malo je bolja nego što prikazuju službene statistike.
Odlazak pametnih pojedinaca, takozvani odliv mozgova, proces je u dugotrajnom usponu, čije su posljedice odavno očigledne. U nedostatku tih ljudi, vodstvo naroda u intelektualnom smislu palo je u najvećem dijelu na ljude koji glume intelektualce, u duhovnom na vjerske službenike, kojima bi se moglo zamjeriti da previše upućuju puk u one dijelove svetih knjiga koje pozivaju na strpljenje i požrtvovanje, a premalo u one iz kojih se vidi da ni Bog nije praštao svakome.
Nedostatak pameti
Posljedica toga je haos u državi, što u samoj organizacionoj shemi, što u haotično uparenim ljudima i funkcijama, od čega pametni bježe više nego i od oskudice, jer za njih nema veće nesreće nego kad im sudbina dodijeli glupljeg za gospodara.
U novije vrijeme, odlivu mozgova sve se više pridružuje i odliv ruku. Ogromne potrebe Zapada za radnom snagom, većom nego što je sami posjeduju, a neophodnom da bi se ideje mozgova mogle sprovoditi u probitačna djela, povukle su balkanske ljude od zanata kao mjesec: more ih je otišlo.
Njemačka je pritom tradicionalni broj jedan, za njom ostale germanske zemlje. Iako te zemlje povlače sve vrste spretnih i vrijednih radnika, može se reći da im je uža specijalnost zapošljavanje majstora i majstorskih pomoćnika. Zidari, moleri, stolari, keramičari, parketari, električari, vodoinstalateri i svi ostali građevinski radnici dobrodošli su u germanske zemlje, a ne može se reći da se tom dobrodošlicom ne koriste obilato.
Njihov nedostatak u društvu očigledan je kao i nedostatak pameti. Nestašica pravih majstora prinudila je društvo da se koristi onim čim ima, a to su uglavnom priučeni kadrovi, ljudi bez pravog razumijevanja stvari. Nije rijedak slučaj da priučen majstor svojom intervencijom napravi gore nego što je bilo, zbog čega se u narodu kroz vrijeme razvilo snažno nepovjerenje prema majstorima uopšteno. Jedan ne tako poznat, ali izuzetno duhovit beogradski pjesnik napisao je o tome:
Kolega je brzo doš’o, rukave zasuk’o
Jao, kuku majko! Ventil je već puk’o
Kako voda tek sad kulja, ne mož’ se opiše
To čak ni glavni majstor ne ustavi više
Al’ dolete doktor za pregolem kvar
Sjuri se u podrum da razreši stvar
On pronađe glavni ventil i dobro ga steže
Da se ne bi dalje petlj’o, bezglavo pobeže
U takvoj atmosferi stvorio se novi pravac balkanske arhitekture, dominantan u posljednjih par decenija, onaj čudesni spoj ludih zamisli i još luđih izvedbi, kojeg je u Bosni sarajevski arhitekta Dario Kristić imenovao kao “Novi bosanski slog”.
Nebu pod oblake
To su one vratolomne, pretjerano izgrađene kuće i objekti kojih ima posvuda, u kojima se ponekad ogleda zanesenost graditelja da izgradi trokatnicu sa novcem koji jedva dostiže za prizemlje, a ponekad, u slučajevima kad je graditelj imućan, novi stil bosanske raskoši, u potpunosti lišen otmjenosti, u kom se prednost daje veličini nad skladnošću i upadljivosti nad decentnošću. I u jednim i u drugim ogleda se drevna želja balkanskog čovjeka da se vine nebu pod oblake, iz čega se rađaju te male babilonske kule, koje odmjereniji čovjek nikako ne može razumjeti: doima se nevjerovatnim, pa i nastranim, da neko troši tolike pare da bi gradio takve rugobe.
U Hrvatskoj, spoj beskrupulozne želje za profitom i nestruke izašao je posebno na vidjelo tokom nedavnih zemljotresa. Sumnja se da je nastala šteta mogla biti u puno manjem obimu, samo da je gradnja obavljena uz poštivanje propisa, da izvođač nije zakidao na materijalima na kojim nije smio. Dodatnu težinu ovoj katastrofi daje činjenica da je šteta nastala pretežno na objektima sagrđenim sredstvima humanitarne pomoći, čija je krađa, izgleda, pravilo, a ne izuzetak među balkanskim narodima. Istraga je pokrenuta, pa ostaje nada da će neko za to i odgovarati.
Kad je riječ o zidanju nenormalnih zgrada, kao i prepravci normalnih u nenormalne, nije ni Srbija bez konja za utrku. Odlične primjere pronalazimo u Beogradu, gdje je nadogradnja stambenog prostora razvila potpuno novi tip zgrade. Doziđivanjem spratova na već postojećim zgradama, na način da je nadgradnja šira od osnove, nastala su zdanja u obliku gljiva, koja na urbanističkoj slici grada izgledaju kao gljivično oboljenje.
Čak i laički pogled na te naopake građevine dovoljan je da se osjeti zahvalnost prema nebu, ili možda bolje reći prema zemljinoj utrobi, čije je mirovanje neophodan faktor da bi iste opstajale u svojoj opasnoj ružnoći.
Od iste japije sazdani
Prema mom ne baš stručnom, ali iskrenom sudu, apsolutni šampion nove balkanske arhitekture jesu Makedonci. Njihova prošlost, za razliku od ostalih balkanskih država, uistinu ima jednog pravog svjetskog vladara, velikog Aleksandra Makedonskog. Ljubav prema staroj veličini iznjedrila je neku vrstu nove antike, koja s uspjehom spaja grandiozne oblike antičkih građevina sa savremenim jeftinim materijalima i zakidajućim principima gradnje, stvarajući neku vrstu atmosfere historijskog Disneylanda.
Ko je u posljednjih par godina imao prilike prošetati Skopljem, zna o čemu govorim: vidi se koga su kopirali, ali za razliku od izvorne grčke antike, savremena makedonska izvedena je bez mjere i ukusa, pa je samim tim ostala i bez ugleda.
Opšti zaključak koji se iz svega toga može izvesti jeste da je Balkan mjesto na kojem je trijumf u većini slučajeva rezervisan za nekompetentne. Na arhitekturi je to vidljivo golim okom, a mi koji tu živimo znamo da se on prostire i na sve ostale aspekte društva.
Ta kultura naziva se turbofolk, a iz toga se ovih dana najbolje vidi da su svi Balkanci, unatoč nadčovječanskim naporima koje ulažu da bi se među sobom razlikovali, ipak ljudi od iste japije sazdani.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.