Ne znam ništa, osim da neke stvari ne štimaju

Nisam znanstvenik, liječnik ni epidemiolog, ni virolog niti bilo što slično – nemam nijednu stručnu referencu koja bi mi dala za pravo da bilo što govorim o korona virusu i bolesti Covid-19, da komentiram opravdanost pojedinih mjera kojima se nastoji suzbiti širenje pandemije i slično.

Ni o virusu ni o bolesti nemam stručnih znanja, samim time ni o načinima kojima doskočiti uzrocima i posljedicama, spasiti zdravlje i živote ljudi.

Jedino što imam je – barem se nadam nakon svega u posljednjih godinu dana, uključujući i potrese u Hrvatskoj i neke osobne male ‘katastrofice’ – zdrav razum kojim pokušavam zaključiti nešto na temelju onoga što doznajem, čujem, vidim…

Dakle, iz iskustva.

Neke od stvari koje mogu zaključiti – nadam se da ne griješim, a još više da griješim jer bi to značilo da unatoč mojim zaključcima postoji korist i dobrobit za cijeli svijet – jesu da više od godinu dana od početka raznih rigoroznih mjera poput manjih ili većih lockdownova te zatvaranja ekonomija i granica, čak i uvođenja policijskih satova, u nekim zemljama nije došlo do očekivanih i željenih pozitivnih pomaka, ili su zabilježeni, a onda su efekti ponovno počeli izostajati.

Tragedija, nepoznat teren i apsurdi

Pa su se onda još postroživali ionako strogi lockdownovi, policijski satovi, ograničenja kretanja i druženja, odnosno socijalnog kontakta i opet ponegdje bez očekivanog i željenog efekta.

Tako je, primjerice, njemačka kancelarka Angela Merkel prije koji dan povukla odluku o novom pooštravanju lockdowna, ocijenivši da bi to bilo pogrešno.

Brojne izuzetno restriktivne mjere diljem svijeta svakih nekoliko dana apsurdima koje u sebi sadrže izazivaju podsmijeh javnosti – primjerice, nedavno su Španjolci, kako su javili mediji, počeli otvoreno se suprotstavljati i ismijavati mjeru zabrane kretanja između regija u zemlji, budući da istovremeno neki brojni Nijemci i drugi strani turisti mogu dolaziti na uskršnji odmor u Španjolsku, ako imaju negativan test na virus.

Dakle, možeš kao stranac doći i uživati u suncu i moru, ali brojni Španjolci moraju sjediti ‘u kadi’.

Takvih i sličnih apsurdnih primjera bilo je posvuda u proteklih više od godinu dana.

S druge strane, ono malo zdravog razuma za koji se nadam da sam sačuvao, jasno je uočio da je virus odnio milijune života, mnoge od njih nepovratno promijenio, bilo zbog posljedica oboljenja ili gubitka najbližih ili psihoze, mnogi su egzistencijalno ugroženi jer su zbog pandemije izgubili posao ili im se biznisi gase, ljudi i dalje obolijevaju, umiru…

Sve što se događa jedna je za suvremeno društvo teška tragedija i posve nepoznat teren na kojem moramo voditi bitku, a da zapravo i nismo posve sigurni kako – otuda, između ostaloga, i mnogi apsurdi u borbi.

Izgledne prognoze ‘katastrofičara’

Osobno se slažem s onima koji tvrde da mjera treba biti čim manje, ali da moraju biti jasne i striktne te da se ne smiju svako malo mijenjati do granice da čovjek više ne zna koja je mjera uopće na snazi, modificirana ili povučena jer ne stigne ispratiti sve promjene.

Oni zagovaraju uglavnom socijalnu distancu, nošenje maski te poštivanje i inače najvažnijih higijenskih postupaka, poput pranja ruku.

Je li to dovoljno ili lockdownovi i slične rigorozne mjere imaju smisla zbog toga, kako mnogi ističu, što takve mjere omogućuju zdravstvenim sustavima da ne kolabiraju – ne znam, ali čini mi se da i to ima smisla jer, mnogi bi rekli, i to je doprinijelo da dočekamo cjepiva bez kolapsa sustava.

No, znam da se najviše očekivalo od procijepljenosti stanovništva i svjedočim da su ponovno razni interesi, nesposobnosti i slično doveli do toga da je raspodjela cjepiva do te mjere nepravedna – barem u Europskoj uniji – da su sasvim izgledne prognoze ‘katastrofičara’ koji su još u rano proljeće prošle godine najavljivali da će cijela nenormalna situacija trajati najmanje dvije godine.

Proljeće je tu, ljeto blizu pa i jesen, cjepiva nema dovoljno, a onime što se ima raspolaže se kako se raspolaže, ovisi u kojoj zemlji. I stvarno polako curi već druga godina.

Uglavnom, logikom ovih razmišljanja kojom idem kao obični građanin, nestručnjak i laik, kao posve nekompetentan, može se zaključiti, a to je i jedino što zaključujem, da u cijeloj stvari neke stvari ne ‘štimaju’.

Tamo neće biti mene

I neki bi sigurno uzevši u obzir smjer takvog razmišljanja mogli zaključiti da sam profil osobe koja bi se rado odazvala na prosvjede protiv restriktivnih mjera.

Ali, da parafraziram tekst jedne na ovim prostorima dobro poznate pjesme, također dobro poznate rock grupe – tamo neće, neće biti mene.

Jer iako smatram da neke mjere donose više štete nego koristi – neka mi se demokratski i to dozvoli, iako sam uvijek spreman uzeti u obzir suprotne argumente jer nisam protiv dobra svake osobe, upravo suprotno – kada vidim kakvi se sve likovi i društvene grupe na takvim skupovima pojavljuju, poput notornih desničara koji se ustrajno trude svaku društvenu krizu iskoristiti ne bi li dočekali svoj trenutak, doslovno mi nije dobro.

Kad vidim takozvane antivaksere koji bez ikakvih argumenata i logike tvrde da su cjepiva zlo, ne pada mi na pamet stati uz njih – ponavljam da o mnogo čemu ne znam dovoljno, a to znači da ni tako nešto ne mogu tvrditi i složiti se nekritički s tim, a ionako nisam ni blizu uvjeren da je tako, baš suprotno.

O zavjerama

A posebno mi je loše kad vidim te šarolike skupine na okupu kako ponekad ostave sa strane svoje motive i razlike između sebe te počnu oduzimati i preoblikovati možda i razložnu poruku ono nešto artikulirano i razumno kritičkih nezadovoljnika – jer tamo ima i takvih – rigajući nevjerojatne teorije zavjere i negirajući stvarnost.

Hoćemo li nešto i o teorijama zavjere?

‘Zavjere’ su oduvijek postojale, ali one nisu nikakve nevjerojatne konstrukcije i planovi koje neki nedokučivi moćnici provode bez otpora, nego planovi ovih ili onih grupa, država pa i pojedinaca, ili nekih od njih zajedno i samo možda zajedno, koji žele provesti svoje interese oblikujući situaciju u mjeri u kojoj mogu ili koristeći njezinu uvjetovanost u tom cilju.

Treba li se boriti protiv onih planova i njihovih provedbi koji ugrožavaju javno dobro, živote, egzistenciju, zdravlje, slobodu onih koji ne sudjeluju u toj kreaciji, nego se o njihovim glavama možda radi?

Nije sve laž, ali treba motriti

Naravno – ali zna se koji su načini te borbe, od dizanja glasa stručnjaka i intelektualaca i dakako prosvjedima, ali građana koji to čine jer su locirali nepravdu ili lošu namjeru, a ne zato da s figama u džepu viču ‘drž'te lopova’ ili bi mijenjali svijet, a da uopće ne mogu locirati i definirati što i kako mijenjati.

Zbog svega toga mi se ne čini mudro nasjedati na tvrdnje da bolest zapravo ne postoji, da je baš sve laž i nedokučiva ‘igra’ moćnika jer oni od njih koji su doista zlonamjerni, kao i neki drugi zlonamjernici, računaju upravo na to – institucijama, stručnjacima, znanstvenicima pa i državnicima treba ukazati povjerenje, ali i pratiti nelogičnosti u njihovom djelovanju i odlukama, u stvarima u kojima nismo nužno stručni, ali ako smo sačuvali nešto zdravog razuma, nismo ni toliko glupi da dozvolimo da to povjerenje izdaju i ‘prodaju nam foru’, namjerno ili nenamjerno i zbog čega god.

Valjda smo ipak uspjeli zadržati dovoljno zdravog razuma pa i kad prosvjedujemo ili negodujemo i znati ga upotrijebiti dok i ova nesreća ne prođe. Kad god to bilo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.