U nedjelju 21. marta nam stiže – Svjetski dan borbe protiv rasizma. Šta nam on znači? Izgleda, ništa? Valjda zato što smo se toliko navikli da na životnoj sceni tinja prikriveni savremeni rasizam, kako kod nas, tako i u svijetu, pa se više uopće i ne osvrćemo. A, pogledamo li sebe, onako otvoreno? Često baš nama treba suočavanje sa sobom, borba sa vlastitim predrasudama po pitanju rasizma. Pa, eto, pogledajmo svoj odnos prema migrantima, ili svakom drugačijem od sebe, na bilo koji način. I budimo iskreni prema sebi. Osjetimo li mi njihovu svakodnevnu diskriminaciju? Koliko se nekada udaljimo od realnosti? Iskreno, nismo mi još dovoljno svjesni perfidnosti i opasnosti savremenog rasizma, niti teškog života migranta.
Zašto se obilježava 21. mart?
Međunarodni dan borbe protiv rasne diskriminacije obilježava se svake godine na dan kada je policija u Sharpevilleu u Južnoj Africi otvorila vatru i ubila 69 ljudi na mirnim demonstracijama protiv apartheida “donošenje zakona” 1960. godine. Bilo je još 180 povrijeđenih. Generalna skupština je 1979. godine usvojila program aktivnosti i odlučila da se svake godine organizuje nedelja solidarnosti sa narodima koji se bore protiv rasizma i rasne diskriminacije, počevši od 21. marta.Tako UNITED svake godine koordinira Evropskom sedmicom akcije protiv rasizma. Svrha nije samo prisjećanje na žrtve i izgubljene živote, već i zalaganje protiv rastućeg nacionalizma i ksenofobije koji su ostali prisutni od ovoga masakra.
I BIH se može uključiti idejno, bez uličnih akcija, i u vrijeme Covida simbolično u borbu protiv rasizma. Umjesto povijesne šetnje, može se organizirati neformalni webinar, otvoreni mikrofon, bilo šta, samo da ta poruka ima smisla i pozitivnog odjeka. Kao zemlja različitosti, ona treba širiti poruku solidarnosti, ciljano udruženo protiv svih oblika rasne diskriminacije. Nevladine organizacije, škole, lokalna vijeća i sve vrste grupa i pojedinaca trebaju da primjerom podrže druge u Nedeljnoj akciji protiv rasizma. A, prije svega, to trebamo živjeti.
Međunarodna konvencija protiv rasne diskriminacije
Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela je 21. decembra 1965. godine međunarodnu konvenciju o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije koja je stupila na snagu 4. januara 1969. godine. Provođenje ove Konvencije Ujedinjenih naroda prati posebni Odbor za uklanjanje rasne diskriminacije (CERD). Institucionalni rasizam, doveden do krajnjih posljedica, provodio se u nacističkoj Njemačkoj. Međutim, pogrešno je misliti da se rasizam u Njemačkoj pojavio sa dolaskom nacista na vlast. Rasizam u Njemačkoj vuče mnogo dublje korijenje. Mržnja nije nastala preko noći, nego je rasla kroz više desetljeća. Weimarska Republika, iako nije bila institucionalno rasistička, ipak je u velikoj mjeri stigmatizirala kako crnce, tako i Židove.
U početku nije bilo netrpeljivosti prema ovim skupinama, poslije je došlo do promjene situacije. Zapravo, sa dolaskom Hitlera na vlast 1933. dolazi do sistematskog rasizma. Planski nacisti su prvo donijeli zakon o restauraciji civilne službe u kojem je svim nearijevcima bilo zabranjeno raditi u državnim službama. Ovaj je zakon bio uvod Nirnberškim zakonima iz 1935. godine. A, opet je Nirnberškim zakonima zapravo dat pravni legitimitet za progon onih koji su od strane nacista definirani „nearijevcima“. To se prije svega odnosilo na Židove i Rome, ali i na sve druge ”nearijevce”.
Tim zakonom nije samo „nearijevcima“ zabranjeno da obavljaju poslove u državnim i javnim službama, već i da stupaju u bračne i spolne odnose sa „arijevcima“, sudjelovanje u kulturi, sportu i drugo.Manje od tri sedmice po svom proglašenju, Nezavisna Država Hrvatska je 30. aprila 1941. godine, donijela rasne zakonske odredbe, odnosno Zakonsku odredbu o državljanstvu, Zakonsku odredbu o rasnoj pripadnosti i Zakonsku odredbu o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda, te Zakonsku odredbu o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda nešto kasnije.
Ove odredbe bile su formalno uporište za istrebljenje Židova i Roma tokom Drugog svjetskog rata na području NDH. Provodeći ove zakone, ali i djelujući izvan formalnih okvira NDH je počinila genocid nad Srbima, Romima i Židovima koristeći pri tom najstrašnije metode nasilja i masovna ubojstva pripadnika stradalničkih naroda u ustaškim koncentracijskim logorima od kojih je najstrašniji, po razmjerima zločina, bio ustaški koncentracijski logor Jasenovac. Logori u ratovima 90-tih su nastavak te priče, ljudi su ubijani i mučeni, jer su drugačiji. Ima li tome kraja?
Iako su danas zaista u borbi protiv rasizma uključeni mnogi pokreti, organizacije, pojedinci, opet svako od nas treba da se zapita, da li je to sve dovoljno za potpuno eliminisanje rasizma. Jer, opet ima onih koji još pate od nepravde i stigme koju savremeni rasizam donosi, a čovjek to okom često i ne vidi. Koliko mi svi još trebamo uložiti napora u izgradnji pravednijeg svijeta i da li smo dovoljno svjesni ludosti rasnih-pseudo teorija?