Moj mali osmogodišnjak je prije nekoliko dana inficiran Corona virusom. Kako, kad i gdje zaista ne znam jer striktno poštujemo mjere i preporuke, nosimo maske, dezinficiramo i peremo ruke, ne družimo se sa ljudima i ne idemo tamo gdje je gužva, ali i pored svega toga, ipak je nekako zaražen.
Nakon bezbroj pokušaja i zvanja na broj telefona COVID Call Centra našeg Doma Zdravlja, uspjeli smo ih dobiti, te dobiti potrebne uputnice i otići na pregled i testiranje. A u Domu zdravlja i pored nevjerovatne gužve i haosa koji nas je dočekao dijete je imalo prioritet i bez čekanja je urađeno sve potrebno uz mnogo ljubaznosti i senzibiliteta spram djeteta. Propisane lijekove smo otišli uzeti u apoteci, a tek tamo kao da smo stigli u kakvu pučku menzu. Bezbroj ljudi čeka u redu i kupuje, odnosno preuzima lijekove.
Neka „osnovna“ terapija je cca 100 KM, samo za antibiotike i potrebne vitamine za liječenje i to samo za „lakše“ kliničke slike. Oni teži mole, traže lijekove kojih nema i koji koštaju čak do 5.000 KM. Brzo smo sve to pokupili i otišli na kućno liječenje. A ono je sve sem lako pod ovolikom psihičkom presijom i stresom.
Grad bez vode
Prvi dan i noć bolesti djeteta i visoke temperature smo proveli bez vode jer je neko u našem gradu odlučio u sred ovako loše epidemiološke situacije reparirati nekakve glavne cijevi i zavrnuti većini grada Sarajeva vodu. Temperatura raste na 40, a mi nemamo tuš, da stvar bude složenija nismo vidjeli najavu relevantnih koja je bila objavljena na njihovom webu i nismo imali rezerve vode. Ostao nam je lokalni granap da kupimo, ali dok smo stigli do njega, komšiluk je već „razgrabio“ zalihe pa smo uspjeli kupiti dvije boce. Kvasim pamučnu pelenu i hladim djetetu prepone, masiram niz kičmu i proklinjem i grad i vodovod i sve relevantne dok se on trese na krevetu ponavaljajući, „mama pusti me, puno mi je zima“ Negdje oko ponoći, kad je konačno stigla voda situaciju smo uspjeli smiriti tuširanjem i oblogama uz antipiretike i zaspati rano ujutro na par sati.
Već sutra dan je stigao pozitivan nalaz ali rtg snimak pluća smo čekali više od 30h jer naše medicinsko osoblje naprosto ne može da stigne očitati i poslati toliku količinu snimaka pluća pacijentima. (kasnije sam vidjela izvještaj da ih je bilo jako puno)
No prije toga nam je stiglo rješenje o izolaciji i za supruga i za mene bez da nas je iko išta pitao. Kao npr, da sam ja imala COVID prije nepuna tri mjeseca. Da dijete ima autizam i da se o njemu neko mora brinuti i da imamo i još neke specifične svakodnevne situacije u vezi sa tim. A i da nemamo, svako malo dijete se ne može brinuti samo o sebi pa tu spada sve na roditelja, taman i kad bi dobio petnaest bolesti i preminuo zbog toga.
Zašto nije testirana cijela porodica
Ne pada na pamet našem sistemu da testira čitavu porodicu ili radi test na razinu antitijela kod onih koji su već bolovali, niti ikoga interesuje kako će se ta porodica snaći. Naš sistem ima svoj ustaljeni šablon koji je isti evo nakon godinu od pojave pandemije.
A godinu nakon, naš Ministar zdravstva Kantona Sarajevo izjavljuje da se razmišlja o bolnici za liječenje COVID-a kod djece i da jedno dijete ima Kawasaki sindrom kao komplikaciju. Ne znam šta me je više šokiralo, činjenica da naše Vlade toliko dugo ne promišljaju strateški i nikada nisu korak unaprijed pa još uvijek nemamo bolnicu za liječenje djece od COVID-a ili me je više potreslo čitanje komentara građana na njegovu izjavu za neki lokalni portal. Od onih koji psuju, do onih koji umjesto Kawasaki sindroma žele suzuki, projiciraju kubike i ismijavaju znanstvene činjenice.
Na sve to, naši lokalni političari izjavljuju da je ovo drugi Bergamo, da je Sarajevo najveće Europsko žarište trenutno, da imamo još jako malo zaliha kisika i još nebrojeno zastrašujućih informacija.
Najcrnja od svih je valjda da smo jedina zemlja u Europi bez vakcina, da su u tom poretku neki ipak jako povlašteni pa su se vakcinisali, kao što je naš Ministar zdravstva F BiH kojeg za proteklu godinu nismo vidjeli ni tri puta u javnosti. Jedna smo od rijetkih zemalja koja u protokol o liječenju nije uvrstila neke lijekove koji se daju u ostatku svijeta jer su skupi i pod krinkom kako „nije dokazano da djeluju“ i još mnoštvo toga što ljudski mozak teško može procesuirati, a da ostane zdrav i normalan.
Dok smo bili u našem Domu zdravlja jedan doktor mi je rekao da imamo dosta zaražene djece da im nije jasno šta se dešava i da su simptomi sve jači i kliničke slike sve teže i kod njih.
Mala djeca zajedno sa odraslim
Moj dječak se nakon nekoliko dana izborio sa visokom temperaturom ali ima neke druge simptome koji nisu ništa lakši. Na sve to, ne razumije koncept opasnosti po zdravlje i život pa uglavnom ljubi i mene i svog tatu uz obavezno „ja nemam coronu“, kao da se opravdava jer mu mi govorimo da se corona širi između ostalog i kada ga ljudi ljube i grle.
Ja i suprug se samo nasmijemo, jer imamo prešutni pakt da ako „zagusti“ ili se nešto iskomplikuje ako se i on zarazi imamo mene koja valjda imam neka antitjela tri mjeseca poslije preležane infekcije pa eto mogu pomoći njima dvojici.
Grozna je činjenica da tako malu djecu vodimo u COVID ambulante među odrasle, gdje u redovima čeka i po 200 ljudi znajući da ako neko nekim slučajem i nije zaražen, na takvom mjestu će se sigurno zaraziti. Osobito malo dijete.
Ne znam kako ću ga ubjediti da 15 dana ne smije izaći nigdje ali pokušaću. Kao i svi u ovoj državi prepušteni smo sami sebi na prom mjestu i našem nagonu za preživljavanje. U Bosni i Hercegovini je izgleda još samo ostalo da se držimo one stare, dobro uvježbane; „parola je snađi se“