Vareš: Zlatna groznica na bosanski način

Zlato u bosanskom gradiću nije tajna, ali put ka eksploataciji kočila je velika prepreka; koncesija data Englezima.

Zlato i dalje leži skriveno u vareškom bazenu (Ustupljeno Al Jazeeri)

“Oj Varešu, da ti nije Breze, ti sa svijetom ne bi im'o veze…“

Kad je nekakav obijesni brezanski meraklija, opijen toplim ljetnim sutonom, jagnjetinom, zvukom saza i ponekom čašicom “maksuzije“, prvih godina prošlog vijeka spjevao podrugljivu pjesmicu svojim komšijama u Varešu, nije ni slutio da će muka njihova opjevana biti tako aktuelna i stotinjak godina kasnije.

Teško je u cijeloj Bosni i Hercegovini pronaći sumorniji i tugaljiviji ulaz u jedan grad od jedinog puta koji vodi u Vareš. Ni prelijepa priroda ne može čovjeku otkloniti osjećaj tjeskobe kad pogleda zahrđale i opustošene ostatke nekadašnje željezare, separacije i rudnika na samom ulazu u taj rudarski grad u srednjoj Bosni iz kojeg nema drugog izlaza – ako ne računamo lokalni put dolinom rijeke Stavnje prema planini Zvijezdi.

Rješenje za površinsku eksploataciju

Ulice tog grada, nekadašnjeg važnog središta rudarstva i metalne industrije, danas su prilično puste u svako doba dana, nema živosti i žurbe, a stanovnicima Vareša, potonulim u poslijeratnu prazninu i nedostatak nade, preostaje samo da se nadaju nečemu boljem i da se sjećaju nekih drugih vremena, kad je u tom gradu, njegovom rudniku, željezari i šumarstvu bilo posla za svakoga. Vareš je već dugi niz godina, najmanje krivicom svojih građana, neka vrsta slijepog crijeva, ne samo privrednih i komunikacijskih tokova, nego i interesovanja vlasti i institucija.

Nije ni čudo što su obeshrabreni, ali vrijedni stanovnici tog grada s velikom nadom i optimizmom primili vijest da je Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije izdalo rješenje za površinsku eksploataciju i preradu olova, cinka i barita na području Vareša glasovitim kompanijama Adriatic Metals i Eastern Mining.

Otvaranje rudnika, u kojem bi posao dobilo 350 radnika, bio bi novi početak za taj rudarski kraj, koji je nekad, u ono socijalističko doba, dobro živio.

Na svakog tog radnika zaposlenog u rudarstvu, kažu stručnjaci, dolazi još po nekoliko drugih, zaposlenih u srodnim, pratećim oblastima, potvrdio nam je svojevremeno načelnik Opštine Zdravko Marošević. U slučaju otvaranja rudnika barita i cinka, a pogovotovo eksploatacije plemenitih metala, kapaciteti bi se, kaže, proširili do te mjere da bi Vareš za koju godinu tražio radnu snagu i iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine.

Australci najavili istraživanje

“Za baznu industriju se sve kači – i danas u istražnim radnjama. Naša građevinska operativa, ugostiteljstvo, smještajni kapaciteti, svi prateći segmenti, a to je i poljoprivreda i šumarija, kao što je to i ranije sve zajedno živjelo uz rudnik željezne rude u Varešu“, uvjeren je ovaj vrlo interesantan i neobično praktičan, ali u isto vrijeme i veoma racionalan čovjek.

Oživljene nade stanovnika ovog rudarskog kraja nisu usmjerene samo na najavljeno otvaranje rudnika, nego na nešto mnogo zvučnije i atraktivnije – na zlato.

Negdje u prvoj polovini 2018. godine u taj zamrli gradić počeše sa svih strana pristizati razne televizijske i novinarske ekipe, mnoge i iz inostranstva. Pravi mamac za novinare bila je potvrda vijesti da je australski rudarski gigant !Adriatic Metals“  u svojim istraživanjima utvrdio kako vareški rudarski bazen leži na nimalo zanemarivim količinama plemenitih metala, u prvom redu zlata.

Stručnjaci australijskog koncerna, koji je kupio nekadašnji rudnik “Energoinvesta“ i najavio ulaganje 20 miliona maraka (10 miliona eura) u nastavak istraživanja, potvrdili su da će daljnjim istraživanjima biti utvrđeno da li su količine zlata dovoljne za ulaganje u eksploataciju. Tačnije, da li su isplative.

Teško je i zamisliti novinara koji bi se mogao oteti takvom iskušenju. Pokupih se jednog ranog junskog popodneva, prepun stvaralačkog novinarskog elana kao da sam se zaputio u sjevernoamerički Klondike, srce epske američke zlatne groznice,  i u lijepom i hladovitom okruženju nađoh se s načelnikom Maroševićem i još nekoliko prijatnih i susretljivih Varešana.

Prekid u Drugom svjetskom ratu

Priča o zlatu u Varešu nije nikakva fantazija i nije od jučer, potvrdi mi već na početku načelnik Marošević, iznoseći vrlo uvjerljive argumente.

“U Varešu je rudnik cinka, barita i olova, a ne zlata, ali zlato, srebro i bakar su prateće supstance takvih ruda. Svi mi znamo da srebra i zlata ima. Ako budu to vadili, to će biti predmet novog ugovora“, pojasni trenutnu situaciju u nekoliko riječi, bez ikakve tajnovitosti i pretjerivanja, prvi čovjek opštine.

Prisustvo plemenitih metala u vareškom kraju ni ranije nije bilo nikakva tajna. Postojanje zlata potvrdili su stručnjaci Austrougarske monarhije, a eksploatacija je počela još u dvadesetim godinama prošlog vijeka. Ipak, sve je prekinuo početak Drugog svjetskog rata, svjedočio nam je te večeri Pavo Vukančić, devedesetogodišnjak, koji je cijeli svoj radni vijek proveo u rudarskim oknima u Varešu. Za to zlato znali su mnogi i u vrijeme socijalističke Jugoslavije i bili zainteresovani za istraživanje i eksploataciju, ali na putu im je stajala jedna velika, ispostavilo se, nepremostiva prepreka.

“Taj rudnik, koji je Austro-Ugarska eksploatisala do 1918. godine, kralj Aleksandar prodao je u koncesiju Englezima“, podsjeća nas Vukančić na već poznatu priču, o kojoj je, međutim, malo ko htio pričati u vrijeme socijalističke Jugoslavije.

“Nije važno što su rezultati Drugog svjetskog rata promijenili lice cijelog svijeta – čak ni socijalističke vlasti nisu se smjele igrati koncesijama, koje su istekle tek 2000. godine. Ni Tito se nije usuđivao uzeti ni kilu te rude“, svjedoči nam taj iskusni čovjek, veliki poznavalac rudarskih prilika, ne samo u Varešu, nego i širom nekadašnje Jugoslavije.

Tito nije želio omču oko vrata

Vareš je, eto, spletom čudnih okolnosti uspio zadržati i sačuvati svoje zlato, uprkos tome što su mnogi bili spremni krenuti u njegovu eksploataciju. Kralj Aleksandar, taj kruti jugoslavenski monarh, imao je neobičnu sklonost da prirodne, posebno rudarske resurse Kraljevine Jugoslavije prodaje tadašnjim silama po modelu koncesija na dugogodišnji period, od rudnika u Makedoniji, preko kosovske Trepče, pa sve do rudarskih bazena pod Alpama na krajnjem sjeverozapadu nekadašnje kraljevine.

Čini se da je Josip Broz Tito, neprikosnoveni vladar socijalističke Jugoslavije, odnekud stekao utisak da bi mu narušavanje tih donedavno važećih koncesionih ugovora, svejedno što je kraljevina propala, bilo svojevrsna omča oko vrata na međunarodnom planu.

Šta god da je razlog, zlato i dalje leži skriveno u vareškom bazenu… i čeka…

Stanovnici Vareša, međutim, ne nasjedaju na euforiju, koju su tog ljeta 2018. nametnuli mediji.

Od davnina naučeni na sve izazove teškog i opasnog rudarskog života, ne sanjanju o tome da će nekad postati Kalifornija, ali imaju pravo da se nadaju kako bi početak iskopavanja plemenitih metala njihovom nepravedno zapostavljenom i zabačenom kraju donio mnogo bolje uslove za život i konačno zaustavio dugogodišnji trend odlaska ljudi iz Vareša… onim jedinim putem iz pjesme sa početka naše priče – preko Breze u tuđinu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Reklama