Davno je prošlo vrijeme kad je vrhunski sport bio priča o entuzijazmu, želji, odvažnosti i upornosti pojedinaca. Prošlo je vrijeme šampiona i pobjednika koji su postizali rezultate samo bespoštednim radom, vjerom u sebe i trenutnom inspiracijom.
Još od prije dvije-tri decenije, kad su vrhunski rezultati postali uglavnom nedostižni za sve osim za one koji u sport ulažu milijarde, sve je manje pobjednika iz siromašnih zemalja, onih iza kojih ne stoje država, društvo, sportski savezi i bogati sponzori. Svaka vijest o vrhunskom uspjehu nekog od bosanskohercegovačkih sportista, pogotovo u pojedinačnim sportovima, u takvom ambijentu je ne samo podvig, nego vijest na granici mogućeg.
Vijest da je petnaestogodišnja Mostarka Lana Pudar isplivala olimpijsku A normu i plasirala se na Olimpijske igre u Tokiju, rušeći državni rekord na 100 metara delfin, i to dva puta u jednom danu, doista zvuči kao prekrasna bajka. Za one koji se baš i ne razumiju u plivanje, dovoljno je reći da bi tim vremenom osvojila srebrnu medalju na posljednjem seniorskom Evropskom prvenstvu u takmičenju u toj disciplini i plasirala se u finale na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru. A tek joj je 15. godina. Ako ćemo u ovom oduševljenju biti baš do kraja slikoviti – imamo šampionku koja pliva poput ajkule.
Nestvarna priča o ‘Mirakulu iz Mostara’
Priča o Lani Pudar, sportskom čudu (ili, rečeno rječnikom Gibonnija – mirakulu iz Mostara, nekako ljepše zvuči u ovom trenutku) toliko je lijepa da se prosto čini nestvarnom svakome ko poznaje prilike u opustošenom bosanskohercegovačkom sportu. Njena životna priča zapanjujuće je slična životnim pričama drugih uspješnih sportista iz Bosne i Hercegovine, koji su bljesnuli na međunarodnom planu najavljujući vrhunske rezultate.
Mlada plivačica je tako postala heroina u ogledalu bosanskohercegovačkih apsurda. Na najprestižnijem planetarnom takmičenju, na Olimpijskim igrama, predstavljaće državu koja nema nikakvu strategiju za razvoj sporta, a posebno za podršku mladim sportistima. Taj vrhunski uspjeh ostvarila je dolazeći iz grada čije vlasti ne mare ni za mnogo važnije stvari u životu građana, pa tako Mostar nema bazen koji bi zadovoljio najosnovnije potrebe mladih takmičara, nema dvoranu koja bi ispunjavala kriterije za one koji ciljaju na visoke domete na međunarodnom planu, nema mnogo šta što bi bar ličilo na elementarne osnove za takve sportske rezultate…
I Lana, kao i drugi mladi bosanskohercegovački sportisti, čiji sadašnji podvizi obećavaju velike rezultate u nastavku karijere, postiže uspjehe gotovo isključivo zahvaljujući fanatičnoj upornosti i podršci svog kluba „Orke“ i roditelja.
I klubovi i roditelji mladih sportista iz Bosne i Hercegovine vrlo često su doslovno prepušteni sami sebi i primorani na razne improvizacije, ne samo za osiguravanje finansiranja učešća na takmičenjima, nego na svakom drugom planu. Neke od tih improvizacija naprosto su u domenu fantazije. Mnogima je još u živom sjećanju slučaj mlade bosanskohercegovačke plivačice Iman Avdić, trinaestogodišnje juniorske prvakinje Bosne i Hercegovine, i njenog nevjerovatnog „poligona“ za treniranje negdje u prvim mjesecima pandemije korona virusa.
Podrška kao zakašnjela reakcija
Dolazile su tada brojne novinarske ekipe, čak i iz inostranstva, u naselje Matuzići u Opštini Doboj Jug, da vide i snime čudo neviđeno – bazen u običnom plasteniku u dvorištu porodične kuće, gdje mlada Iman, rođena šampionka, trenira u ono doba kad je bilo zatvoreno sve, pa i sportski objekti. Slike tog neviđenog plivačkog objekta obišle su svijet, a jedan od kreatora tog izuma, djed mlade plivačice Mujo, pričao je zapanjenim novinarima kako je nastao taj „bazen“.
„Mi smo kupili, nabavili jedan najobičniji plastenik šest puta tri metra. U njega je stao bazen tri puta dva metra. Postavili smo sve moguće sprave za plivanje, utege, pločice i tako dalje. Ona je imala određene zatezače, imala je sve sprave koje je koristila i dok je plivala u Sarajevu i jednostavno, treninzi su se sasvim normalno odvijali”, govorio je.
Čak i ako stigne podrška tim mladim ljudima, ona se u pravilu događa kao zakašnjela reakcija nakon nekog briljantnog rezultata, poput ovog Laninog, bez sistemskih, strateških opredjeljenja, pa to više liči na jednokratnu pomoć nego na podršku vrhunskim sportistima. Tako je bilo i prilikom prijema, koji su Lani organizovali premijer Hercegovačko-neretvanskog kantona Hevenko Herceg i ministar prosvjete, znanosti, kuture i sporta Rašid Hadžović. I Hercegova izjava bila je sročena u tom duhu.
„Uspješni športaši zaslužuju našu potporu i uvijek rado podupiremo njihove napore kako bi im barem dijelom olakšali težak sportski put. I ovog puta, na prijedlog resornog ministra, Vlada će, sukladno financijskim mogućnostima, nagraditi Lanin izvanredni sportski uspjeh i poduprijeti njezin odlazak na Olimpijske igre u Tokiju. Uvjeren sam u to kako će nas i ovoga puta obradovati sjajnim rezultatom“, poručio je premijer Herceg.
Preko improvizacija do zvijezda
Čovjek ne može da se ne zapita – a šta je sa onim mladim sportistima, koji zbog nekih razloga nisu uspjeli ili još nisu stigli postići rezultate kojima bi na sebe skrenuli pažnju nedostižnih vrhova institucija, a koji bi, uz malu sistemsku podršku, bili šampioni i pobjednici? Nije valjda da vlast nije sposobna da ih prepozna sve dok ih ne prepozna neko drugi daleko odavde ili dok ne bljesnu nekim sportskim čudom poput Lane Pudar?
Preko improvizacija do zvijezda – tako bi se u najkraćem mogao nazvati put mladih sportista iz generacija kojima Lana pripada, njihovih porodica i trenera. Sistemske podrške institucija države nema, a prema svemu sudeći, ljudima u institucijama ti veliki, svjetski značajni rezultati ništa ne predstavljaju.
Dok su se nekad ranije visoki funkcioneri trudili da bar budu na svečanom dočeku sportista koji su negdje postigli dobar rezultat, (smiješeći se blagonaklono, nastojeći da ostave utisak kako su i oni za nešto zaslužni i trudeći se da unovče tuđe sportske rezultate u njihovim prizemnim politikantskim igrama), danas ih čak ni to ne zanima – Lanu Pudar u Mostaru među brojnim oduševljenim građanima nije dočekao gotovo niko od onih čija su usta puna priče o mostarskoj mladosti i budućnosti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.