Holandski izbori – nikad više opcija i više polarizacije

Ljudi porijeklom sa Balkana uglavnom i dalje vjeruju u PvdA, najveću ljevičarsku partiju, a to vežu za devedesete godine, kada su kao izbjeglice primljene širom Holandije.

Sudeći po izbornim anketama, neće se mnogo toga promijeniti ni nakon ovih izbora, piše autor (Foto: Mirza Softić)
Sudeći po izbornim anketama, neće se mnogo toga promijeniti ni nakon ovih izbora, piše autor (Foto: Mirza Softić)

U srijedu se u Holandiji održavaju opšti izbori. Kao nekome ko ne poznaje baš najbolje holandsku politiku, ovo je prilika da se malo informišem, pogledam ko kakve programe nudi, i zaokružim neku ljevičarsku partiju, ukoliko takve još postoje u zemlji gdje se i tokom pandemije najviše pričalo o ekonomiji.

Često se šalim da, kad bi u Holandiji počeo rat, ja bih to saznao tek kad bih ugledao tenk ispred kuće. Tako obično pristupam i izborima, odnosno pitam svoju suprugu za koga glasamo ovaj put, saslušam šta mi ona kaže, i tako i zaokružim.

Ovaj put ona ne želi učestvovati, pa sam primoran informisati se sam, što na kraju uopšte neće biti teško, jer mi svakako konstantno izlaze reklame po Fejsbuku i drugim stranicama.

Prvi put sam glasao još kad sam tek doselio, zato što ovdje stranci mogu glasati na lokalnim izborima, i otad ne propuštam nijedan ciklus. U međuvremenu sam počeo izlaziti i na opšte izbore budući da sam dobio holandske dokumente, a sada sam prvi put malo više pratio kako se vlast ustvari ponaša.

Ono što mi je interesantno je činjenica da mi na internetu najviše izlazi reklama vladajućeg VVD-a (Narodna stranka za slobodu i demokratiju), gdje se uglavnom biračima obraća aktuelni premijer Mark Rutte.

Njegova Vlada je nedavno pala zbog skandala s dječijim dodacima, ali nije bilo vremena da se organizuju vanredni izbori pošto su redovni bili svakako planirani za mart, pa je Rutte ostao u tehničkom mandatu. Inače, ovo je već treći njegov kabinet od 2010. godine, s povremenim usponima i padovima, ali može se slobodno reći da je VVD najuspješnija partija u posljednjoj dekadi.

Kada pogledate ključne riječi koje VVD spominje, uglavnom se nameće pitanje ekonomije, tako da i u njegovim porukama ekonomiju vidite ispred zdravlja ljudi. Kad je počela pandemija korona virusa prije godinu dana, meni se nekako činilo da je bitnije zadržati novac nego ljudske živote, što se posebno moglo vidjeti u prva dva ili tri mjeseca, u kojima je holandska vlast odbijala uvesti bilo kakve strožije mjere.

Nekretnine se u prosjeku prodaju za 360.000 eura

Kao neko ko dolazi iz post-socijalističke zemlje, bio sam očajan, misleći da se sve moglo završiti kao u Kini, i da smo se mogli osloboditi virusa samo da smo bili jednako disciplinovani kao Kinezi. Iako smo danima slušali kako su “naredne dvije sedmice ključne”, nisam ustvari mogao vjerovati da će Evropska unija toliko loše odgovoriti na pandemiju, te da će ekonomiji dati prednost.

Danima sam dijelio ironične fotografije po društvenim mrežama, poput one na kojoj unuka pita baku “grandma, would you die for economy” (bako, hoćeš li umrijeti za ekonomiju), i druge žižekovske šale. Jednostavno, nije mi bilo normalno da se nešto ovako dešava, a da političari gledaju.

Kasnije će se ispostaviti da je cijela Evropa pala na tom ispitu, i da Rutte nije bio jedini koji je prednost dao ekonomiji nad zdravljem, pa su i druge države redom doživljavale zdravstveni kolaps, koji se za ovih godinu dana u Holandiji ipak nije desio. Bolnice u nekim momentima jesu bile krcate, ali ruku na srce, ni blizu kao što je to slučaj bio u Italiji ili drugim zemljama gdje su doktori morali birati koga će ostaviti u životu.

Ekonomija je uglavnom spašena, pa se još uvijek i ne vide posljedice pandemije kao drugdje, posla i dalje ima, a cijene nekretnina i dalje vrtoglavo rastu.

O tome upravo priča Jesse Klaver, lider Zeleno-lijeve stranke (Groenlinks), koji optužuje desničarsko – liberalnu koaliciju za nenormalne cijene stanova.

Trenutni prosjek cijena stanova i kuća je 360.000 eura, i niko ne može ni zamisliti da to ikad počne padati, posebno s obzirom na Brexit i na činjenicu da stanovi i kuće u Randstadu (centralni dio Holandije u kom se nalaze najveći gradovi) još uvijek nisu dostigli londonske, pariške, kelnske ili hamburške cijene.

Ljudi se često šale da je danas u Holandiji lakše platiti stan nego ga pronaći, što i nije daleko od istine, s obzirom da u ovom sektoru nedostaje hiljade i hiljade jedinica, a stanovi u oglasima stoje tek nekoliko dana i nakon toga odu.

Poznajem mnogo ljudi koji su u roku od tri ili četiri dana prodali stan, i svi su obično dobili 10% više nego što su tražili.

Klaver obećava izgradnju čak milion novih stambenih jedinica, a uz to obećava 17 miliona stabala, udvostručenje broja vjetroelektrana i smanjenje podrške multinacionalnim kompanijama i glavnim zagađivačima.

Preveliki komunisti i za ultra ljevičare

U Holandiji je i dalje legalno da velike međunarodne kompanije koje zapošljavaju ogroman broj ljudi imaju posebne ugovore s Poreznom upravom, a to se onda nekad svodi na to da ne plaćaju porez ni blizu koliko bi trebalo.

Iako od ovih kompanija društvo itekako ima koristi, s obzirom da pružaju veliki broj radnih mjesta, običan čovjek često bude bijesan kada čuje da ne plaćaju porez, a o tome konstantno pričaju i lideri Socijalističke partije (SP), koji se slažu s Klaverom kako je Holandija dovoljno bogata, ali se bogatstvo jednostavno mora drugačije raspodijeliti.

Zvuči kao ljevičarska utopija, i vjerovatno će se i završiti kao utopija, previše lijepo da bi bilo istinito, posebno kada se pogledaju izborne ankete koje ogromnu prednost daju upravo vladajućem VVD-u.

Kada pričamo o SP-u, jedna interesantna priča se veže za njih od prije nekoliko mjeseci, kada su u medijima osvanuli naslovi gdje lideri SP-a poručuju kako “neće dozvoliti da komunisti preotmu mladi ogranak ove partije”.

Naime, dva člana SP-a su navodno toliko zaglibili u marksizam da im je čak i ultra ljevičarska partija poput SP-a pokazala vrata. Inače, pojam komunizma u zapadnim demokratijama se uglavnom veže za nešto ružno, što se ovdje jasno moglo i vidjeti.

SP računa i na glasove imigranata, tako da je recimo cijela amsterdamska četvrt Osdorp prekrivena njihovim plakatima, iako u samoj partiji baš i nema toliko neholanđana koliko je to slučaj u recimo Radničkoj partiji.

Ljudi sa Balkana glasaju za Radničku partiju

Najveća ljevičarska partija kroz istoriju je upravo Radnička partija – PvdA (Partij van de Arbeid), koje je na prošlim izborima doživjela najveći poraz u svojoj bogatoj istoriji. Pored toga, mnogi glasači su se rasuli glasajući za druge, slične opcije, pa je PvdA ostala bez ogromnog dijela kolača i udjela u vlasti.

Kada pričate s ljudima koji su porijeklom s Balkana, oni uglavnom i dalje vjeruju u PvdA, a to nekako vežu za devedesete godine kada su naše izbjeglice primljene širom Holandije, dat im je krov nad glavom i zbrinuti su kao nigdje dotad.

To mi upravo potvrđuje i prijateljica Marina, koja je rođena u Kaknju, mladost provela u Amsterdamu, a danas živi u Briselu, ali i dalje isključivo glasa za PvdA. I ove godine je od njih dobila podsjetnik koji je poslan članovima Radničke partije iz Brisela, kako je 5. mart posljednji dan kada se može poslati glasački listić ili ga predati u ambasadi.

Marina se takođe uvijek prisjeća devedesetih, kada su ona i njena familija dobili holandska državljanstva, u vrijeme premijera Wima Koka. Kaže da se to jednostavno ne zaboravlja.

Moja druga sagovornica o ovoj temi je novinarka Naida Ribić. Ona potvrđuje da su naši ljudi uglavnom godinama glasali za PvdA, ali misli da to više nije ni blizu slučaj kao nekad.

Kaže da su bivši Jugosloveni time što su naučili više holandskog jezika počeli više i da shvataju politiku u Holandiji, te su samim tim krenuli gledati i druge opcije.

Naida je danas član partije DENK (na holandskom “denk” znači “misli” u imperativu), a na prošlim izborima za Evropski parlament je čak bila i na listi ove stranke.

Kaže da je ponosna na ovu partiju jer se ona uglavnom zalaže protiv rasizma i bilo kojeg oblika diskriminacije, posebno naglašavajući islam kao jednu od vrijednosti holandskog društva.

Sistematska diskriminacija

Nažalost, sve je potrebnije da se u jednoj od najslobodnijih država svijeta priča o ovakvim stvarima jer je danas ultra – desničarski PVV (Partija za slobodu) po anketama druga partija u Holandiji.

Ipak, PVV smatraju partijom koja je potpuno nepouzdana i s njima niko ne želi u vlast, ni desničari, ni centristi, a posebno ljevičari, tako da vođa Geert Wilders i njegov PVV uglavnom ostaju po strani glumeći klaune koji pričaju protiv imigracije i islama.

Loša stvar je to što njihovi glasači i dalje sjede na mjestima gdje se mnoge stvari odlučuju, pa je tako skoro nemoguće istrijebiti sistemsku diskriminaciju, posebno pri zapošljavanju.

Tako je u Holandiji danas prosječna plata žena na istim pozicijama uvijek niža nego prosječna plata muškaraca, dok se drugi oblici diskriminacije teško mogu i izmjeriti.

Sve u svemu, sudeći po izbornim anketama, čini se da se neće mnogo toga promijeniti ni nakon ovih izbora. Mark Rutte i njegov VVD ubjedljivo vode, dok se ostali koprcaju za šaku vlasti, i vrlo se lako može desiti da će u vlast ista koalicija koja je trenutno u kabinetu.

Ipak, mora se reći da barem ne lažu narod, te da s ekonomijom barataju veoma dobro. Po Naidinim riječima, Rutte je jedan veoma dobar premijer, kulturan i odmjeren, često strog, ali pravedan.

Dodaje da biti premijer u ovakvim okolnostima nimalo nije lako jer u zemlji demokratije kakva je Holandija, uvijek ima prostora za kritiku, i tu Ruttea niko ne štedi.

Posebno naglašava odgovornost Vlade koju su pokazali u januaru kada su kolektivno podnijeli ostavke, iako se po anketama čini da im to ljudi nisu pretjerano ni zamjerili.

Neki su rekli kako je VVD udario na najslabije, tako što su određenu grupu ljudi koji su primali dječije dodatke proglasili prevarantima i uveli ih u sistem kreditnog rizika koji se negativno može odraziti na kupovinu kuće ili stana, ali biće da glasače to baš i ne zanima.

Zemlja blagostanja

Naravno, kako će ih i zanimati kad se Holandija u međuvremenu skoro potpuno pretvorila u zemlju blagostanja, gdje čak i prosjaci imaju aparat za udjeljivanje milostinje karticom.

Kada ovo kažem, uopšte se ne šalim, jedan takav “beskućnik” svaki dan sjedi u meni najbližem supermarketu, prodaje novine koje izdaje udruženje beskućnika, i prima kartice.

Nažalost, nije mi dozvolio da ga fotografišem, ali se zahvalio na zanimanju za njega. U ovoj zemlji keš više jednostavno nije u modi, jer niti ko pokušava utajiti porez, niti je kome papir interesantan.

A i bolje je ne dodirivati novac iz tuđih ruku. Barem to smo se u toku pandemije uspjeli složiti, tako da čovjeka s kešom u rukama skoro da više ne možete ni naći, ali za razliku od toga, ljudi s debelim bankovnim računima su svuda oko nas.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor : Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO