Baqat (arap.), bokor (mađ.), bouquet (fr.), je buket cvijeća, onaj veliki pregršt mirisa i boja, simbol svih finesa našeg života, mene je mimoišao… Ipak,,moj prvi i neprevaziđeni buket je dar „moje djece“,mojih učenika baš na 8.mart prije ravno 46 godina. Još brucoš,i još zanesena predavanjima, amfiteatrom i druženjem,odmah nakon zimskog ferja počela sam predavati muzičko u Kreševu… vozariti,ali i boraviti,jer sam dobila stalni posao. Okićena velikim buketom karanfila, ruža,narcisa vraćala sam se kući u Sarajevo…mami. ” ‘Jelde’ mama, kako divno miriše cvijeće,” dok perem ruke dovikujem mami u kuhinji.
“Da, daaa divno miriše”. Duhovitu,kako je znala biti, zatićem ..,mama sjedi i tanko, rez po rez niže pečenicu rumenu kao cvekla, meku i slasnu, miriše, jede dodaje i meni. Kod pokojnog Ćorića, kupovala sam tu poznatu pečenicu, a i svježu teletinu, a nakon tog 8.marta šalilismo se „mirisno mamino cvijeće“ misleći na pečenicu. Suđuka Ćorića, poznatog kreševskog mesara, i oca moje vrijedne i pametne učenice Anite, koja mu je često pomagala, bila je ukusna, no moja asocijacija na suđuku veže se za davnu 1959… 60-tu. Imala sam oko pet godina, kad nam je „kmet“ iz Graćanice, kod Visokog donosio zimnicu.
Nakon Agrarne reforme, i ostatak zemlje koju su nasljedili moja mama, njene sestre i brat, i zemlju koju je dobio nacionalizacijom,obrađivao je kmet koji se zadesio na toj zemlji. No, i to malo zemlje moja mama i njeni, zbog dječijih doplataka, vrlo brzo su „bud pošto“, prodali tom istom „kmetu“. Dolazak „kmeta“ bio je za nas pravi praznik, jer je donosio zimnicu, u sanduku, gdje je bila i suđuka. Meni djevojčici od 4,5 godina riječ kmet je važio kao neki snažni i važni mladić koji nam donosi te darove.
Pitate me kakve veze ima pečenica s Pragom… Pa,ima!
Mirisi, pa makar i pečenice vraća nas u prošlost…, kada „siva tekućina našeg mozga zamreška“ i od toga nam i srcu i duši lijepo…
Godinama sam učenicima puštala muziku „Vltava“… Bežiha Smetane, doćaravala im slike kuda sve rijeka putuje, a da nisam ni bila u Pragu…
Prag nakon toliko godina
Tačno prije godinu dana, vrijeme početka „korone“ i pandemije, svi zabrinuti od te nepoznanice. Odustaje se i od tradicionalnih putovanja za 8. mart. A, ja, odavno sam prestala „slaviti“. O tim putovanjima nisam mogla ni maštati…
“Idite Vi pravo kroz uličice,čeka Vas Karlov most,” isto veče po dolasku u Prag, predlaže mi Mirnes, mladi vodić iz Zenice, čije znanje historije i književnosti Evrope moglo bi „tri googla da popuni“. Iz jedne od osvjetljenih radnjica,majstor za mašinom pozdravlja me „buona sera…se parli italiano“…u čudu odgovorim. Na komadu papira, mašinom šivaćom, isštepao mi je ime, vezom kojeg mi u Sarajevu zovemo „Šahinagin vez“. Tim vezom vezli su se jastuci od slame koltuci, za minder. I minder i jastuke sam imala do skora. Jastuci i „makat“ prekrivka za minder,ispod bijelog šilteta na tom minderu, bila je od „naninog zara“, ostao očuvan, korišten „uvele vakta“. Češki štof, za zara, tadašnji top brend, i mašinu Kayzericu, u Zagrebu dedo je kupio od nagrade koju je dobio uz Carev „Orden rada“.
Prag…nakon toliko godina „prostro mi je svoj crveni tepih“, baš eto na taj 8.mart, jer mi je prijateljica ustupila (zbog straha od COVID-19) uplaćeno mjesto i eto u to rano jutro, naši mladi vozači Amir i Almedin, pripremili su cvijeće za nas „slavljenice“. Davni mirisi iz pretinca mog mozga vratili su me na taj dan koji je pohranio moju sreću i sreću moje mame, da joj kći donese darove od svoje prve zarade i njen najvažniji buket. I, nikad ne znaš kad će ti, ti mirisi uzvratiti sreću, koju si nekad nekome darovao…
Sunce, tog jutra, filigranom okiva Vltavu preda mnom, Karlov most i sva zdanja, neogotike, neobaroka. I onda složiš slike. Nije čudo da najljepše građevine u mom gradu su baš iz te epohe. Pravni fakultet, Zemaljski muzej, Narodno pozorište, Marijin Dvor, Akadamija likovnih umjetnosti,“Landes“-Zemaljska banka (kodVječna vatra). Neomaurski stil zgrade Vjećnice, Aškenazi sinagoge, ali i Nevaba (nuvub, meqteb – Fakultet islamskih nauka-, i mama i dajdža su pohađali nastavu u tom zdanju, a dedo je bio u timu koji je pravio poznatu maketu Starog jezgra Sarajeva, pri tada Muzeju Sarajeva), i ostale grandioznosti Paržik, je povezao Češku sa Bosnom… Stoljetna veza nikad se nije prekidala. Studenti tadašnje Visoke šerijatske škole, ali i drugih Fakulteta nastavljali su studije u Pragu,te i tu se jačala veza koja će se nastaviti i preko Akademije filmske umjetnosti, ali i naših izbjeglice iz vremena Agresije na BiH.Tu su mnogi našli sebi drugi dom.
Kao da sam njegova
Beč je samodopadni „dendi“, Budimpešta je glamurozna Bel Epok dama, no, Prag me je snagom i plemenitošću velmože dočekao kao da sam mu tu, njegova. Ona druga Mala strana, put vinograda, me podsjetila na naše sarajevske vinograde (ulica Vinograd ispod Sedrenika) kojeg spominje Bašeskija. Sarajevo je imalo svoju vinovu lozu, i poznati tanki “japrak” za sarmu, a rasle su i dinje i lubenice. Češki arhitekt Karlo Paržik ,“Sarajlija“ sav se „ugradio“ u onaj dio Sarajeva, koji i sada važno govori o vremenu Monarhije.
Stoljećima Venecijanski gondolijeri dolaze u Prag…15. maja, Dan sjećanja na Sv. Nepomuka. I danas se organizuju razne regate u Krišćanskom svijetu odajući mu čast. Centralni kip, na Karlovom mostu, je lik Sv. Nepomuka ne samo u Pragu, nego i na mnogim drugim mostovima, a tijelo mu se nalazi u katedrali sv. Vida u Pragu. Njegova slika u umjetnosti, simbol je sakramenta Sv. ispovijedi. Zaštitnik je Češke, grada Praga, (pa i Omiša i mnogih gradova i ostrva pri Našoj obali) ispovjednika, graditelja mostova, kraljica, siromašnih, protiv poplava, vatrogasaca, i svega što je vezano za vodu. Nikada nije odao ispovijedi kraljice, jer je bio na dvoru kralja Vaclava IV kao savjetnik i odvjetnik siromašnih. Kod njega se ispovijedala kraljica, koju je savjetovao da strpljivo podnosi teški karakter svoga supruga. Zatvoren je u tamnici i nakon upornog odbijanja da oda te tajne,ubijen 20. svibnja 1393. godine. Tijelo su mu zapalili, zavezali za kotač i bacili s mosta u rijeku Vltavu.
A, Bežihova „Vltava“ ne prestaje teći!!!
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.