Blog

Neko se ‘nabacuje’ mrtvima, a neko daruje zadnju svoju vatru

Čak niti elementarno pružanje dokaza u današnje pandemijsko vrijeme kao da nije bitno… nema rasprave.

Legitimno je da neko ima svoje mišljenje, stavove i uvjerenja i legitimno je da ih iznosi, pod uvjetom da time izravno ne utječe na način da ugrožava život i zdravlje drugih, piše autor (Sanjin Strukic/PIXSELL)
Legitimno je da neko ima svoje mišljenje, stavove i uvjerenja i legitimno je da ih iznosi, pod uvjetom da time izravno ne utječe na način da ugrožava život i zdravlje drugih, piše autor (Sanjin Strukic/PIXSELL)

Hrvatski znanstvenik Srećko Sladoljev, nekoć glas borbe za spas zagrebačkog Imunološkog zavoda, prešao je, čini se barem, određene “pravedničke” linije za koje se navodno borio.

Policija istražuje njegove javne navode u kojima je, kako se čini, komentirao upit svoje prijateljice na jednoj društvenoj mreži, iz kojeg se moglo zaključiti da je ugledni zagrebački ginekolog, čije ime ne spominjem iz razloga pijeteta, preminuo od posljedica primanja cjepiva protiv COVID-19, iako, kako navode hrvatski mediji, oni koji preminulog liječnika poznaju kažu da cjepivo nije niti primio – što, zapravo, nije ni važno.

Primio ili ne primio, Sladoljev, čovjek kojeg mnogi smatraju jednom od navodnih “antivekserskih” perjanica u Hrvatskoj, očito bez nekog detaljnijeg znanja o bilo čemu što se ovog slučaja tiče, našao se pozvanim “nabacivati” se mrtvim tijelom i kostima čovjeka koji nikakve veze ni sa čime od tih rasprava bez kraja, beskrajnih teorija zavjere ili bilo čega – nema.

Srećko Sladoljev, tvrdili su i tvrde neki mediji, navodno je pripadnik, nazovimo to tako, “antivakserskog pokreta”, dakle nečega što neki smatraju jednom od teorija zavjere. Na stranu što mislili o tome, legitimno je da Sladoljev ima svoje mišljenje, svoje stavove i uvjerenja i legitimno je da ih iznosi, pod uvjetom da time izravno ne utječe na način da ugrožava život i zdravlje drugih, dakle i svojih neistomišljenika.

Razvlačenje kostiju bez dokaza

No, ni ne poznavajući specifičnosti slučaja o kojem je govorio, jer se, navodno, vodio glasinama koje mu je prenijela njegova prijateljica putem društvene mreže, možda je činio upravo to – institucije će reći, osobno ne mogu tvrditi niti suditi ništa. Ipak, sasvim sigurno je da se “nabacivao” kako hoće mrtvim tijelom i imenom uglednog ginekologa, koji sa cijelom stvari – ako je to uopće bitno – nema nikakve veze.

Možda je Sladoljev u pravu. Možda postoji zavjera. Možda cjepiva doista izazivaju primjerice autizam ili smrt i koje već posljedice o kojima se govori i nagađa godinama. Recimo da je moguće da je to istina i da se radi o zavjeri nekih centara moći i farmaceutske industrije, možda nekih vlada, tko zna koga sve ne.

Zamislimo da je istina. Ali, čak i da jest tako, da imamo i dokaze toga – a nemamo, izgleda, još – bezobzirno i beskrupulozno razvlačenje mrtvih kostiju i imena čovjeka koji sa svime time nema veze (pa i da ima), koji je imao svoju obitelj i prijatelje, bliske osobe koje ga oplakuju i ne znaju kako dalje bez njega, da bi ga hladno, gotovo nacističko hladnim “rezoniranjem” iskorištivali za svoju stvar… Pa gdje je granica?!

Pritom ne govorim o Sladoljevu, niti ga prozivam posebno – pokazat će pravosuđe u njegovom sluičaju, nadajmo se barem, jer nisam u poziciji, što god mislio – nego o sve učestalijoj tendenciji nametanja “istina”.

Poveznica ljudskosti

Čak niti elementarno pružanje i bilo kakvih dokaza u današnje vrijeme kao da nije bitno – tvrdim, mislim i to je to. Nema rasprave, tko se ne slaže, doviđenjski.

Ljudskost? Reći ću nešto o ljudskosti, barem tamo gdje sam je ja prije neki dan prepoznao, ili si utvaram da jesam, jer kao samo čovjek nisam mjerodavan posve, od meni potpuno nepoznate osobe.

Hoće li ova priča imati ikakve veze s onom gore navedenom? Možda naizgled neće, ali rekao bih da ima poveznica – ljudskost.

Dok se neki u svojim kućnim foteljama i samozadovoljstvu nabacuju kostima i imenima ljudi, bio sam jednu večer okružen poznanicima i prijateljima na jednom javnom mjestu u Zagrebu, gdje se više-manje redovito sastajemo da popričamo, družimo se – u kafiće i restorane se ne može, mnogi se ne žele družiti u stanovima i kućama, zbog svoje ili sigurnosti svojih starijih članova kućanstava, majki, očeva, djedova, baka – pa se nađemo na otvorenom, na fizičkoj distanci…

Piju se kave s kioska, pivo iz limenki, žestoka pića iz malih bočica s kioska ili trgovina… Kako tko želi… Nije zabranjeno još ništa od toga…

Neki dan su neki dečki popili par limenki piva… osobno sam ih bacio sa strane, zbog dojma prolaznika, da ne budu uočljive, a da ih oni koji ih skupljaju pronađu… I kad se društvo razišlo u rane večernje sate, ostali smo još kratko jedan prijatelj i ja…

Prišao nam je stariji čovjek s plastičnom vrećicom, koji nije mogao govoriti, činilo mi se nijem… I gestikulacijom nas upitao može li pokupiti te limenke ispijenog piva, jer za njih može u trgovini dobiti neke sitne novce…

Istina je u jednom upaljaču

Kimnuli smo glavom i sagnuo sam se da mu ih pomognem pokupiti, no inzistirao je da će ih pokupiti on sam…

Kada ih je pokupio, nasmiješile su mu se oči iz meni neshvatljive zahvalnosti, kao da smo učinili nešto za njega, i maska na licu mu se razvukla u zahvalnom smješku, podigao je malo ruku u pozdrav, a onda prokopao po svojim džepovima i izvadio neki istrošeni upaljač, koji je tko zna gdje i kad našao i stavio ga na podest ispred mene.

Vidio je da obojica pušimo cigarete i, iz zahvalnosti za prazne limenke piva, darovao nam upaljač – ja sam u neugodi odbio, jer ništa mu nismo dali, dečki su pili piva i to su njihovi ostaci… No, on je inzistirao, gestikulirajući da on ne puši i neka to nama… I otišao. Uz naš pozdrav. Umalo sam zaplakao.

Istina o kojoj svi mantramo danas i raspravljamo je u samo jednom upaljaču – u njemu je sadržana sva ljudskost, sva briga i poštovanje bližnjega. Ne nužno njegovog zdravlja, ali – zar gesta bliskosti i razumijevanja kod čovjeka doista može obuhvatiti sve, dakle i ono što spada u kategoriju, recimo to tako, božanskog?

Taj upaljač osobno mi znači više od svih mjera, restrikcija, cjepiva, dušobrižništva vlada i njihovih argumenata – jednostavno zato što u njemu nema manipulacija i figa iza leđa, nikakvih računa – nije zdravo pušiti, znam to i ja i onaj tko mi ga je darovao. Ali, to je bila čista i nenametljiva ljudskost, bez kalkulacija ove ili one vrste, bez patroniziranja i slično. Samo gesta dobre volje – dar.

Kada mi vlade, stožeri, znanstvenici, teoretičari zavjere, antivakseri i svi drugi pristupe na isti način, tada ću tek razmisliti kome ću vjerovati.

Srećko, imaš vatre?

I nema šanse da ću pogriješiti – vjerovat ću najskromnijem, onome koji izražava vjeru u čovjeka i na nju računa i ne obećava rješenja, a da se nije, zapravo, ni pozabavio uzrocima problema i zapravo nema pojma ni što se događa, ni što čini. Copycat.

Virus je glavni problem? Ne bih rekao… Najlakše je naći “Pedra” da visi, a u pozadini trljati ruke nalazeći načine kako tu situaciju iskoristiti za partikularne interese, gurajući prema van sliku samilosnog, ali odlučnog lica koje govori “Znam da vam je teško, ali mi smo tu za vaše dobro i prisilit ćemo vas da vam bude dobro.”

Nešto tu ne štima posve, ne kažem da su namjere nužno loše, dijabolične, da nema koristi, dobrih namjera i slično. Ali, jedino sigurno što znam jest da onaj upaljač doista radi…

Nego, Srećko, imaš vatre?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor : Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO