Eksplozija nasilja u Novom Sadu

Snimci brutalnih prebijanja na društvenim mrežama (Twitter/screenshot)
Snimci brutalnih prebijanja na društvenim mrežama (Twitter/screenshot)

Prethodnih je sedmica u ovom gradu bilo burno, burno i svečano. Novi Sad se opraštao od svog šansonjera, svog Prevera, autora čija je smrt nadvisila sva sitničava mišljenja, zajedljive komentare, pakosti i gadosti. Ljudi su plakali na ulicama. Bila je to finalna tačka pucanja svih inhibicija, potisnutih emocija zagrađenih karantinom i odsustvovanjima iz onoga što znači život. U toj smrti, završila se čitava jedna era.

Između redova krupnijih naslova, pred-proljećnih opraštanja od slavnih kantautora ili regionalnih politika, dolazaka prvih kontigenata raznih vakcina te otvaranja novih pitanja, u pregledima svih dnevnika i nedeljnika, jedan mi je naslov posebno privukao pažnju. Naslov je, za moj ukus, fantastičan – žao mi je što ga ne mogu posuditi, no bilo bi mi ispod časti. Pa ipak, u uglednom te najstarijem dnevniku zemlje u kojoj trenutno živim, pronašao sam ovakvu vijest: ,,Eksplozija nasilja u Novom Sadu“. ,,Eksplozija nasilja“, razmišljao sam… naziv kao za film novog vala, tako plakatno drzak, odličan, slikovit i pompezan, plastično figuriran, na ivici kinematografskog i stila francuske dekonstrukcije.  Neke stvari sam vam dužan reći. Talas agresije u ovom gradu nema veze sa koronom, sa karantinima, izolacijom.

Problem nasilja i maloljetničke delikvencije kontempliram skoro punu deceniju. O njemu dakle često mislim, prikupljam novinske članke, vršim intevjue kada mi prilike dozvole i prosto bih vam mogao predstaviti jednu cijelovitu arhivu koju sam sastavio tokom godina. Moj fokus je uvijek bio na Novom Sadu, posebno iz tog razloga što kako sam sve manje i manje vremena u njemu provodio, tako sam sa distance sve lakše mogao povezivati fakte i staviti ih u kontekst sa ličnim iskustvima, poznanstvima sa ljudima čija bih imena docnije sretao u hronikama i događajima kojima sam nebrojeno puta svjedočio.

Grad sa najviše maloljetničkog kriminala

Razmijere huliganstva i nasilničkog ponašanja u Novom Sadu su kritične. Da li ćete tome prisustvovati ako se zaputite, turistički, porodično, u ovaj inače mirni grad? Ne. Da li se nasilje događa u svakom gradu i rizikujemo postati žrtve subjektivne perspektive? Naravno. Međutim, sa ovakvim se stavom ne slaže republička statistika, koja je još prije par godina pronašla da je Novi Sad grad sa najviše maloljetničkog kriminala po glavi stanovnika, što znači da je po tome prestigao jednu rableovsku, osobenu prijestolnicu poput Beograda. Naspram Sarajeva, Zagreba, Skoplja ili Podgorice, statistika je još više neumoljiva. Dežurni će spavači i dušebrižnici, očevi grada, lokal-patriote, stranački funkcioneri i drugorazredni novinari ili pak neki staromodniji Novosađani odmahnuti na ove tvrdnje, ali tvrdim da je tako zato što se nikad u svom životu nisu usudili da upoznaju svoj grad. Za to je potrebno jednako hrabrosti koliko i intuicije, otvorenog duha i oka, i smatram da sam ujedno bio srećan i nesrećan što sam iskoristio priliku za upoznati ovaj grad do njegovog kraja. Da, svaki grad ima svoj kraj.

Svaki grad ima slojeve, posjeduje sopstvenu dubinu i dimenzije. Većina pristojnih građana provede svoj radni vijek na površini. To su rana buđenja, odlasci na posao, povratak doma ili odlazak na kavu sa prijateljima, te ono što mediji odluče prikazati u večernjom dnevniku. Nemam ništa protiv ovakvog života. Blaženi su pristojni građani jer ne znaju što je ispod uglačanosti rutine. Međutim, ispod nje je čitav jedan ambis ispunjen najraznolikim kreaturama, jedna galerija likova koja neopaženo vreba. Nešto iznad, nalaze se imućni i moćni, dobro skriveni, i to sa razlogom. Ko zna koji vam navijač može zakucati na vrata tražeći reket. Ovih dana, ako pratite beogradsku hroniku, saznali smo da nije postojao nijedan poznatiji restoran ili klub čiji vlasnik nije bio iznuđivan. Blaženi su građani sa prosječnim platama, blažene su porodice u svojim večernjim šetnjama bulevarima, po milioniti put…

Nasilje kao način života

Tokom svog odrastanja, imao sam zanimljiva iskustva tokom 90-ih u školi na lošem glasu, u dijelu grada na vrlo, vrlo lošem glasu. Uz to, živjeo sam na Bulevaru oslobođenja, liniji što je urbanistička kičma ovog grada sa naznakama stila poznog modernizma. Kao da se sjećam nekakvih sporadičnih školskih tuča, nevinih i bezazlenih. Ništa dramatično. U duga ljeta, u raspustima, dosadu smo otklanjali na pregršt načina na betonskim garažama ,,Kvarta“. Ulica što je bila sjeverna granica, Gagarinova, dugo je držala rekord po najvećem broju krivičnih djela. Začudo, ne sjećam se nijednog. Kao da je tih godina sve bilo pod koprenom djetinstva, zapušteno, kao pod paučinom ljetnih podneva, u krošnjama ringlova i pred interfonima, u dugim čekanjima drugara da završe svoj nedeljni ručak i konačno siđu. Ta suluda decenija mora da je drugačije izgledala odraslima. Za nas, to je bio mir, jedno beskonačno ljeto. Tek puno docnije, čuo sam neke ružne stvari i par tih drugara nije više među nama. Ja sam propustio tome svjedočiti. Brzo je počeo novi svijet: za mene je to bila Karlovačka gimnazija i latinski jezik, sklonjeni van grada i više nikad neću tako cijelovito živjeti u Novom Sadu, nikad mu se više neću tako vratiti, tako mu pripadati. Život je otišao dalje.

Prve decenije 21. stoljeća, Novi Sad je i dalje bio mali grad. U blizini moga stana, vikendima je radilo par noćnih lokala kraj kojih bih ponekada prošao biciklom u noćnoj vožnji. Sjećam se masovnih tuča, prebijanja momaka na zemlji, vađenja noževa i pucnjava, interventnih marica. To nisu bili izolovani incidenti – to je bio način života. Svakog vikenda, mogli ste u hitnoj pomoći gledati pune hodnike ranjenih dječaka polupanih glava, sa rendgenskim snimcima u rukama, upućenih na dalji pregled.  Drugarica koja je poslije postala medicinska sestra potvrdila mi je da se ništa nije promijenilo. Uz to, ne završe svi u urgentnom. Postoje lokalne, centru grada bliže hitne pomoći koje bi zbrinjavale one lakše slučajeve – okrvavljene momke koji bi ipak mogli sačekati sutrašnji dan da snime povrede glave, šaka, abdomena. Imao sam priliku prije par sedmica čuti iz prve ruke kako je to izgledalo, od vlasnika jednog od ta dva lokala. Prosto, situacija je bila neodrživa. Zbog hroničnog nasilja, čovjek je bio prinuđen oprostiti se od svoje zamisli. Otvorio je restoran, i danas je to najpoznatiji pizza lanac u zemlji. Endemsko nasilje se nije završilo tu i tada.

Kletva Novog Sada

Čitav Novi Sad se digao na noge kada se prije dva ili tri mjeseca, jedan lokalni političar usudio podijeliti na svom profilu snimak sa sigurnosne kamere jedne kladionice. MUP Novog Sada je inače još prije par godina prekinuo praksu obaviještavanja medija o svakodnevnoj hronici. Šta mislite zašto? Na tom snimku, jedan se čovjek i moj vršnjak monstruozno iživljavao nad nevinim momkom. Skoro cijelih deset minuta, ovaj se umobolnik praznio na jednom umrtvljenom tijelu na očigled svih napucanih veterana raznih novosadskih teretana (ima ih bezbroj), tzv. obezbjeđenja, kukavičnih i pasivnih. Detalje biram izostaviti. Mnogi su se građani, pravedno šokirani, smjesta uputili na društvene mreže. Međutim, razumite me ako me je isti video sačekao ravnodušnog. Previše sam puta čuo za slične scene. Lično, više od 40 puta sam vidio tuču u samom centru grada. Nikada u njima nisam učestvovao, ali – dugo me je intrigiralo, otkud ta agresija dolazi i gdje mi to tačno živimo?

Tokom studija u Beogradu gdje i danas izlazim mnogo više i ostajem duže, do duboko u noć i bezbrojna jutra, nisam viđao takve scene. Jedan od razloga može biti taj što u velikim gradovima, u obimnosti slojeva, boravi hiljade svijetova i ako pratite svoj, imate dovoljno prostora za disati, voljeti, ponašati se kako želite, zezati bez obzira. Novi Sad ima tu kletvu što je mjesto na sredini, što je palanka između grada i sela. Još uvijek šokantna, knjiga „Filosofija palanke“ Radomira Konstatinovića, kritikovanog i skoro ostraciziranog od strane nacionalnih optimista, pomogla mi je uzemljiti sopstvene utiske.

U poređenju sa Sarajevom ili Beogradom, pasivnu agresiju ponekad možete uočiti kao na nekoj napravi, radaru, aparatu: kod konobara, mladića poput mene ili mlađih od mene, vidljivo frustriranih što se taj posao ne uklapa u njihov junačko-huliganski etos, ili kasirki koje vam ne propuštaju signalizirati da se ne uklapate u njihov sistem vrijednosti dok su pak svoju mladost protraćile u vezama sa opasnim momcima da bi ih sam život poslije stavio na svoje mjesto – najčešće u brak sa istim. Djevojke uopšte nisu imune na ovakav varvarski, polu-civilizirani ambijent u kome dominiraju fizičko nasilje i agresija. Kao osjetljivija, duboka i često promišljenija bića, osjete svoju sredinu i žalosno te nijemo se znaju povinovati dominantnim vrijednostima, spontano, kroz odrastanje, kroz hiljade fragmenata koji utiču na formiranje ličnosti. Riječi poput ,,dominacija“, ,,dominirati“ se mogu često čuti u svakodnevnom razgovoru. Agresivnost je prelila granice roda i sad je već uveliko prisutna i kod djevojčica, srednjoškolki ili nešto starijih djevojaka.

Ne zaboravimo da se agresija ne manifestuje samo kroz fizičko nasilje. Vidovi agresije su takođe ironija, cinizam, verbalno maltretiranje. Već umorni niz godina, primjećujem ih u svakom provodu, klubu, ljetnjoj bašti. Naslućujem da se ti moji sugrađani, mladi ljudi, međusobno baš ne podnose, a utisak mi je da ni sebe, suštinski, puno ne vole. Nezadovoljnost svojim stanjem takođe stvara agresiju. Uglavnom su neuspješni ili polu-ostvareni, vrlo često sujetni, obresiti. Arogantnost bez trunke pokrića. Prosto rečeno, nivo komunikacije i poštivanja osobenog, privatnog, autentičnog je frapantno nizak.

Uljudnost je protraćena

Uljudnost je kod mojih mladih sugrađana protraćena – fizička dominacija je glavni parametar u društvu siromašnih i bez nade a retro sentimenti 90-ih su bajato popularni i na silu reanimirani. Sopstvene inostrane goste ne vodim u noćni provod u Novi Sad. Do dan danas mi nije jasno kako se to dogodilo… da li je moglo biti drugačije? Ko je zaboravio odigrati svoju ulogu i prepustio čitav jedan grad nedostojnima? Isto se, samo u Beogradu, pitala skoro redateljka Biljana Srbljanović.

Ono što vam hoću reći jeste: kratak je put od pasivne agresije, sistemske nezadovoljnosti, grubosti i nedostatka manira ka tome da društveni ambijent dozvoli da neko vašem dijetetu skače po glavi dok leži na zemlji.

Neki bi Novosađani možda krivicu rado svalili na ,,dođoše“. Kako da vam objasnim ovaj termin? Beograd, Sarajevo ili neki drugi grad možda nemaju posebno ime za ljude što u grad dolaze sa strane. Možda je to dovoljno. U Novom Sadu, građani se djele na ,,dođoše“ i štagod da je ovo drugo. Kritika ide iz pravca ,,starosjedilaca“ i zvanično najmlađeg grada čitavog regiona te bi mogla izmamiti osmijeh od stanara iz Via Giulia u Rimu gdje neke od porodica mogu pratiti svoju genealogiju od srednjeg vijeka. No razumimo ih. Nije samo demografski šok kada se populacija mjesta uveća za dva puta u toku jedne decenije. Kao jedan od onih što su u Novi Sad stigli na samom početku svog života – ali da, ipak stigli od nekud – ja opet svojim sugrađanima ne mogu zamjeriti na ovom sentimentu. Kao neko ko je u Novi Sad stigao iz duplo većeg grada, domaćina Olimpijskih igara, grada sa aerodromom, katedralama, crkvama, džamijama i sinagogama, iz cvijeta pluralnosti i sugrađanstva, ni meni neke stvari ovdje nisu bile baš jasne. Na primjer, zašto se sva svjetla gase u 21:00 i da li iko čita noću knjige, poput mene? Zvuk spuštanja roletni za mene je do dan danas zvuk Novog Sada. Pa ipak, odrastao sam ovde. Ja čak možda volim ovaj grad, ali ne mogu nikome dopustiti da mi oduzme pravo da kažem – ja poznajem ovaj grad, poznajem ga bolje od puno onih koji tvrde isto ili se tako postavljaju, a za sosptveno mišljenje se nikome ne izvinjavam. Pa opet, imam empatije za Novosađane koji krive izbjeglice za porast nasilja i slom pristojnosti u ovom gradu. Lokalne hronike ne propuštaju spomenuti kada počinioci krivičnih djela pristižu iz BiH ili Crne Gore, mada ja primjećujem da je jednak broj onih iz Zrenjanina, Čuruga, Rume, Sremske Mitrovice.

„Dođoši se nisu civilizirali“

Jedna česta fraza, uzalud ponavljana od strane frizera ili parketara sa kojima ulazim u razgovor da prekratim dosadno vrijeme pružanja njihovih usluga, jeste ova: ,,dođoši se nisu civilizirali, dođoši nisu prihvatili našu kulturu“. Na moju veliku žalost, primjećujem da im Novi Sad nikada nije ni dao šansu, niti da je imao neke naročite elemente civilizacije da im ponudi kao adekvatnu zamjenu. Mentalitet je tipičan za austro-ugarsku kulturu i ponovljen u tucetu mjesta slične veličine poput Segedina, Temišvara, itd. To je mentalitet građana zaokupljenih pravnim normama i urednim plaćanjem računa, što je meni blisko i simpatično. Lokalna kultura je pak imala svoj puni cvat u 19. stoljeću kada je Novi Sad, tokom jednog govora u gradskoj kafani, prozvan ,,srpskom Atinom“. Tokom razgovora sa povijesničarima iz gradskih i pokrajinskih muzeja i arhiva te tokom intervjua sa bivšim, čuvenim i pokojnim gradonačelnikom Jovanom Dejanovićem, uspio sam prikupiti kompletnije informacije.

Korijen nasilja u gradu Novom Sadu uspješno sam locirao u novinskim hronikama sa prelaza 19. na 20. stoljeće. Najveći problem žandarima pravili su paori koji bi po uspješno obavljenoj žetvi pristizali u grad na provod. Tih večeri, prije epohe ljudskih prava, tuče po ulicama su brzo riješavane. Docnije, tokom onih idealnih 60-ih, 70-ih, 80-ih, Novi Sad je živjeo mirno i stekao epitet bezbjednog grada. Paorski mentalitet je nadživio modernizaciju, i stariji sugrađani često bi mi pričali o podijelama, povremenim tučama, čuvenim ferkama ili šorkama. Ništa neuobičajeno. Kako su počele 90-te, nasilje i dalje nije bilo vidljivo na ulicama: ono je bilo na frontu, na ratištima, agresija je lansirana topovima, projektilima, pucana je u rafalima i iz uniformi. Ulice su i dalje bile mirne – možda mirnije nego ikada prije, sablasno tihe i prazne. Tek docnije a za nas poprilično skoro, maloljetnička delikvencija i huliganizam postaju sistemske pojave.

Brutalna prebijanja

Nešto poslije pomenutog snimka brutalnog prebijanja, na početku februara, pojavila su se još dva slična snimka na društvenim mrežama. U centralnoj ulici za zabavu a neki od vas već znaju da se ona zove Laze Telečkog, ispred jednog lokala, par je momaka sačekalo svoju žrtvu. Privedeno je više ljudi zbog pokušaja ubistva. Zaplijenjeni su noževi, a snimak brutalnog iživljavanja opet je natijerao pristojne građane da iz svojih fotelja iskažu bunt strogim komentarima. Ubrzo potom, stigla je vijest da su u jednoj od centralnih zona uhapšeni neki novi klinci, druga grupa mladića, koja je presretala prolaznike sa noževima i bokserima. Ne u perifernim djelovima grada poput Telepa, Klise ili Petrovaradina, nego na samom Bulevaru oslobođenja, djelu grada što tjera Novi Sad da podsjeća na Sarajevo, a to je Grbavica. Identična kao u Sarajevu, po istom nacrtu. Drugi put i u vedrije dane, pričat ću vam o tome. Za sada, bitno je reći da je kvadrat u tom djelu sad skoro 2.000EUR i da se nalazi pet minuta šetnje od gradske kuće, Zmaj Jovine i Dunavske, istorijskog jezgra. Šta je ovde problem? Ovi momci nisu članovi nikakvoga klana. Ovo nije organizovani kriminal. Ovo je bolest, ovo je patologija čitavog jednog društva. Žao mi je.

Geneze ove bolesti ja sam predugo svjestan. U privatnim razgovorima, dugo sam na nju upozoravao. Ovo nije moja tema, ja sam za nju istrošen. Prepuštam njena rešenja revnosnijima, marljivijima, onim gradskim dušama sa više empatije, kojima je preostalo strpljenja. Prestao nositi sako u izlascima u ovom gradu, prestao sam truditi se disati punim plućima u ljetnjim večerima sa odabranim prijateljima, dok smo birali u koji od četiri džez kluba želimo otići. Nijedan više ne postoji. Za muziku, preostali su mi Sarajevo, Beograd, Zagreb i strani festivali. Nije loše. Odabrani prijatelji su se prorijedili, odselili, emigrirali. Previše sam puta tik kraj svog ramena vidjeo tuču lokalnih delikvenata, navijača u trenerkama, nabildanih momaka iz teretana. Teretane i kladionice su ovde najbrojniji biznisi.

Dok sam pripremao svoje ispite ili davao časove engleskog jezika djeci iz Japana, uvijek sam držao otvoren prozor. Ljeti, za svojim radnim stolom, dok bih pričao sa uglađenim Haru-chanom, šestogodišnjakom neobične budnosti i manira, kroz moj prozor dopirale bi psovke naše djece a ja bih odlutao u svojim mislima… kako uporediti ove dvije slike? Kakve šanse imaju ta mlada bića naspram Haru-chana, budućeg stvaraoca, mislioca, direktora internacionalnog konglomerata? Nikakve. Ta će se djeca iz osnovnih škola ubrzo preseliti u srednje, gdje će ih sačekati neumoljiva statistika. Mnogi od njih, već su spremni biti počinioci prekršajnih i krivičnih djela. Mnogi od njih, previše za moj ukus, u anketama svjedoče da su bili ili žrtve ili svjedoci vršnjačkog nasilja. Stope su mnogo više nego bilo koja europska zemlja, sa iznimkom – ako se ne varam – Ukrajine. Do svoje dvadesete godine, veliki broj tih momaka ima deblji dosije nego ja CV. Ne preostaje mi ništa no da čestitam. Većina njih učestvovala je u tuči sa lakšim ili težim tjelesnim povrijedama. Samo, ja ih vidim prije nego vi, prije nego moji sugrađani. Ja ih gledam u baštama kafića, ispod svog prozora, u blokovima i prolazu, prepoznajem po licima što apslutno svaka liče jedna na druga. Zašto?

Ulično-vojnička huliganska sredina

Kolektivistička kultura stvara vojnike. Ona teži sve dovesti u red, u jednu pravu liniju. Svi su ošišani kratko, svi su odjeveni isto, sportski, u trenerke i dukserice. To je garderoba koja implicira mobilnost, agilnost, daje zaštitu od pogleda, u njoj se lako bježi, kreće, tuče, diluje. Samo, problem je u tome što geto kultura ima svoje pokriće i ostaje nešto komično u pretvaranju da živiš u getu, kao etnička većina u sopstvenoj zemlji, a grad ti ostaje širok i sva vrata otvorena. To je izbor. Oni zaista biraju  biti to što jesu. Nisu na to natjerani. Kultura nasilja i fizičke sile, huliganizma, stvara kabadahije, siledžije, umobolne, jednoumne mladiće. Ono što oni ne znaju, jeste da ih ubrzo čeka neminovnost posla, zaposlenja i porodice, i tako nastaju oni prerano ostarjeli sredovječni muškarci što ćutke hodaju kraj svojih supruga, gurajući kolica, milioniti put po Bulevaru oslobođenja. Do te faze, mladost im je prošla u bezbroj tuča i aktova nasilja. Već tad, mogu se priključiti onoj umornoj većini pristojnog građanstva, poslije posla pročitati neku vjest, spustiti roletnu i ugasiti svjetlo do 21:00 i primaći se, kroz još jedan neprimjetan dan, kraju svoje beznačajne egzistencije.

U članku od prije par nedelja, jedan je moj kolega intervjuisao Novosađane o tome šta misle o toleranciji. Jedan od komentara mi je zapao za oko, to je tačno ta sredovječna osoba koju sam vam nacrtao. Anonimni 40-godišnjak kaže ,,grad je tolerantan i prihvata sve koji u njega dođu ali ako se vi ističete na neki način, vi svjesno provocirate svoju sredinu“. To. Tu je korijen svih ovih problema. Termini poput ,,isticanja“ i ,,provokacije“ su vokabular kolektivističke, nasilničke, ulično-vojničke huliganske sredine. Tu je ta palanka, ta kletva mjesta na sredini između sela i grada, žrtve ratova neposredne prošlosti, izolacije i agresije. Tu je odgovor zašto je više od dva miliona mojih sugrađana emigriralo. Naposlijetku, neko se nađe šokiran ovim snimcima. Čitav grad sedmicama priča samo o tome. Ja ne. Kao neko ko ipak i na kraju cijeni Novi Sad, bio sam vam dužan prijeneti njegovu najveću bol. Drugim prilikama a doći će i one na red, prijeneću vam neke razloge zbog kojih ima nade za Novi Sad. Ima je itekako. Samo, ja sam u konačnom odlasku Đorđa Balaševića, uprkos tome što se kroz svoje pjesme od nas opraštao više decenija, osjetio nešto mnogo zlokobnije… jedna epoha je gotova. Ideja grada je pretrpijela fatalni udar. Moralna, estetska čak i politička brana građanstva je konačno pukla i tek nam preostaje vidjeti šta je ta brana zadržavala.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor : Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO