Zbog čega više djecu ne smijemo poslati da idu sama do škole

Mene je mama odvela prvi dan, prvog razreda u školu i nikada više. Ostalih 8 godina sam išla sama i vraćala se iz nje, zajedno sa svom djecom koja su radila isto.

Trebamo se zapita šta to mi roditelji želimo postići ovakvim načinom odgajanja djece, navodi autorica (Reuters)

Svi mi koji podižemo i odgajamo djecu valjda želimo da sutra, kad odrastu naša djeca budu čestiti, odgovorni i samostalni ljudi. No želje su čini se jedno, a realnost drugo.

Odvezoh sina u školu prije neko jutro i nivo stresa, pri toj na izgled običnoj rutini je bio toliko visok da sam na momenat jednostavno stala i potpuno „zaledila“ sliku ispred sebe.

Gužva i kolona nervoznih vozača na prilazu školi, konstantno trubljenje, kroz prozore automobila čitam sa usana ne baš lijepe riječi, djeca s maskama preko usta, bez osmjeha u očima, izlaze, pogrbljeni pod težinom ruksaka, stoje odmaknuti jedni od drugih, ne pozdravljaju se, čekaju na nacrtanoj liniji, a roditelji gigantskim koracima doslovno uskaču u automobile i idu dalje.

Slika koju sam zaledila pred sobom je učinila da osjetim duboku tugu sa pitanjem; zašto ovo činimo svojoj djeci, kada je bio taj momenat da nam je ovo normalno?

Mi roditelji želimo da nam djeca budu samostalna, a zapravo smo ih natjerali da se ponašaju sasvim suprotno od toga i da u potpunosti ovise o nama odraslima.

Ne tako davno, išla sam u tu istu školu, istu zgradu, a čije su slike u mom sjećanju potpuno drugačije, sa puno graje, igre, druženja i još nebrojeno dogodovština na putu od kuće do škole i obrnuto.  Mene je mama odvela prvi dan, prvog razreda  u školu i nikada više. Ostalih 8 godina sam išla sama i vraćala se iz nje, zajedno sa svom djecom koja su radila isto. U školu se išlo pješke i svoje đačke torbe smo nosili sami.

Djeci smo oduzeli samostalnost

Danas, 30 godina poslije, moj sin, drugi razred Osnovne škole i njegovi drugari još nikada nisu išli sami u školu. Niko od nas roditelja ne smije ni pomisliti da pošalje samo dijete na taj put jer postoji realna opasnost da bi ih zadesila kakva nesreća. Što zbog gustog saobraćaja, a što zbog eventualnog nasilja, koje bi dijete moglo doživjeti, odnosno svega onoga šta je noćna mora svakog od nas.

Ako ih ne vozimo sopstvenim automobilima, onda djeca idu u škole organizovanim prevozom u nekim školama u Sarajevu uz obavezno potpisanu saglasnost roditelja da se dijete smije voziti. Svojim potpisom roditelj „preuzima odgovornost“ za sve eventualne rizike na tom „opasnom“ putu.

Ne znam kad je bio dan da smo pristali da nam je sve ovo normalno, ne znam kako se dešavao taj proces onoga šta zovu „novo normalno“, ali zasigurno znam i osjećam da je svaki roditelj već vidio ovakvu „sliku“ ispred sebe i da to nije slika koju je izazvala samo pandemija u kojoj se svijet nalazi evo već više od godinu dana, korijeni su njenog nastajanja mnogo dublji i dalji od ovoga čime prikrivamo sosptvene slabosti.

Mi smo zapravo djeci oduzeli samostalnost, slobodu, zatvorili ih u krug lažne sigurnosti, a tek sa pojavom pandemije Corona virusa smo im oduzeli i one najsitnije detalje normalnog djetinjstva i evo već isplivavaju egzaktni pokazatelji cijene koju plaćaju zdravljem, kako fizičkim tako i mentalnim.

Kao roditelj bila bih jako sretna ako bi stručne osobe, ortopedi recimo obavijestili javnost koliko su dijagnosticirali skolioza kičmi kod osnovaca u BiH, samo u protekloj godini, ili kad bi psiholozi i pedagozi unutar škola prijavili koliko vršnjačkog nasilja su evidentirali. Koliko djece iz sigurnih kuća koja su pretrpjela nasilje u porodici, koliko zlostavljanja ili koji broj psiholoških problema kod djece.

Dorzopatija

Tragajući za informacijama razgovarala sam sa dr. Senihom Čelik iz Zavoda za javno zdravstvo Kantona Sarajevo koja mi je samo za naš Kanton dala podatak da je za 2019. godinu evidentirano 1.430 slučajeva dijagnosticiranja bolesti kičme, stručno podvedenih pod „Dorzopatija“ a koja zapravo uključuje skolioze, kifoze, spondiloze i druge slične deformitete  kod djece ispod 14 godina, dok je ukupan broj svih dijagnosticiranih u ovom segmentu zapravo  nadnaravnih 11541 osoba!

Za 2020 godinu Zdravstvene ustanove tek krajem februara 2021 godine trebaju službeno poslati podatke Zavodu. Ljubazna dr čelik mi je poslala i fotografiju zvanične statističke tabele iz 2019 godine.

U entitetu RS na web stranici jedne privatne klinike stoji da jedna trećina djece školske dobi ima deformitete kičmenog stuba, stopala, koljena i sl.

Način života kojemu su izložena naša djeca, duga sjedenje ispred kompjutera, televizora, fizička neaktivnost, brza i loša ishrana, nedostatak sportskih aktivnosti, otuđenost jednih od drugih doveli su ih u situaciju da se već od ranog djetinjstva bore sa užasno teškim i dugim bolestima i stanjima iz kojih teško izlaze.

Pandemija je dodatno pogoršala stvari pa ih je i online nastava višesatno „prikovala“ ispred kompjutera. Neke od njih evo već punu godinu, a i oni koji pohađaju nastavu zapravo samo sjede. Vozimo ih, „istresamo“ na ulazu u škole, ponovno ih uzimamo u automobile i vraćamo kući. Onda kad trebaju biti slobodni sjede opet i pišu zadaće, igraju igrice, ne smijemo ih pustiti same u dvorišta, na ulicu, na druženje.

Potpuno su zavisni od nas, roditelja i naših obaveza, ako ih i kada imamo vremena negdje odvesti. Dalje od toga, mi odlučujemo gdje će oni i kada moči izaći i čime će se baviti. Kao da smo odlučili serijski proizvoditi ne baš samostalne i prilično ugrožene ljude, koje smo pri tome još i „osudili“ na tzv novo normalno, a sve da mi roditelji ne izlazimo iz svoje zone komfora zapravo.

Djecu smo nekako postavili u zonu „klika, tucha i bajta“ sjedeći, žive preko aplikacije i mreže, u jednom potpuno irealnom svijetu, a mi se pravimo da nam je to u redu i prihvatljivo.

Cijela ova slika zapravo naprosto navodi da se zapitamo šta to mi roditelji želimo postići ovakvim načinom odgajanja djece. Da budu odgovorni i samostalni?

Izvor: Al Jazeera