Blog

Zašto Sirotanović nije promijenio ime u Bogatunović

Rad rudara pravi društveni smisao i vrijednost, dok je rad njihovih nadređenih poguban.

Neophodno je smanjiti broj zaposlenih, ne rudara, već administrativnih radnika čija primanja opterećuju rudare više nego što mogu iskopati, piše autor  (Fena)
Neophodno je smanjiti broj zaposlenih, ne rudara, već administrativnih radnika čija primanja opterećuju rudare više nego što mogu iskopati, piše autor  (Fena)

Kao dijete sam živio u ubjeđenju da je rudar moćno zanimanje, u rangu sa vatrogascem i policajcem. U stanu mojih babe i dede bila je omanja, kao tuč teška vareška statua rudara, interesantna po tome što je mogla podnijeti svaki udarac bez da to na njoj ostavi traga, koja me je učvršćivala u uvjerenju da su rudari jaki kao čelik, a što su uz to još i prljavi, bio je samo dodatni razlog za simpatiju.

Osim da su jaki, za rudare sam držao i da su jako bogati. Imao sam dva nepobitna dokaza da je to istina – prvi se nalazio u crtanom “Snježana i sedam patuljaka”, gdje su patuljci, inače rudari po zanimanju, iskapali blistave dijamante, a drugi na staroj novčanici od dvadeset hiljada dinara, koju je krasila slika rudara.

Nisam tada ni slutio da je jedna stvar u životu slikati se, a sasvim druga imati para, pa sam mislio da je taj rudar sa novčanice, inače legendarni Alija Sirotanović (Tito: šta ti treba, druže Alija? – Sirotanović: veća lopata, druže Tito), jedan od najbogatijih ljudi u Bosni, samim tim i na svijetu. Stalno sam se pitao zašto se tako preziva, zašto nije promijenio u Bogatunović?

Razlog za stid savremene BiH

Danas, kad su mi lik i djelo Alije Sirotanovića bolje poznati, nalazim da je njegovo ime jedno od onih zbog kojih je nekada neko skovao poslovicu: “Omen est nomen.”, ime je znamen, jer smrt je zatekla udarnika Sirotanovića u siromaštvu, 1990. godine, što se uz malo dobre volje može uzeti kao najava sudbine bosanskih rudara u decenijama koje slijede.

Za razliku od Socijalističke republike Bosne i Hercegovine, koja se, bar eto do pred raspad, dičila s rudarstvom, savremena Bosna i Hercegovina ima puno razloga da ga se stidi. Kako od nečega bez čega ne bi bilo struje, grijanja, industrije, napraviti nešto što duguje pola milijarde maraka poreza, znaju naše ingeniozne vlasti. Masivna, skupa administracija, izuzetno produktivna, ali u kontekstu haosa i  havarije, taj zaštitni znak savremene bosanskohercegovačke državne uprave, redovno dovodi rudare u krajnje nezgodne položaje.

Posljednja takva situacija dogodila se rudarima rudnika mrkog uglja Zenica i Breza, koji su ostali bez plata i toplih obroka. Njima je vlada, zbog duga od 153 miliona maraka u Zenici i 110 u Brezi, blokirala račune. Dodatni razlog za burnu reakciju rudara jeste 85 komorata koji su tokom prošle godine otišli u penziju, ali im se penzija ne isplaćuje jer im firme nisu plaćale doprinose. U borbi za ta osnovna prava, rudari su bili primorani posegnuti za nepopularnim metodama radničkog  neposluha, štrajka glađu i generalnog štrajka.

Sretna vijest jeste da je borba urodila plodom, računi su odblokirani, bit će plata i penzija, a loša da je to kratkoročno rješenje, jer pravi problem, nemogućnost rudnika da se izbore sa nametnutim finansijskim potraživanjima, ostao je netaknut.

Nepravda osigurana zakonima

Priča se o restrukturiranju rudnika kao o jedinom mogućem rješenju, naspram kojeg stoji još samo likvidacija. Neophodno je smanjiti broj zaposlenih, ne rudara, jer je njihov rad isplativ, već administrativnih radnika, čija primanja opterećuju rudare više nego što mogu iskopati.

Ono što ovom slučaju daje posebnu težinu jeste uspjeh s kojim posluje Elektroprivreda BiH, preduzeće koje pravi i prodaje struju za više od 700 hiljada potrošača, od čega 70 posto proizvodnje počiva na rudnicima mrkog uglja, njih sedam koji posluju u sastavu koncerna Elektroprivrede, među kojima su i RMU Zenica i RMU Breza. Nepravda koja se iz toga rađa osigurana je zakonima, osmišljenim tako da pogoduju Elektroprivredi, a na štetu rudara, kojima se, osim sredstava za život, uskraćuje i repromaterijal za rad, što opasni posao čini još opasnijim.

Evropski put Bosne i Hercegovine, koji nalaže ulaganja u ekološki prihvatljive izvore energije, dodatno povećava nepravdu prema rudarima. Dok njihov teški i efikasni rad biva uskraćen za osnovno, privatni vlasnici malih elektrana na vodu, vjetar, biomasu i plin, koji proizvode oko dva posto ukupne struje, uredno primaju državne poticaje, koje plaćaju krajnji korisnici.

Mnogi na to ne obraćaju pažnju, ali svaki Elektroprivredin račun ima stavku naknada za obnovljive izvore energije, koja raste uporedo sa brojem izgrađenih postrojenja, istih onih o kojima čitamo u medijima kako prave ekološke katastrofe na našim lijepim rijekama. U rasponu od 2015. do 2020. godine, vlasnicima malih elektrana isplaćeno je najmanje 207 miliona maraka poticaja, a iznos je sigurno veći, jer u evidencijama institucija oba entiteta nedostaju detaljni podaci.

Nema struje, pali baklje

Sve to liči na kretanje prema feudalnom društvu, u kom se neproduktivni pojedinci bogate na račun mnogobrojnih vrijednih kmetova, pri čemu je osnovno staranje svakog gazde kako da iskoristi kmeta što više. Rudari su možda i najslikovitiji primjer kako se u savremenoj Bosni i Hercegovini postupa sa radničkom klasom, pa onda nije ni čudo što na izborima imamo cijele horde kandidata, jer svako vidi da je to možda i jedini način da se izbjegne teškoj društvenoj nepravdi, pri čemu je posebno poražavajuće što narod radije bira da sam čini nepravdu, nego da mijenja sistem koji je tako postavljen.

U ovoj priči, jedini junaci su rudari. Njihov rad ima pravi društveni smisao i vrijednost, dok je rad njihovih nadređenih u najmanju ruku nedruštven, a moglo bi se reći i poguban. Likvidacija rudnika uglja bukvalno bi zavila Bosnu i Hercegovinu u crno, pretvarajući je u sliku i priliku onoga što se nekad zvalo tamni vilajet. Nema struje, pali baklje.

Izvor : Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO