Blog

Kosovski paralelni svjetovi

Ljubazni graničar objasnio mi je da ih moram počastiti ručkom ako želim proći, piše autor.

Pored propalih i nedovršenih objekata, Priština je puna i fenomenalnih novih naselja, prelijepih kafića i restorana (Ustupljeno Al Jazeeri)
Pored propalih i nedovršenih objekata, Priština je puna i fenomenalnih novih naselja, prelijepih kafića i restorana (Ustupljeno Al Jazeeri)

Stigao sam na Balkan sredinom januara, a kako mi je prošao put u vrijeme pandemije, mogli ste čitati ovdje.

Nakon nekog vremena sam shvatio da se dugo nisam vidio s prijateljima koji inače žive i rade u Prištini. Budući da imam dva pasoša, riješio sam sjesti u auto i posjetiti ih, upoznati njihovu nedavno rođenu kćerku i posjetiti Kosovo, dio bivše Jugoslavije gdje rijetko koji Bosanac ide u zadnjih trideset godina.

Mog druga Fidana pozajem još od 2008. godine, kada smo zajedno nazočili jednoj studentskoj konferenciji u makedonskom gradiću Kruševu. Tada smo upoznali Kiru Gligorova, prvog makedonskog predsjednika, koji nam je uživo objasnio krug koji bi se mogao zatvoriti u momentu kada Grčka prizna tadašnju Republiku Makedoniju.

Ono što je sigurno je da u sjevernom dijelu Kosova nema neke vlasti i da je atmosfera kao krajem devedesetih u Bosni. To sam odmah osjetio na granici, gdje mi je ljubazni graničar objasnio da ih moram počastiti ručkom ako želim proći, otvoreno da otvorenije nikako nije moglo.

Jedan policajac Srbin, drugi Albanac

Rekao mi je da kupim osiguranje za auto, ubacim novac u pasoš, a onda putnu ispravu predam drugom graničaru, te da slučajno ne vadim novac jer su posvuda kamere, i da nikome ovo ne ispričam. Rekoh, “ma gdje bih pričao, samo me pustite, vidite da idem iz Holandije”.

Ubacio sam deset eura jer više nisam imao, a grijeh mi je bio što na punomoći za auto nije bilo pečata. Džaba je bilo objašnjavati da takav dokument u Holandiji ne postoji i da u svakom trenutku svaki policajac može saznati da li je auto ukradeno. Najinteresantnija činjenica od svega je što je jedan policajac Srbin, a drugi Albanac.

Fidan i ja se družimo od te 2008. godine, posjećujemo i skoro svakodnevno komuniciramo. Ovo mi je treći put na Kosovu u zadnjih deset godina, a pored toga što smo dolazili jedan drugom, viđali smo se i na “neutralnim terenima”, poput Ulcinja, Kruševa i Beograda.

Svaki proizvod mora imati cijenu i zemlju iz koje dolazi (Ustupljeno Al Jazeeri)

Ipak, on u Bosni nikad nije bio jer se u studentsko vrijeme nismo uspjeli organizovati, a u međuvremenu su na Kosovu UNMIK pasoši zamijenjeni novim, pasošima Republike Kosovo, koje Bosna i Hercegovina ne priznaje. Uslijedila je recipročna odluka, a ja sam 2015. godine uspio ući na Kosovo zahvaljujući holandskoj boravišnoj dozvoli, a i to je bilo jedva. Na aerodromu sam tada uljudno zamolio da ne dobijem pečat, ali mi je rečeno “ne može Mirza, ne idi u Srbiju ako ti je ovo problem”.

Godinu poslije sam organizovao svadbu i kad je moja sestra pokušala garantovati za njega, i poslati mu pismo, iz Ureda za strance su joj rekli da “mi ne izdajemo turističke vize građanima tzv. Republike Kosovo”. Bilo je prekasno da se izmajmuniše viza nekim drugim načinom, i tako je moj jedini drug iz ovog dijela svijeta morao propustiti naše vjenčanje.

Prodavnice kao geografski atlas

Naše dvije zemlje ne priznaju jedna drugu, i nemamo skoro nikakvu komunikaciju. Jedino ponekad ugledate poneki bh. proizvod na policama samoposluga, i to je to. Inače, sve prodavnice moraju okačiti zastave zemalja odakle proizvodi dolaze, i to baš izgleda smiješno, kao da listate geografski atlas, i to onaj dio nakon mapa.

Nakon što sam prošao Goražde i izašao iz BiH blizu Priboja, jedna scena me toliko šokirala da sam zaustavio vozilo. Čuo sam da je rijeka Lim zagađena, ali da to izgleda ovako, nisam mogao ni sanjati.

Poslije Lima me dočekao znak koji će mi reći gdje je Titovo Užice, a gdje Titograd, a da je u ovom dijelu svijeta vrijeme stalo, vrlo brzo mi je bilo jasno. Prošao sam Sjenicu i Novi Pazar, a onda preko Raške ušao na Kosovo. Navigacija mog Peugeota ne priznaje Kosovo, pa morate ukucati “Priština, Srbija”, a Google Maps vas uvijek upućuje da idete preko Crne Gore jer srpsko-kosovske granične prelaze smatra opasnim. U Prištinu sam stigao nakon ukupno devet sati vožnje, što zbog snijega, što zbog zastajkivanja da uslikam nemoguće.

Pogled uz koji sam se budio svako jutro? Tipična socijalistička arhitektura, uz gomilu kuća pored zgrada. Sve to djeluje nezgrapno, a takav je cijeli grad, izgrađen neplanski, te i dalje izgleda kao da je izašao iz sedamdesetih.

Čuo sam da je rijeka Lim zagađena, ali da to izgleda ovako, nisam mogao ni sanjati (Ustupljeno Al Jazeeri)

U Prištini se naš jezik ne priča, a ako ga ponekad i progovorite, rijetko kad dobijete odgovor. Ali zato engleski znaju svi. Probao sam s eksperimentom pričajući naš jezik barem sa starijim ljudima, i nerijetko sam dobijao mrke poglede, sve dok ne kažem odakle sam. Kada ljudi čuju da sam iz Sarajeva, u njihovim očima Bošnjak, odmah su ljubazni i susretljivi. Isto mi se dešavalo i u drugim krajevima Kosova, a na mjestima gdje žive Srbi, naravno, nisam imao nikakvih problema, valjda jer niko ne očekuje Bosanca da zaluta u srpsko selo na Kosovu.

Propali i veleljepni objekti

Budući da Prištinu prilično dobro poznajem, ovaj smo put odlučili prošetati samo po centru, popiti kafu u starom Grand Hotelu i posjetiti park Germiju. Pred hotelom je parking “skup”, čak jedan euro po satu, a meni sa holandskim tablicama to valjda ne bi trebalo da bude problem. Većina parkinga u gradu koštaju manje od ove cijene, a posebno mi je u oči upala stara košarkaška dvorana, oronula i pretvorena u parking.

Posebno mi je u oči upala stara košarkaška dvorana, oronula i pretvorena u parking. (Ustupljeno Al Jazeeri)

Pored ove dvorane, ima još mnogo propalih ili nedovršenih objekata. Jedan od njih je i pravoslavna crkva u centru koja je građena pred sami sukob devedesetih, ali nikad nije završena. Po Fidanovim riječima, mišljenja su podijeljena šta uraditi s njom, a meni koji dolazim iz Sarajeva se nekako nameće prirodno rješenje – ja bih je završio i pretvorio u veleljepni objekat. Pored propalih i nedovršenih objekata, Priština je puna i fenomenalnih novih naselja, prelijepih kafića i restorana, a pored toga imaju i Burger King i KFC, lance brze prehrane koje možete pronaći u svim većim gradovima.

U svim tim objektima uglavnom rade mladi, kojih je Kosovo prepuno, a razlog je jednostavan; ne mogu nigdje otići jer su im potrebne vize. Trenutno je situacija još gora jer nijedna ambasada ne izdaje turističke vize, tako da su ovi ljudi osuđeni samo i isključivo na komšiluk, te eventualno posjetu Turskoj. Kada sam nekad davno iz Holandije slao garantna pisma, ona nikad ne bi došla do željenog cilja jer bi pošta išla preko Srbije, i takve stvari jednostavno nisu stizale, pa je bilo potrebno iskeširati 85 eura za neku brzu poštu.

Tipičan prištinski pogled – bez plana, ali funkcionalno (Ustupljeno Al Jazeeri)

Narednog dana posjetili smo Prizren. Svaki put kad dođem u ovaj grad, nekako se ozarim. Pored toga što skoro svi govore moj jezik, a zovu ga bosanskim, u svim restoranima možete pronaći i cjenovnik na bosanskom. Tu smo, nakon popodnevne kafe na otvorenom – jer Prizren ima topliju klimu, a korona ovdje kao da ne postoji – otišli u jedan od restorana na rijeci Bistrici. Prizren inače podsjeća na Sarajevo, posebno kad se popnete na tvrđavu, jer odatle izgleda kao da gledate Miljacku.

Redukcije vode i struje

A na putu do Tvrđave možete svratiti i u fan klub navijača Bešiktaša. Prizren inače obiluje turskom manjinom, i to je jezik koji se najviše čuje kada hodate gradom. Turci kažu da je nepravilan, kao što uostalom zvuči i bosanski koji govore. Ja ne volim reći da neko nepravilno priča, pa ću reći da im govor nije standardizovan.

Fan klub navijača Bešiktaša – i to usred Prizrena (Ustupljeno Al Jazeeri)

Inače, na Kosovu se veoma dobro jede, i tu skoro da nema mjesta gdje ćete ostati gladni, ili ne daj Bože, ne biti oduševljeni onim čime ste posluženi. Uvijek se nekako prirodno nameće usporedba sa susjednom Albanijom. Iako možda nisam realan, meni se čini da je Kosovo još daleko ispred, posebno u infrastrukturi, saobraćajnoj kulturi, ali i nekim drugim stvarima koje se u ostatku Balkana jednostavno podrazumijevaju.

Ipak, donedavno je Priština imala redukcije vode, a tokom moje posjete je i cijeli jedan dio grada ostao bez struje. Razlog je bio pokvareni transformator u koji je uletjela životinja. Nakon nekoliko sati kvar je bio otklonjen, a mi smo se vratili kući prije policijskog sata koji počinje u pola deset.

A kako se dobro jede, tako se veoma dobro i pije. Kada smo posjetili gračanički manastir, nisam mogao a da ne uđem u manastirsku prodavnicu. Zapalio sam svijeću ženinoj baki, jer to volim da uradim kad god uđem u neku pravoslavnu crkvu, a onda sam pronašao  fenomenalan liker od višnje.

“Bog ti pomaže brate”, pozdravila me ljubazna prodavačica.

Rekao sam jednostavno “dobar dan”.

Kao u Sarajevu krajem devedesetih

Malo smo popričali, a izašao sam s dva likera i nekoliko manastirskih piva.

“Ja u životu lepše pivo nisam pila”, reče mi djevojka mlađa od mene iza pulta.

Rekoh, “siguran sam da je odlično”. I stvarno je bilo. Poslije prodavnice smo prošetali unutrašnjošću manastira, ali smo vrlo brzo opomenuti da ne idemo dalje. Krišom sam slikao unutrašnjost, a onda smo izašli. Iskreno, atmosfera je bila čudna, posebno jer ispred manastira stoje domaća i strana policija, smjenjuju se italijanski Carabinieri i francuska žandarmerija. Sve me to podsjetilo na kraj devedesetih u Sarajevu, kad nam je normalno bilo vidjeti transportere, vojne džipove i ine “okupatore”, kako ih sarkastično volim nazvati. Tako sam 2010. godine sreo slovenske trupe na prizrenskoj tvrđavi, i ironično im dobacio “slovenski okupatori”, na šta mi je jedan vojnik odgovorio da je i “prije rata bio na straži pored Prizrena”, te se odvalio smijati.

Pored dijelova Kosova koji su očigledno podijeljeni na albanske i srpske, na Kosovu živi još nekoliko manjina, a među njima ima i Hrvata. Goran Milić je već o tome pričao u svojoj Alhemiji Balkana, a ja sam posjetio Letnicu, selo u kojem je 2017. godine živjelo svega trideset dvoje Hrvata. Tu nas je odveo Fidanov punac, gospodin Nijaz. U navodno vrlo poznatom restoranu, koji je meni opet izgledao kao da smo se vratili u sedamdesete godine, Nijaz se konobaru od dvadesetak godina obratio na albanskom, a onda shvatio da ovaj ništa ne razumije.

Letnica – blatnjave ulice nazvane po katoličkim sveštenicima (Ustupljeno Al Jazeeri)

“Ne razumeš?”. “Nažalost, ne”, odgovori konobar. Ipak, bez problema smo naručili miješano meso za četiri osobe, i dobili pravu gozbu. Šifra za bezični internet je jednaka imenu restorana – Dubrovnik, a tek na odlasku sam shvatio da se ustvari radi o narodnoj kuhinji koju finansiraju Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i hrvatska ambasada. Naravno, po svemu je Letnica daleko od Dubrovnika, osim po činjenici da ima veleljepnu crkvu koju možete vidjeti i na Alhemiji Balkana. Nažalost, asfalt je u ovom selu i dalje misaona imenica, a kako je vrijeme bilo kišovito i praćeno susnježicom, moglo se vidjeti uglavnom blato.

Titovo Užice i Titograd

Blato me dočekalo i kad sam u povratku svratio u Titovu Mitrovicu. Kad kažem Titovu, naravno da znam da se više tako ne zove, uprkos znaku koji sam spomenuo na samom početku, a koji pokazuje gdje je Titovo Užice, a gdje Titograd. Mitrovica je danas najmanje Titova, a u šta se pretvorila govori, između ostalog, i ovaj grafit ispod. “Za ovu zemlju vredi poginuti”, “Kosovo je srce Srbije, a Krim Rusija”, “… jer odavde nema nazad”, samo su neki od grafita koje možete vidjeti po samom centru srpskog dijela Mitrovice.

Za ovu zemlju vredi poginuti – grafit u centru srpskog dijela Mitrovice (Ustupljeno Al Jazeeri)

Cijene su u dinarima, a primaju se i euri. Ipak, meni je za oko zapalo da postoji paralelni klub FK Trepča, koji se od ove sezone takmiči u trećem rangu srpskog fudbalskog takmičenja. To me podsjetilo na derbi Sarajevo – Željezničar, koji se odigrao na Koševu, novembra 1995. godine, a isti taj dan se paralelan derbi igrao i u Lukavici, na današnjem stadionu Slavije, u kom su se takođe susreli Sarajevo i Željezničar. Kasnije su ti klubovi propali, ali Trepča i dalje postoji, a kada na Vikipediji ukucate FK Trepča, dobićete posebne članke za srpski i albanski klub, dok na engleskom jeziku postoji samo jedna Trepča, ona koja igra u kosovskom takmičenju.

Prešao sam u južni dio grada, gdje sam u KFC-u kafu mogao platiti karticom. Ručao sam na mostu, gledajući u policijski džip talijanskih tablica, konektovao se na javni internet da se čekiram, a onda uslikao most.

Nakon ručka sam sjeo u auto, prošao pored natpisa “jo zajednica” (natpis koji poručuje da su Albanci protiv formiranja zajednice srpskih opština) i produžio prema Kraljevu jer je snijeg toliko padao da ne bih nikako mogao proći kroz Sandžak.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor : Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO