Kada me urednica pitala bih li napisao blog o tome koje su osobe pozitivno obilježile 2021. godinu u Hrvatskoj, smjesta sam pristao. No, previdio sam ključnu riječ – pozitivno.
Prethodno sam u trenu pomislio da će to biti jedan od onih članaka koji se, takoreći, piše sâm od sebe. Već mi je kroz glavu prostrujalo kako ću iz rukava istresti predsjednika Zorana Milanovića i sve njegove verbalne eskapade s kojima nije posustajao cijele godine. Potom i premijera Andreja Plenkovića koji se cijele godine razmetao poprilično napumpanim uspjesima vlade, a u pauzama prepucavao s Milanovićem; pa protivnike i zagovornike cijepljenja koji su također verbalno ratovali; pa Zdravka Mamića koji je, braneći vlastitu kožu od presude pred kojom je utekao u Bosnu i Hercegovinu, na vidjelo iznio prljavi veš hrvatskog pravosuđa; pa glavnu državnu tužiteljicu koja je dopustila da se uprskaju neke velike istrage… I sve tako redom o osobama koje su okupirale javni prostor i obilježile godinu, ali ničim pozitivnim.
Shvatio sam ujedno koliko smo svi inficirani politikom i negativnim vijestima. U neku ruku i godina je, kao i ona prošla, bila takva: s pandemijom, restrikcijama, svakodnevnim brojanjem zaraženih i umrlih.
Kada se danas za nekoga kaže da je pozitivan, najprije se pomisli da je zaražen korona virusom. Tek kada riječ “pozitivno” shvatimo doslovno, u glavi se počne razgrtati sva tu masa političara, lažnih proroka i instant zvijezda da bi se došlo do stvarnih pozitivaca. Nije da ih nema, samo su uz one prve uvijek nekako u drugom planu. Evo stoga nekoliko ovogodišnjih pozitivaca iz Hrvatske.
Dobri ljudi na Baniji
Dva dana prije isteka 2020. godine područje Banije pogodio je strahovit potres magnitude 6,4 s epicentrom u blizini Petrinje. Poginulo je sedmero ljudi i urušilo se mnogo zgrada, kuća i gospodarskih objekata, a tisuće su ostale bez krova nad glavom.
Kažu da takve tragedije probude ono najbolje u ljudima. Istoga dana, kao i idućih tjedana i mjeseci, koji su kalendarski zašli u 2021. godinu, u gradove i sela pogođene potresom pohitalo je na stotine ljudi. Volonteri, humanitarci, kuhari, vozači, vlasnici i radnici raznih tvrtki, pripadnici navijačkih skupina… svi su krenuli priskočiti u pomoć kako znaju i umiju dovozeći osnovne potrepštine, kuhajući obroke, raščišćavajući ruševine i popravljajući nastalu štetu.
Teško bi i nepošteno bilo imenom izdvojiti jednoga, a ne spomenuti drugoga. Ondje je toliko ljudi pomagalo i još pomaže (jer službena obnova nije se ni pokrenula) da jedan ovakav tekst ne bi bio dovoljan za spomenuti ih sve. Zato ih sve skupa imenujmo – dobrim ljudima na Baniji.
Zlatna Matea iz Knina
Dvadesetčetverogodišnja Matea Jelić na ovogodišnjim, naknadno održanim Olimpijskim igrama u Tokiju osvojila je zlatnu medalju u taekwondou. Kninjanka Matea, članica splitskog Taekwondo kluba Marjan, jedna je od ponajboljih svjetskih tekvandoašica, a proglašena je i sportašicom godine u Hrvatskoj. Bivša je juniorska prvakinja svijeta i aktualna europska prvakinja.
Taekwondo je jedan od onih sportova na koje sportska publika slabašno skrene pogled s nogometa ili tenisa tek u vrijeme Olimpijskih igara, i to samo ako donese neko odličje. A Mateina medalja prvo je olimpijsko zlato u taekwondou za Hrvatsku.
Kao u svakoj dobroj sportskoj priči, i njezina ima dramatičan zaplet i sretan rasplet. Prije osam godina, na jednom juniorskom natjecanju zadobila je tešku ozljedu i završila u bolnici s unutarnjim krvarenjem. Nakon dvije operacije šanse za nastavak karijere bile su joj slabašne. Onaj filmski dio priče kaže da ju je u bolničkoj sobi posjetila slavna Janica Kostelić koja se tog dana zatekla u bolnici iz nekog drugog razloga. Mateina majka ju je zamolila da njezinoj kćeri kaže par riječi ohrabrenja.
“Bio je to trenutak koji je promijenio sve u mom životu”, ispričala je kasnije Matea koja se oporavila i već sljedeće godine postala juniorska prvakinja svijeta, a ove i zlatna olimpijka.
Rimac krenuo iz garaže i stigao do Bugattija
Tridesettrogodišnji Mate Rimac uspješan je i svjetski poznat hrvatski inovator i poduzetnik. Počeo je u očevoj garaži sklapajući automobile od dijelova drugih, da bi 2011. godine svijetu predstavio Concept_One, prvi u nizu električnih hiperautomobila koji su odmah zadivili stručnjake i parkirali se uz bok sličnim, ali poznatijim futurističkim jurilicama.
Rimac nije stao na tome, iako su mnogi s podsmijehom komentirali njegova vozila kao snobovska proizvode izrađene u par primjeraka. No, nije pametnim poslovnim konceptima razvijao samo Concept_One nego i dijelove za slične automobile, dok je njegova kompanija neprestano rasla. Prije četiri godine u njeno vlasništvo ušao je veliki Porsche. Otad je Rimčeva kompanija udvostručila broj zaposlenih (sada ih je gotovo 1.000), počela poslovati s tvrkama kao što su Hyundai, Kia i Aston Martin, a ljetos je iz Porscheovog portfelja preuzela Bugatti, čuvenu francusku marku sportskih autombila.
Rimac Grupa je ove godine nadomak Zagreba počela graditi golemi kampus vrijedan 200 milijuna eura gdje će se ubuduće dizajnirati i proizvoditi Bugattiji i Rimčevi hiperautomobili te dijelovi za druge proizvođače sličnih vozila. Sjajna stvar za nekoga tko je ne tako davno krenuo iz garaže.
Toni Kukoč – veliki košarkaš i veliki čovjek
Sportaš o kojemu ne treba trošiti mnogo riječi jer se skoro sve zna. Jedan od najboljih europskih košarkaša svih vremena, igrač koji je svojedobno unio revoluciju u tu igru, golobrad triput zaredom odveo splitsku Jugoplastiku do naslova prvaka Europe, s reprezentacijama Jugoslavije i Hrvatske osvajao silna odličja, a igrajući s Michaelom Jordanom u Chicago Bullsima triput bio prvak NBA lige – Toni Kukoč jesenas je primljen u košarkašku Kuću slavnih (Hall of Fame) što je najveća počast u tom sportu.
Posebno dojmljiv bio je Kukočev govor prilikom ulaska u Kuću slavnih. Tečan, duhovit i elokventan Kukoč je u tih desetak minuta pokazao zašto je i veliki košarkaš i veliki čovjek. U emotivnom govoru punom sentimentalnih anegdota, nije izostavio niti jednog čovjeka važnog za njegov košarkaški put od splitskih Gripa do Kuće slavnih u Springfieldu. Od Igora Karkovića, koji ga je nagovorio da s 15 godina počne trenirati košarku, preko Slavka Trninića, Zorana Slavnića, Kreše Ćosića, Božidara Maljkovića i Željka Pavličevića koji su ga trenirali i košarkaški formirali, sve do najboljeg košarkaša svih vremena, Jordana, koji je na licu mjesta, u Kući slavnih, sa smješkom na licu slušao Kukočev govor.
Antoneta Alamat Kusijanović
Dubrovačka redateljica i scenaristica, 36-godišnja Antoneta Alamat Kusijanović jedna je od onih za koju je šira javnost nije ni čula sve dok nije osvojila neku veliku nagradu. I to ne bilo kakvu. Za svoj debitantski dugometražni film Murina, na ovogodšnjem je filmskom festivalu u Cannesu, u konkurenciji 30 drugih filmova, dobila nagradu Zlatna kamera (Camera d’Or) za najbolji debitantski film i pobrala pozitivne kritike u utjecajnim filmskim časopisima.
‘Zlatna kamera’ je nagrada koju su u Cannesu svojedobno dobivali neki kasnije slavni redatelji poput Jima Jarmuscha, Mire Nair i Stevea McQueena. To je ujedno jedna od najprestižnijih međunarodnih nagrada koju je osvojio neki hrvatski film u proteklih 30 godina.
Doktor Stjepan i mala Anđela
Kada je ljetos šestogodišnja djevojčica Anđela iz jednog sela pored Bosanskog Broda pala s traktora koji je potom težinom od nekoliko tona prešao preko nje, činilo se da joj nema spasa. U teškom stanju, bez tlaka i pulsa, hitno je prevezena u najbližu bolnicu, onu u Slavonskom Brodu. Tamo su procijenili da su njezine ozljede preteške, pa je još hitnije prebačena u Kliniku za dječje bolesti u Zagrebu. Malenoj je stradalo šest organskih sustava i nije mogla samostalno disati, pa je priključena na respirator. Ukratko, šanse za preživljavanje bile su minimalne.
“Imala je ozbiljna oštećenja u trbuhu, urotrakta, ozbiljna oštećenja lokomotornog sustava, kože i kožnog pokrova te vrlo ozbiljna oštećenja reproduktivnog sustava”, kazao je dr. Stjepan Višnjić, predstojnik Klinike za abdominalnu kirurgiju u Klinici za dječje bolesti. Zahvaljujući njemu i njegovom timu koji su na sličan način spasili već desetke djece, ali i liječnicima iz drugih zagrebačkih bolnica, pet mjeseci kasnije Anđela je otpuštena iz bolnice kao zdrava djevojčica.
Smrtnost od ozljeda s kakvima je dovezena u Zagreb obično iznosi čak 98 posto. Onih dva posto koja su joj preostala, dr. Višnjić i njegovi suradnici nizom od čak 16 složenih operacija, preokrenuli su u stopostotnu pobjedu. Mala Anđela, koja je u bolnicu dovezena praktički u beživotnom stanju, otamo je izašla puna života, nasmijana i željna da se što prije vrati u svoju obitelj i igra se s bratom.