Decembar, prosinac (kao da su svi pradavni u tom periodu dušu predavali Praiskonu. Molili za njen smiraj). Svjetski okvir u tom duhu, daje važne datume, neke i ponavlja, da bi se ta ljudskost ojačala. Solidarite…! Da mogu, taj Dan bih pretvorila u vječnost, cijele kugle zemaljske…!
Dan solidarnosti
Riječ solidarnost latinskog je porijekla “solidus “. Solidarnost dijeli i materijalno i duhovno s drugima, nudi pomoć drugima i međusobnu suradnju ljudi.
Uz svo uvažavanje i Crvenog krsta/polumjeseca, i ostalih značajnih svjetskih humanitrnih organizacija, ja, evo bih ostala, na Vratniku.
Zajedništvo omogućava nam oduprijeti se nevoljama koje nastaju tokom života. Važno je odgajati solidarnost od djetinjstva, jer se ona može shvatiti kao osnova drugih ljudskih vrijednosti koje uspijevaju razviti vrijedne prijateljske, obiteljske i / ili društvene odnose temeljene na pomoći, podršci, poštovanju i toleranciji (rekla bih uvažavanju). Prava solidarnosti su univerzalnosti, kao jamstvo za čovječanstvo u cjelini. Bobby Seale: “Prvi korak u evoluciji etike je osjećaj solidarnosti s drugim ljudskim bićima…“
To neko zajedništvo, taj neki kod druženja, ponijela sam sa svog Vratnika. Pisala sam o Vatrogascima, no u izgrađivanju duha zajedništva u vannastavnim aktivnostima naše škole na Vratniku utjecalo je i Planinarsko društvo Igman-Vratnik.
Osnovano je 1956. godine, organizirajući speleološku, alpinističku, skijašku i sekciju za vodiče. PD „Igman Vratnik“ imao je ogranke i u fabrikama: „Duhana“, „Ključ“ „Ćilima“ na Ilidži, konfekcije „Satex“. PD „Igman Vratnik“ bilo je jedno od najaktivnijih planinarskih društava bivše Jugoslavije i dobitnik je najviših priznanja.
Do početka rata kroz PD „Igman- Vratnik“ prošlo je više od 10.000 članova. Brinuli su i oko skijališta za nas učenike. Moje prve skije pravio mi je amiđa, kome sam sa 5-6 godina čuvala daske da se kuhaju u loncu, kako bi savio vrh, a na malim saonicama urezivao mi je šare užarenim metalnim klikerima. Bašta mi je bila prva staza.
U srednjoj školi sam naslijedila skije svog brata i skoro jedina djevojčica spuštala se niz Park, gdje je PD Igman-Vratnik montirao koturaču za skijanje. Park Kovači u naše doba, prvo je bio veliki okrugli vodoskok sa zlatnim ribama i lopočima. Kasnije pretvoren je u cvjetnjak. Opasan je bio grmljem, ali uglavnom je bila trava. Zimi smo se plazali uz čopor cuka, koji su godinama bili sklonjeni u tom njegovom grmlju.
Vrlo brzo sam počela odlaziti na Jahorinu, jer ispod Doma mladost, naš PD Igman- Vratnik držao je lift, te sam besplatno imala ture do vrha Gole Jahorine. Skije sam ostavljala kod Galeta, u ostavi.
Osnivanje stanice
Ponekad sam njegovoj djeci donosila svoje čokolade, te sam i tu imala besplatno, cijele sezone, da ne „prtim skije“ s Vratnika. I u svim tim poduhvatima, kasnije i kao pedagog nastojala sam čuvati taj duh, i uvijek mi je bio pred očima lik „našeg vodiča“. Pašaga Grbo. Osoba koja je ostavila traga u odgojnom procesu naših generacija, tog solidarisanja, potrebe da si drug, jaran, kako u planini tako i u životu. Pašaga Grbo je jedan od prvih članova PD Igman – Vratnik, i prvih koji su osnivali te 1962. Gorsku službu – stanica Sarajevo.
Imali su teške ispite. Na dan osnivanja Stanice bilo je 27 registrovanih članova, 12 pripravnika, dva ljekara (registrovana), četiri ljekara (nerigstrovana) i pet spasilaca registrovanih na prijedlog, a koji se imenuju na osnovu njihove aktivnosti, potrebnog stručnog znanja i pohađanih tečajeva.
Jedna od najvećih planinarskih tragedija desila se na planini Bjelašnici u februaru 1962. godine, kada je u snježnoj mećavi nadomak meteorološke opservatorije smrtno stradalo sedam mladih planinara iz Zemuna i Sarajeva. Svih sedam tijela, pronađeno, a u potrazi su bile angažirane sve snage GSS Stanica Sarajevo, te stanovništvo iz bjelašničkih sela, policija i vojska.
Spasilačke akcije izvedene su i nakon nekoliko avionskih nesreća u Bosni i Hercegovini: 1963. godine na planini Prenj u rejonu Bijele vode; 1977. godine na planini Inač, nakon pada aviona u kojem je smrtno stradao savezni premijer Džemal Bijedić; 2004. godine na mjestu pada aviona makedonskog predsjednika Borisa Trajkovskog.
Obnova rada
Za organizaciju i rad na svjetskom prvenstvu u skijanju na Bjelašnici i Jahorini 1983, te na Zimskim olimpijskim igrama 1984. GSS Stanica Sarajevo dobila je niz pohvala. U timu GSS-a na takmičenjima ZOI 84. bilo je angažirano 250 spasilaca iz BiH i drugih republika tadašnje zajedničke države.
Ta predanost tuđem životu, mnogo više je i od tolerancije, pa i solidarnosti. To je zahtjev tvog bića.
I, onda se čovjek pita, “kako se to moglo razbiti?
A, jeste!
Došao je rat i svako na svoju stranu, Pašaga je ostao u svom gradu, branio ga svojim metodama, i ponovo sa ostalima 2000. godine pokrenuo Gorsku službu spašavanja, stanica Sarajevo pri GSS Federacije BiH. I već u februaru 2005. godine, imaju teški zadatak, kada je ekipa od oko 25 gorskih spasilaca na skijama dostavila hranu i lijekove stanovništvu u širem rejonu Žepe, Goražda, Rudog i Bjelašnice, te medicinsko zbrinjavanje zametenih sela. U saradnji sa pripadnicima Zračnih snaga OSBiH članovi GSS Stanice Sarajevo izvršili su nekoliko helikopterskih transporta smrtno stradalih ili bolesnih iz nepristupačnih planinskih oblasti. Teške poplave u proteklim godinama, nisu se mogle zamisliti bez spasilaca Gorske službe.
U saradnji sa ekipama Hitne pomoći Sarajevo, tokom skijaške sezone, kao i dosada svakodnevno su angažirani na obezbjeđenju ski staza na Bjelašnici i Igmanu, a na zahtjev planinarskih društava osigurava sve velike pohode i akcije. GSS stanica Sarajevo danas broji 75 članova koji se kontinuirao educiraju i usavršavaju kako bi što bolje odgovorili zadacima koji pred njih postavlja planina.
I, na kraju da istaknem da i u svojim osamdesetim godinama, ništa manje odan čovjeku, kao i prije šezdeset godina, Pašaga je prisutan na svim terenima gdje djeluje Gorska služba Stanica Sarajevo. Može li čovjek biti ponosniji…nego što sam ja, noseći kroz svoj život i te njegove upute, kako biti dio planine!