Kada se uzmu u obzir svi relevantni faktori koji definiraju kvalitetu života u određenoj zemlji – životni standard, obrazovanje, konkurentnost i poduzetnička klima, pristup zdravstvenim uslugama – život u Hrvatskoj je, u odnosu na druge zemlje članice Europske unije, uglavnom bez veze.
U dobrom dijelu Eurostatovih ljestvica koje mjere te pokazatelje Hrvatska već neko vrijeme zauzima dno, najčešće u društvu s Rumunjskom i Bugarskom.
Budući da je ulazak u EU znatno olakšao i potaknuo iseljenje stanovništva u one zemlje koje na istim tim ljestvicama zauzimaju nešto bolje pozicije, Hrvatsku je u osam godina članstva i u potrazi za boljim životima napustilo nekoliko stotina tisuća ljudi.
Upravo tu skupinu sada država planira privući natrag i „kupiti“ ih poticajima za samozapošljavanje.
Poticaj za povratak
Procjena je Vlade kako bi mjerom zapošljavanja naziva „Biram Hrvatsku“ privukla oko 4.500 ljudi koji su od Hrvatske odavno odustali.
Ukratko, radi se o maksimalno cca 20.250 eura poticaja za samozapošljavanje plus dodatnih 6.750 eura ako se samozaposliti namjerava osoba koja se vraća iz neke od zemalja članica EU.
Ako se korisnici poticaja presele unutar zemlje u manje razvijeno područje, onda na iznos poticaja dobivaju dodatnih 3.370 eura.
Iako je mjera u medijima odjeknula u duhu naslova: „Država daje 200.000 kuna iseljenicima za povratak“, istina je zapravo da je riječ tek o dodatku koji je ravan iznosu koji netko može, ovisno o poslu kojim se bavi, u razvijenim državama EU zaraditi za nekoliko mjeseci.
Drugim riječima, taman za povratnu kartu, i da se ima dok se ne snađe.
Najavljujući ovaj pristup, premijer Andrej Plenković kazao je kako su mjere zapošljavanja zamišljene da se pomogne nekom da sam stane na noge, te da se ovom konkretnom mjerom, koju su vrlo brzo iskritizirali demografi, oporba, poduzetnička udruženja i novinari, iseljenicima daje šansa da pronađu nišu i motiv da se vrate.
Pritom je javnost ostala uskraćena za premijerovim obrazloženjem: zašto bi se netko tko je napustio Hrvatsku te sam stao na noge i pronašao svoju nišu u nekoj sretnijoj zemlji odlučio na povratak u državu koja je po pitanju životnog standarda predzadnja u EU?
Kada su ga upitali misli li da tim mjerama može doprijeti do ljudi koji u inozemstvu rade bolje plaćene poslove te jednako tako žive boljim standardom, Plenković nije uspio ponuditi suvisliju poantu od: “Pa zašto ne?”
Neprijateljsko okruženje za biznis
Odgovor na pitanje zašto bi netko, iz udobnosti razvijenog tržišta i uređenijeg društva, poželio povratak u takvo okruženje, osim neadekvatnim odgovorom „pa zašto ne?“, jedino se može objasniti mazohizmom.
Kada se gleda europski indeks regionalne konkurentnosti, pokazatelj koji mjeri sposobnost regija da osiguraju privlačnu okolinu za poslovanje poduzeća te rad i život, te uzima u obzir kriterije upravljanja, infrastrukture, digitalne mreže, zdravlja, ljudskog kapitala, tržišta rada te inovacija, obje NUTS-2 regije na koje je podijeljena Hrvatska nalaze se daleko od najkonkurentnijih regija u EU.
Tako bi budući poduzetnici povratnici, vrlo brzo nakon povratka u domovinu i nakon što bi im iz džepova isparila Vladina potpora, vjerojatno mogli uočiti kako su pokretanje posla i generalno poduzetnička klima u Hrvatskoj jedan sasvim drugačiji realitet nego što je to slučaj u Njemačkoj ili Irskoj.
Dobar dio poduzetnika godinama ističe da bi država, kako bi potaknula razvoj poduzetništva, trebala prije svega racionalizirati troškove i broj zaposlenih u javnoj upravi, ukinuti administrativna opterećenja te smanjiti prireze i druga davanja.
Dugoročna demografska strategija, dakle, trebala bi početi od toga da stvore uvjeti i radna okolina koji će privući mlade ljude i dugoročno ih zadržati.
U tom svjetlu, nova „demografska“ mjera vlade može se svrstati u isti koš s onom kada je 2016. godine tadašnji HDZ-ov čelnik Tomislav Karamarko pompozno budućim roditeljima najavio 1.000 eura za novorođenče.
Kao što ni onda nije bilo jasno kakva bi korist bila od te mjere nakon što bi roditelji potrošili ta sredstva, tako ni danas nije poznato zašto Vlada misli da će dodatkom od približno 6.700 eura privući one koji su, uslijed nemogućnosti stvaranja normalnog života u Hrvatskoj, pustili korijenje negdje drugdje.
Zašto (ne) otići?
„A što je s nama koji smo odlučili ostati?“, pitanje je koje moglo čuti u javnosti nakon što je predstavljena nova mjera, upućeno od dijela građana koji osjeća se kao da im se država ruga jer potiče one koji su otišli u odnosu na njih koji su cijelo vrijeme tu. Dio njih se našalio, pa konstatirao da bi pravo oni trebali dobiti financijsku potporu upravo zato što su ostali u Hrvatskoj – svemu unatoč.
Čini se da takvima ne preostaje ništa nego još jednom preispitati odluku o životu u Hrvatskoj, iz koje ljudi, a to je jasno već neko vrijeme, ne odlaze zbog ekonomskih razloga.
Istraživanje Zaklade Friedrich Ebert iz 2018. godine o iskustvima emigracije pokazalo je da su mladi općenito nezadovoljni životom u Hrvatskoj, što je djelom posljedica političke situacije u državi. Mladi naprosto žele živjeti u uređenoj zemlji, negdje gdje se obrazovanje i rad cijene više od veze i stranačke iskaznice.
Ako jednom i odu, velik dio njih teško da će se vratiti. Tado Jurić s Odjela za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta proveo je istraživanje među Hrvatima u Njemačkoj (najčešćoj iseljeničkoj destinaciji) koje je pak pokazalo kako se većina hrvatskih iseljenika u toj državi osjeća dobro te da nostalgija ipak nije glavna emocija koja ih veže za Hrvatsku, što će često dio narativa o iseljenicima. Studija je također pokazala kako više od polovice ispitanih njih ima izrazito negativnu prema vlasti i političkim zbivanjima u Hrvatskoj.
Ako se pak ikada i vrate, bit će to u dobi mirovine, što je najčešći slučaj kada su u pitanju iseljenici-povratnici. Tada im pak pomoć države svakako neće trebati – mirovina koja će im omogućiti dostojanstvenu starost bit će ona koju su zaradili radom u inozemstvu.
S onom hrvatskom, koja je u prosjeku, prema procjenama Pučke pravobraniteljice, oko 20 eura ispod praga siromaštva, to si svakako ne bi mogli priuštiti.