Vjerovati da velike poslovne gigante mogu uspješno voditi loši politički kadrovi vjerovatno je jednako suludo, kao i vjerovati da je planeta ravna ploča. A da nije lopta ne bi imala srce. Da nije bilo želje da se spušta do srca zemlje, ne bi bilo ni smisla živjeti u rudarskom gradu. I školovati se na fakultetu koji je rudarski zanat preveo u modernu nauku.
Učili smo tada da su rude bogatstvo, da dok ima uglja, biće i toplote i svjetla. Učili smo i da će uglja biti i da sve može proći, samo će Kreka cvjetati i termoelektrana moćno hučati.
Danas, neki proizvoljno, neki iz neznanja, neki vidjevši da je ta mantra u njihovoj stranci moderna, kažu da je to sve nevažno i da nam ne treba ni ugalj ni rudari, jer postoje druga rješenja.
Mjesec decembar za Tuzlake uvjek je bio poseban prvenstveno po Danu rudara, koji smo nekada dočekivali s istinskom radošću i velikim razlozima za slavlje. Ove godine naš, nekada svečarski mjesec počeo je rudarskim protestima, koji su u početku davali nadu. Ko će, ako rudari neće, povesti radnike u borbu za veća prava i bolje uslove rada. Baš tako je bilo i prije 101 godinu, kada su rudari poveli radnike u slavnu Husinsku bunu tražeći veće plate i bolje uslove rada. Nakon jednog vijeka, oni koji imaju sreće da njihove zemlje vode stručni i posvećeni ljudi, mogu da putuju u svemir i koriste razna civilizacijska dostignuća, dok mi nemamo više snage, a ni razloga da proslavimo Dan rudara.
Gdje nema para, nema ni poštovanja radnika
Ove zadnje rudarske proteste pomenuše u medijima kao nagovještaj nove Husinske bune. I bilo je u tome neke nade i romanse. Ali, zanemarili smo činjenicu da u našim rudnicima mnogo čega nema. Nema mehanizacije, nema uslova, nema para, ali najmanje od svega ima rudara. U BH rudnicima sve više je scena iz Zolinog Žerminala, koje bolno opisuju da gdje nema para, tu nema ni poštovanja radnika.
Taj pojam outsourcing je tekovina modernog upravljanja kadrovima i resursima i zapravo znači angažovanje podizvođača za one poslove koji nisu srce vašeg poslovanja, ili onih radnika koji nisu vaši ključni radnici. Ili pojedinih stručnjaka koje nemate.
Pravilno upravljajući troškovima, mnoge moderno orijentisane firme, ugovaraju poslove s profesionalnim servisima za čišćenje, dostavljačima, serviserima, noćnim čuvarima, itd. Na ovakav način vi kao profesionalna organizacija plaćate uslugu onima kojima je to ključna djelatnost, izbjegavate troškove regresa, bolovanja, doprinose i sve ostalo za one radnike koji se na ovaj način mogu angažovati. Svaka moderna firma teži tome da ima svoje ključne radnike koji nose biznis kod sebe i za sebe, ulaže u njihovo napredovanje, zadovoljstvo i dobre radne uslove, a poslove outsourcinga ostavlja onim firmama koji su se opredijelili da to bude njihova ključna djelatnost.
Rudnik Kreka ostaće zabilježen u istoriji po mnogo čemu, ali i po tome da su politički kadrovi okrenuli smisao i logiku pojma outsorucing, te angažovali drugu firmu koja zapošljava rudare. Dakle, Kreka je rudnik koji se oslobodio rudara i očekivao da bi tako mogao napredovati. Ili opstajati. Ili to zapravo nikome nije bilo važno. Istovremeno, u stalni radni odnos godinama su primali stranačke i druge kolege sa diplomama novinara, psihologa, socijalnih radnika, pravnika, dakle, sve što ne kopa rudu, na rudničkim jaslama se goji.
Neplaćanje doprinosa
Smjenjivali su se na čelu Kreke brojni direktori, neke je vlast imenovala, neke voda nanosila, ali smisliše oni još jedan neviđen način (ne)ispunjavanja obaveza plaćanja poreza i doprinosa za radnike. Suprotno zakonu koji važi za ostale poslovne smrtnike ili uspješnike, oni odlučiše da dugi niz godina zapravo ne plaćaju ove obaveze, nego samo osnovnu platu radnicima. Kad rudar, ili bilo koji zaposlenik krene u penziju, on zavapi pred prenapučenom administracijom u direkciji Kreke da mu se poveže staž i uplati sve što se mora i oni to i učine. Ako je taj radnik umro prije sticanja uslova za penziju, po logici uprave njemu svakako staž više i ne treba.
A treba li državi? Slično je sa zdravstvenim osiguranjem. Kad neko zapadne u bolnicu, rodbina se rastrči po direkciji da mu se uplati, koliko toliko dugova za zdravstvo, da se ovjeri knjižica i tako se to i uradi, samo kad gori i samo kad se mora.
Sve ovo kroz godine tolerišu i poreska uprava i klinički centar i država šinjelom zagrće. Ta dugovanja dostigoše stotine miliona i onda kažu: „Napravićemo plan sanacije.“ Pošto su dugovi Kreke nadrasli njene vrijednosti, platiće građani, jer je nekada ogromna imovina besramno raskrčmljena.
Još prije 150 godina odlično napisa Dostojevski da postoji krađa iz niskih i visokih pobuda. Kad ukradeš kokoš da bi jeo ili nahranio djecu, to je krađa iz niskih pobuda i robijaćeš. Ako pokradeš državu, to je krađa iz visokih pobuda i neće se desiti ništa, jer će se cilj proglasiti interesom naroda. I dug će, konsekventno tome, biti narodni.
A zakon kaže da prekršaj čini svaka firma koja radniku ne plati doprinose do 10. u mjesecu. I da se ni u grob ne može leći s poreskim dugom. Kreka će, na žalost, moći.
Krađa iz visokih pobuda
Da li ovo važi samo za nas male privrednike i kako država može da kazni poduzetnika, a da toleriše Kreki neplaćanje 12 godina, koliko priznaju? A mi svi znamo da je to puno duže. Da li mali privrednik koji za sebe ne plati doprinose državi do 10. u mjesecu, a koji su ukupno 72 posto na osnovicu, krade iz niskih pobuda, da bi opstao i prehranio porodicu i zbog toga treba da bude kažnjen?
Da bi presedan bio veći, vjerovatno će se Kreka upisati u svjetske anale uništavanja državne imovine, jer isti direktori, za čijeg se mandata radnicima ne uplaćuju doprinosi, po odlasku u penziju tuže taj isti rudnik jer im nije plaćao baš te doprinose i sud presudi da se u njihovu korist isplate desetine hiljada maraka odštete. Priča se po gradu da je ovo smišljeni način štednje.
Teorija modernog menadžmenta kaže da je samo 14 posto kriza u firmi nepredviđenih. Ostatak od 86 posto su nama dobro poznate, tinjajuće, pod tepih gurnute, one pred kojima zatvarno jedno ili oba oka. Pa kad kriza udari, ili se namontira, onda kažu: „Godinama se rudarima ne uplaćuju doprinosi i porezi“. Kao da to i ptice ne znaju, kao da to nije sto puta do sada viđeno i rečeno.
Nakon nedavnih protesta, rudari djeluju izigrano. I građani.
Ispod sindikalnog šinjela kezila se krađa iz visokih pobuda. Ipak je samo jedna prava Husinska buna bila. Bojim se za moj grad. Ako u njemu rudari ne budu vadili so, život će postati bljutav.
Ponovo je Dan rudara. SRETNO onima koji srce zemlje traže i u njemu svoje mjesto.