Zašto se glas razuma ratnih veterana tako slabo čuje

Dok su apeli zapadnog svijeta za mir, baš kao i prijetnje domaćih snaga, konstanta duga 26 godina, ima nešto bolje od toga, realnije i uvjerljivije – zajednički poziv veterana da se zaustavi ratna retorika.

Veterani rata iz svih nekada zaraćenih strana u Bosni i Hercegovini odlučno su pozvali na prekid zapaljive retorike i prijetnji sukobima (EPA)

Strah od rata, poslije straha od smrti, koji je broj jedan na cijelom svijetu, jeste najveći strah savremene Bosne i Hercegovine. Uzrok tome jeste ratna retorika, jedini proizvod bosanskohercegovačkih političara koji se brižno njeguje punih 26 godina, koliko ima da je potpisan mir.

Svako malo, ili možda bolje reći svaki dan, neko od nadležnih hvata se ove priče, bilo direktno, bilo indirektno, od čega političari imaju dvostruku korist, jer osim što skreću pažnju sa aktuelnih, potpuno mirnodopskih problema kao što su visoka stopa nezaposlenosti, pogubno zdravstvo ili katastrofalno školstvo, s tim se efikasno zgrću i politički poeni, sa čime se poslije dobijaju glasovi i odnose pobjede na izborima. Sve to omogućava Bosni i Hercegovini da traje kao društvo kolektivnog PTSP-a, a s obzirom da je rat već više od četvrt vijeka iza nas, moglo bi se reći i kolektivnog Štokholmskog sindroma.

Ove godine, posebno u 3-4 posljednja mjeseca, ratna retorika premašila je svoju uobičajenu mjeru u nastupima člana Predsjedništva Milorada Dodika, koji je zapalio veliku vatru sa svojim, da se poslužim riječima legendarnog Bahrudina Kaletovića, prijetnjama da oni, Srbi, kao hoće da se odcjepljuju, dok je ulje na tu vatru, zajedno sa svojim malim koalicionim partnerima, dolila najveća i najuticajnija bošnjačka Stranka demokratske akcije, koji to kao neće dati, što u prevodu znači – rat.

Tada devetnaestogodišnji Bahrudin Kaletović ušao je u legendu sa tom svojom kao-kao rečenicom, čijoj smo se prostodušnosti mnogi od srca nasmijali, a sad je pravi trenutak da se obrati pažnja na čitav kratki intervju što ga je dao novinaru Yutela, posebno na dijelove gdje kaže: “A nijedan oficir nije pogin'o, sve moji jarani”, te malo kasnije, kad na pitanje novinara: “Kakvo je stanje jedinice?” odgovori sa: “Da vam kažem: svi molimo Boga da se ovo završi jednom, da se živi vratimo svojim kućama”. To je za malog čovjeka jedino pravo lice rata i svako ko misli drukčije u najmanju ruku je infantilan. Taj dan je u jedinici tinejdžera Bahrudina Kaletovića poginulo troje.

Postoji i poneka zraka svjetlosti

Kako će se rasplesti ovo najnovije raspamećivanje naroda Bosne i Hercegovine, koji je povrh svega još direktno napadnut enormnim poskupljenjem živežnih namirnica, uskoro i energenata – i samim tim svega – ostaje da se vidi. Većina nas sa sve tri strane nada se da je riječ o još jednoj šupljoj politikantskoj priči, čiji je stvarni cilj da isti nesposobni ljudi budu izglasani na izborima iduće godine, ali to nas ne čini mirnim, jer mi ovdje znamo kako to ide – uzme jedan pušku i zapuca, njemu odgovori drugi, i onda to krene kao grudva zakotrljana niz snježnu padinu, postaje sve veće do konačnog narodnog kraha. Ono što je u tome posebno odvratno jeste što tada na scenu stupaju ratni profiteri, sada u plemenitom svojstvu istinskih patriota što dižu zemlju iz pepela.

Ipak, ovom teškom mraku što nam se svima nadvio nad glave, za koji se iskreno nadam da je samo sumrak naših upropast-vođa, zasvijetlila je i poneka svjetlost. Ne mislim pri tome na apele zapadnog svijeta, jer oni su, baš kao i prijetnje domaćih, konstanta duga 26 godina. Ima nešto bolje od toga, naše bosansko, realnije i uvjerljivije, a to je zajednički poziv bivših pripadnika Armije Republike BiH, Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća obrane da se zaustavi ratna retorika, koji je za trenutak obasjao domaće medijsko nebo kao kad se sunčev zrak probije kroz crne olujne oblačine.

Ovo neobično udruženje ratnih veterana, imena “Pravipožar”, postoji već 10 godina, sa sjedištem u Derventi, gradu čija je demografska slika žestoko stradala u prethodnom ratu, pa opština danas broji manje od polovine stanovnika u odnosu na popis iz 1991. Riječ je o dobrovoljnom, nevladinom, nestranačkom i neprofitnom udruženju koje svoje aktivnosti realizira na prostoru čitave Bosne i Hercegovine, baveći se podrškom ratnim veteranima i njihovim porodicama, kao i civilnim žrtvama rata.

Indikativna je činjenica da ovo udruženje funkcionira isključivo uz finansijsku podršku međunarodnih organizacija, te da domaće vlade odbijaju uspostaviti fond koji bi podržao njihove plemenite napore u izgradnji mira. Ti ljudi svjedoče o ratu iz prve ruke, pa kao svi iskusni vojnici nemaju šta drugo o tome reći nego da rat nije nikakvo rješenje, već sama propast, a to nije u skladu sa bh. politikom, kojoj trebaju tzv. ratni heroji, junaci i gazije, neko ko o ratovanju govori zanosnije nego realnije.

Poziv na prekid zapaljive retorike

Njihovo službeno saopštenje je sljedeće: “Mi, veterani rata iz svih nekada zaraćenih strana u Bosni i Hercegovini s plemenitim ciljem zagovaranja mira, odlučno pozivamo na prekid zapaljive retorike, prijetnji sukobima kao i pominjanja rata sa ciljem prikupljanja političkih poena i poigravanjem sa budućnošću svih nas”. Kratko, jednostavno i jasno, uz napomenu da su oni kao veterani najpozvaniji da govore o ratu i ratnim posljedicama, te da je mirovni aktivizam jedini ispravan put u bolju budućnost naše zemlje.

Pored toga, veterani su podsjetili na činjenice kako je u proteklom ratu život izgubilo 100.000 osoba, ranjeno ih je i raseljeno na stotine hiljada, dok onih koji se vode kao nestali još uvijek ima gotovo 7.000. I oni su za razgovor o ratnoj prošlosti, ali isključivo sa ciljem izbjegavanja nove krvave epizode historije.

S tim u vezi pokrenuli su i online peticiju, uz poziv svim dobrim ljudima da im se pridruže u borbi protiv govora mržnje, posebno ratne retorike, uz efektnu i bolno istinitu rečenicu: “Nadglasajmo u javnom prostoru one koji rat spominju čim im zatreba alibi za njihovu nesposobnost da pregovaraju i dogovaraju se, i to bez ikakve odgovornosti za izrečeno”.

Peticiju je do sada potpisalo stotinjak ljudi, što je samo dokaz da ovakve plemenite vijesti slabo dolaze do izražaja u moru zabrinjavajućih i trivijalnih. Ovaj tekst je napisan sa nadom da će pomoći kako bi se glas veteranskog razuma čuo što dalje, te da će peticija dobiti na masovnosti koju neosporno zaslužuje.

Izvor: Al Jazeera