Te 2006. godine, nikako prvi put, uvjerio sam se da je Festival autorskog filma u Beogradu jedna od rijetkih oaza slobode stvaralaštva i umjetnosti koji neće podviti rep pred onima koji prizivanje represiju bez obzira u kakvu odoru ona (represija) bila zaogrnuta. Rijetka je to oaza, barem kada je film u pitanju, iako skoro svaki malo veći grad u Srbiji ma filmski festival.
Te godine, naime, Festival nije otvoren kineskim filmom „Ljetnja palata“, reditelja Loua Yea, jer je iz ambasade Kine u Beogradu, neposredno pred projekciju, stigao dopis u kome se ogranizator upozorava da je film strogo zabranjen u Kini i poziva da “zarad očuvanja dobrih bilateralnih odnosa otkaže projekciju”. Film sadrži necenzurisane dokumentarne snimke događaja na Tienanmenu 1989. godine u Pekingu. Nakon urgencije ministarstva inostranih poslova Srbije to je i učinjeno, uz žestoko negodovanje publike i podnošenje ostavki svih članova Savjeta festivala.
Skoro unisona reakcija umjetničke javnosti u Srbiji jest da se, bez obzira što je očigledan pritisak Kine, radi o eklatantnom gušenju umetničkih sloboda, pa je uprkos zabrani koje navodno nije bilo film ipak prikazan…
Tienanmen je ostao simbol pobune protiv totalitarnog režima u Kini pod čijim tenkovskim gusjenciama su ugašeni mnogi mladi životi
Kazna pa nagrada
Nedavno je završeno je još jedno izdanje FAF-a koji je dodijelio nagradu za životno djelo reditelju Goranu Markoviću. Slučaj komedijant je opet udesio da nešto ranije Upravni odbor Fimskog centra, odbije dodijeliti novac za nove filmove upravo Goranu Markoviću, Želimiru Žilniku i Srđanu Dragojeviću. I to na konkursu za eminentne stvaraoce! Naravno, iz posve nefilmskih razloga i potpuno suprotno odluci stručne konkursne komisije!
Odbija se film „Škartovi“ Srđana Dragojevića koji je trebalo podržati sa 30 miliona dinara, Markovićev „Doktor D“ za koji je potrebno 24 miliona i 16 miliona koliko je Želimiru Žilniku potrebno da napravi film „Sloboda ili barbarizam“.
„Zašto UO nije napisao obrazloženje, ne znam, stvarno“, kratko je prokomentirao Gordan Matić, direktor Filmskog centra Srbije.
Onda je Markoviću koji je u društvu glumice Branke Katić prisustvovao blokadi autoputa, po povratku u centar grada, zatraženo da pokaže ličnu kartu. Slavni reditelj je odbio i prema navodima njegovog prijatelja Ivana Lalića izgovorio: “Uhapsite me!”. Do hapšenja, ipak, nije došlo.
Ne znam je li Marković bio među nama koji smo gledali “Ljetnju palatu” kao street movie u Kosovskoj ulici prije 15 godina, ali znam, o tome je mnogo i često govorio i pisao, kako su mu ruski tenkovi u Pragu u čije su cijevi češki demonstranti te 1968. godine uzalud gurali cvijeće, definitivno potvrdili da bez slobode nema ni umjetnosti niti demokratije, kao što je nije bilo ni na Tienanmenu, ni mnogim drugim mjestima u svijetu. Kao što mu to isto potvrđuje i današnja Srbija u kojoj je elementarna normalnost opstala tek u malim ali značajnim oazama slobode kao što je to Festival autorskog filma.
Na sreću, ovdje vlast ne izvodi tenkove na svoje građane još od devedesetih godina, uglavnom se zadovoljava pendrečenjem, bacanjem suzavca i konjičkim napadima na ulične demonstrante, ali pribjegava mnogo sofisticiranijim metodama pritiska na stvaraoce koje i nisu baš sofisticirane i svode se na jednostavnu bezbroj puta isprobanu praksu uskraćivanja novca za snimanje filmova nepodobnim autorima, pa makar oni bili i najbolji koje Srbija danas ima. Uz obavezan zaključak kako cenzure nema. Nema šipak.
“Doktor D” nije film o Radovanu Karadžiću
Šira javnost o tome skoro ništa ne bi ni znala da producent budućeg Markovićevog filma, glumac Tihomir Tika Stanić, gostujući na Televiziji N1 nije prepričao dio razgovora sa predsjednicom Upravnog odbora Filmskog centra Jelenom Trivan, poznatom kao nekadašnjom potpredsjednicom Demokratske stranke koja je u međuvremenu promijenila stranački dres.
Stanić je potvrdio kako mu je Jelena Trivan tražila da odustane od produkcije filma Gorana Markovića, kao i da je on odbio tu ponudu.
Nakon toga, ustvrdio je Stanić, poništen je konkurs Filmskog centra Srbije za eminentne reditelje na kome su autori Želimir Žilnik, Goran Marković, i Srđan Dragojević dobili sredstva na predlog stručne komisije.
“Nisam hteo da izlazim s tim u javnost, ali mene je lično zvala Jelena Trivan i pitala me: ‘Jesi li odustao’? Ideja je bila da ja odustanem od filma Gorana Markovića i da onda taj konkurs prođe. Uz obrazloženje da je producent odustao i dobio sam preko nekih kurira razne primamaljive ponude. Rekao sam – ne. I neću nikada odustati“, izjavio je Stanić.
On je ocijenio da su „nakon toga traljavo poništili konkurs“.
„Nisam hteo da pričam o tome. To je privatni razgovor. Pitala me: ‘Šta radiš?’ Odgovorio sam da sedim sa ljudima iz Srpskog klturnog društva „Prosvjeta“ iz Hrvatske i da dogovaram koprodukciju za predstavu. Ona mi kaže: ‘Ti ćeš da radiš? Ti koji radiš film o Radovanu Karadžiću? Inače, projekat Gorana Markovića je inspirisan periodom kada se Radovan Karadžić skrivao pod lažnim imenom u Srbiji. Ali to nije film o njemu. On ne zaslužuje da mi snimimo film o njemu. On nas ne zanima. To je film o promeni identiteta“, objasnio je Stanić u emisiji “360 stepeni”.
Prema negovim rečima, rad na tom filmu, tema koja se poklapa oko murala (Ratku Mladiću u centru grada), i Goran Marković koji govori o ljudima koji su na vlasti, razlozi su da se ukine taj konkurs.
“To im je trn u oku. I onda misle da će preko raznih stvari, mislili su da mogu da me ucene zbog raznih grešaka u mom životu… I onda su me zvali, i zato je odlagana ta odluka. I jedno “ne” je njih primoralo da ponište ceo konkurs“, rekao je Stanić.
Neka Jelena Trivan uvijek postoji
Za laureate ovogodišnjeg Festivala autorskog filma Gorana Markovića posljednji događaji nisu nikakavo iznenađenje ali, kako je sam izjavio, ne može odbor u kome sjedi Jelena Trivan odobriti njegov film.
“Pretpostavljam da ova vlast ima jedan štab na kome razmatra svoje neprijatelje i koji su ljudi za njih štetni i koji ne misle kao oni, i pokušava onda da ih na neki način onemogući“, izjavio je Marković.
Za njega i njemu slične, kako je rekao, još od doba komunizma uvijek postoji „neka Jelena Trivan”.
„Pa recimo moj drug Žilnik, šta je tek taj prošao, pa to je neverovatno“, rekao je jedan od naših najčuvenijih praških đaka.
Povodom sramotne odluke cenzora koji to navodno nisu najtačniji sud izrekao je filmski kritičar Dagan Jovičević, urednik kulture beogradskog nedjeljnika NIN.
“Kao da je došao trenutak kada se ljudi iz raznih političkih razloga zbog svojih izjava i javnih nastupa prevaspitavaju. Stiče se utisak da ovde niko više ništa ne može ni da kaže, jer ako kaže – stići će ga kazna“.
Uprkos tome, ostaje zaključak kako nema te kazne koja će Gorana Markovića spriječiti da govori i pored toga što „na javnoj sceni ostaju isključivo oni koji su spremni da veličaju tiranina, a kritika negativnih pojava u društvu ostaje trajno zabranjena“.
Distopija kao trajno stanje
Zato je od velike važnosti da institucije kao što je Festival autorskog filma uprkos svemu postoje. Jer institucije čine ljudi. Poput filmskog kritičara Milana Vlajčića koji je zajedno sa grupom građana Pogled u svijet, prije 27 godina, i osnovao festival koji nikad nije odustao od svojih osnovnih principa. Koji već godinama u svojim njedrima, pored drugih selekcija njeguje i program “Hrabri Balkan”, mjesto susretanja i razmjene iskustava stvaralaca sa prostora onoga što se danas naziva “bivšom Jugoslavijom”.
Jednom prilikom, umjetnički direktor Srđan Vučinić je uporedio nekadašnje vrijeme ratova i sankcija, kada je festival nastajao sa ovim današnjim:
“Kada je u Beogradu osnovan Festival autorskog filma, činilo se da ova zemlja polako izlazi iz rata i izolacije; da se okreće nečem smislenijem, a glas Ljube Tadića (Lepše je s kulturom) kao da je najavljivao izlazak iz zamračenog tunela, iz distopije koju smo živeli. Bila je ovo, pokazaće se, tek velika iluzija, dodatno pothranjena oktobra 2000. Danas te iluzije više nema. Distopija je trajno stanje. Živimo u jednom od najzagađenijih gradova na svetu, u zemlji koja je evropski prvak u disciplini organizovane korupcije, sa najvećim odlivom mladih i darovitih ljudi u inostranstvo, te najvećim brojem falsifikovanih doktora i drugih zvanja. U toj i takvoj Stradiji, nesumnjivo je zanimljiv eksperiment pravljenje festivala posvećenog umetničkom, neprofitabilnom, autorskom filmu.”
Ovogodišnji, 27. po redu FAF, samo je još jednom potvrdio istinitost Vučinićevih riječi. Ali, i otkrio novu nadu kako se uprkos čuvarima državnih trezora i tenkova itekako može i mora stvarati. Pogotovo ako se radi o tabuiziranim temama kao što je ova spomenuta i osporena o zamjeni identiteta. Baš zato što je povod Doktor D, kako je Goran Marković nazvao Radovana Karadžića koji se dugo u Srbiji skrivao iza imena dr Dragana Davida Dabića.
Ko zna, možda do sljedećeg FAF-a Stanić i Marković pronađu novac i snime film uprkos cenzorima “koji ne postoje”. Kao i uvijek sloboda se mora osvajati.
Goran ponovo na nišanu režima
Izgledalo je da će tako i biti dok Marković u intervjuu Novom magazinu nije izjavio kako će “ukoliko vlast zavede otvoreni teror, to izazvati samoorganizovanje ljudi i podzemni otpor” uz sljedeću misao koja je u Vučićevim medijima prevedena kao “poziv na strijeljanje”:
“Ja se ipak nadam da Aleksandar Vučić ima pred očima Čaušeskuov kraj i da će se povući bez krvi”.
Nakon ove izjave na režisera se sručila prava lavina sa najviših mjesta u državi, od predsjednika i premijerke pa naniže, a najdalje je otišla ministarka za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Darija Kisić Tepavčević
“Кaže da je depresivno potišten. Govori da treba streljati predsednika Srbije Aleksandra Vučića! O krvi govori kao o vodi. Pričinjavaju mu se logori za ljude. Srbija mu je „dno dna“. Bernar Anri Levi mu je vrh vrhova! Ogroman novac koji je dobio od RTS-a za snimanje serija i filmova čuva za crne dane. U flešbekovima vidi Prag“, kaže gospođa ministarka i nastavlja “biranim” riječima:
“Кaže da bi voleo kad poraste da bude Кusturica. Mrzi Daru, a voli Aidu. Napominje da voli partizane, a mrzi četnike. Srbi mu se gade. Film o Golom otoku mu je i dalje opsesija. U tom filmu on sebe vidi kao komandanta logora. Bacio bi sve u Petrovu rupu! Ili, sa prijateljem Levijem, sve Srbe odveo u Žutu kuću“, potpisala ke “anamnezu” profesorka i doktorka Kisić Tepavčević, uz “dijagnozu” koja glasi: “frustriran i agresivan, umjetnički impotentan, bez nacionalnog identiteta“.
Marković je odgovorio kako vidi da su na njega nasrnuli i predsjednica vlade i dvoje njenih ministara. S druge strane stojim samo ja i imam svoje djelo kao posljednju odbranu, rekao je Marković.