Bokserska tuga Afganistanaca

Cijela afganistanska reprezentacija obznanila je da se iz Beograda nije vratila kući iz straha od odmazde talibana.

Slučajevi boksera iz Konga i Afganistana bacili su sjenu na takmičenje u Beogradu (EPA)

Za ljubitelje čiste bokserske vještine, amaterski mečevi imaju više za ponuditi od profesionalnih.

Profesionalni boks, kao sav profesionalni sport, opterećen je show businessom, kojem je cilj primarni cilj privući što više pažnje i zaraditi što više novca, što često završi cirkusom u negativnom značenju te riječi, a na štetu plemenitosti ove grube, ali svejedno lijepe vještine, koja kod vrhunskih boksera dostiže nivo gracioznosti.

Amaterski boks nije takav, niti privlači previše pažnje, niti obrće puno novaca, te je zbog toga prepušten pravim sportistima, ljudima koji se u boksanje ne upuštaju ni zbog slave, ni zbog para, već zbog razloga drugih, plemenitijih i boljih. Osim toga tri amaterske runde, naspram deset-dvanaest profesionalnih, ne ostavljaju prostora za razvučene taktike, za čekanja da se protivnik ispuca i umori, već oba takmičara od početka do kraja moraju aktivno pokazivati šta znaju i umiju, pa su te borbe ne samo čovječnije, uz manji rizik od teških povreda, nego i ljepše u smislu demonstracije vještine.

Ove godine, 21. po redu Svjetsko prvenstvo u amaterskom boksu, održano je u Beogradu od 26. 10. do 6. 11. U trinaest kategorija, za medalje se borilo 510 boksera iz 88 država, gdje su se našli i predstavnici svih zemalja iz regiona, među kojima je jedinu medalju osvojila Srbija. Za nju je Vladimir Mirončikov osvojio bronzanu medalju u kategoriji do 80 kg. BiH je učestvovala sa tri takmičara, od kojih je najbolji rezultat postavio naš trenutno najbolji bokser, teškaš Džemal Bošnjak, koji je pobijedio prvi meč protiv predstavnika Litvanije, pa izgubio sljedeći od predstavnika Srbije.

‘Sjena loših politika’

Veliki novitet na ovom Svjetskom prvenstvu jesu visoke novčane nagrade za osvajače medalja – 100.000 dolara za zlato, 50.000 dolara za srebro i 25.000 dolara za bronzu.

Nadam se da je to početak jedne redovne prakse, vidim u njoj šansu za najbolje amatere da se zadrže u sportskim okvirima, da ne prelaze u sjajni svijet bokserskog profesionalizma, jer to je vulgarni lažni sjaj.

Nego, na stranu sada sretne pobjednike, jer po okončanju prvenstva izašle su na vidjelo i druge, ni najmanje sretne činjenice, koje su pokazale da ni ove lijepe manifestacije ljudskog duha ne mogu proći bez da na njih padne sjena loših politika, ukazujući na to da živimo u svijetu gdje, pored neiskorjenjive teške bijede, još uvijek ima i prave tiranije, zemalja u kojima se ponavljaju najmračnije epizode iz historije čovječanstva, sada još i gore jer je svijet u međuvremenu uznapredovao toliko da i oni koji, da se tako izrazim, nemaju hljeba da jedu, imaju automatskih pušaka i raketnih bacača.

Prva od tih tužnih vijesti pojavila se tri dana po okončanju prvenstva, kada je javljeno da su trojica od petorice kongoanskih reprezentativaca, Lunata Nkosi, Kajala Engulu i Mpembele Nzola, pobjegli iz kampa, te da za njima traga policija, pod sumnjom da su krenuli putem ilegalnog azilantstva.

Za njih se može reći da su na taj način nastavili tužnu tradiciju kongoanskih sportskih reprezentativaca, koji skoro pa redovno bježe sa svjetskih sportskih događaja, što je iz njihove perspektive čin očaja, a iz političke znak da naša crna braća u Kongu, premda službeno slobodna i nezavisna, još uvijek grcaju u okovima nehumanih kapitalističkih kolonizatora, što su izmislili nove i ljepše  fasade da bi se po prirodno bogatim i društveno zaostalim zemljama bavili možda ne istim, ali veoma sličnim akcijama koje je u Kongu poduzimao krvoločni belgijski kralj Leopold II.

Šta je sa ovom trojkom bilo poslije, ostalo je nepoznato, a ja se nadam da su uspjeli u svom naumu, uz pretpostavku da im je cilj Švicarska, Francuska ili Belgija, zemlje u kojima je službeni jezik jednak kongoanskom, to jest francuski.

Druga vijest slične suštine stigla je prije nekoliko dana – cijela afganistanska reprezentacija, devet boksera i dva člana stručnog štaba, istupila je medijski i obznanila da se nije vratila kući iz straha od odmazde Talibana, koji od avgusta mjeseca, nakon dvadesetogodišnjeg rata, ponovo uzurpiraju vlast u njihovoj domovini. Za vrijeme prve talibanske vlasti, od 1996. do 2001., boks je bio zabranjen kao sport uz ironično objašnjenje da je “protiv ljudskog dostojanstva”.

Šta će biti s bokserima?

Afganistanski bokseri, u video prilogu za AJB, otkrili su da je sa povratkom talibana nastupio veliki strah u zemlji, u kom su teretane prestale sa radom, kao i sve druge aktivnosti koje se među ovim uzurpatorima i  tiranima smatraju nepoželjnim. Za prvenstvo u Srbiji pripremali su se u tajnosti, a u tajnosti su i otputovali, nastupivši na prvenstvu kao sportisti bez države.

Ne žele ostati na Balkanu, kao svi azijski, afrički i evropski migranti, priliku da nastave sa životom kao slobodni ljudi, bilo kao bokseri, bilo kao radnici, vide na Zapadu. Prijatelji i porodice opominju ih da se ne vraćaju kući, ili kako je to izrazio Waheedullah Hameedi, generalni sekretar Afganistanske bokserske federacije: “Primio sam previše upozorenja.”

Kako su afganistanskim bokserima istekle vize za boravak u Srbiji, logički se nameću razna pitanja. Šta će sada biti s njima? Hoće li se imati razumijevanja za ove sportiste, za koje usput valja reći da su na Svjetskom prvenstvu postigli više nego dvije trećine drugih reprezentacija, ili će Evropa na njih gledati kao na obične migrante, prema kojima je jasan stav da na Zapad nisu dobrodošli? Može li im u tome pomoći AIBA (internacionalna bokserska asocijacija), mogu li organizacije za zaštitu ljudskih prava kojima su se obratili za pomoć?

Nisu li oni migrantski primus inter pares, s obzirom da im prijeti sila kojoj je pošlo za rukom protjerati – neko bi rekao pobijediti, ali ja sam stava da u ratu pobjednika nema – prvu vojnu silu svijeta?

Odgovori se ne znaju, zna se samo da 11 novopečenih apatrida čeka rješenje trenirajući boks u Srbiji.

Izvor: Al Jazeera