Prije nekoliko dana mi je prijateljica poslala slike panjeva ispred zgrade sarajevske Opštine Novi Grad. Posječeno je petnaestak stabala japanske trešnje. Sva stabla su pravila divan hlad, a u tvornici betona kakav je Novi Grad, šteta je posjeći svako drvo. Pitao sam načelnika zašto su stabla posječena, a dobio odgovor bez riječi, u vidu fotografije na kojoj se vidi da je jedno stablo bilo bolesno. Da li su sva bila bolesna, nikad neću saznati, ali u roku od dan-dva su posađena nova. Na načelnikovoj Facebook stranici se potom razvila diskusija u kojoj su neki jedva dočekali sječu jer im ptice uništavaju automobile.
Doći pješke, biciklom ili javnim prevozom je valjda nemoguće, a drvo koje nam u betonskoj džungli pomaže da dišemo bi trebalo po kratkom postupku uništiti. Rambo Amadeus se ne bi mogao više složiti u svojoj pjesmi “Beton”. Međutim, Rambo je bio ironičan, a naši ljudi nisu. Nije samo sječa drveća u pitanju, nego i ostale ekološke navike kojima se ne možemo pohvaliti.
Ne mogu reći da sva stabla nisu bila bolesna, ali svjedočio sam i sječama koje su bile neopravdane. Za razliku od Sarajeva, u mom drugom gradu, Amsterdamu, postoje i znakovi gdje ljude nije briga može li kamion proći jer su stabla bitnija. Pored drveća koja čuvaju kao oči u glavi, u Holandiji se ne puši već 12 posljednjih godina.
Dani kad se Sarajevo pretvara u fabriku smoga
Kažu da se fotografija ne može namirisati, ali kada pogledate bilo koju fotografiju iz nekog sarajevskog kafića, kutije cigara su na stolovima, dim se može rezati nožem, odjeća mora na pranje čim dođete kući, a jakne na zračenje u hodnik koji se ne grije. U doba kad sam počeo izlaziti, krajem devedesetih, većina domaćinstava bez centralnog grijanja bi grijala samo dnevnu sobu, dok bi u kupatilu i hodniku bila ledara. Grijanje bi nekad bilo na plin koji je spojen još u ratu, po nikakvim standardima, a nekad na drva ili ugalj. Iako su zidovi bili crni, rijetko se krečilo, a čim dođu novembarski dani, Sarajevo se pretvori u fabriku smoga, i onda ne znate gdje je gore, ući u zadimljenu kafanu, otići kući u jedinu toplu i zadimljenu prostoriju ili šetati ulicom i bacati grah kad prelazite ulicu jer vozači ne vide čak ni semafor od magle.
Kakav je naš mentalitet dovoljno govori činjenica da se pušilo bukvalno svugdje – od fakulteta do bolnica. Pošto sam bio pasivni pušač, dim mi uopšte nije smetao, a kad sam počeo često putovati, uvijek kad se vratim u zimskom periodu, prvo što iz aviona namirišem je sarajevski smog, a onda pomislim da tako miriše dom. U domovima van Sarajeva situacija je mogla biti samo gora jer centralno grijanje nije bio standard, plina svakako nema, a struja je često preskupa, pa onda ljudima opet ostaje jedini izbor da nešto nalože.
Nije mnogo bolje ni u drugim gradovima regije. Priština, Beograd i Skoplje su redovno u vrhu po zagađenosti u svijetu, rame uz rame s milionskim indijskim i kineskim gradovima. Naravno, naša kultura kukanja nam govori kako su Sarajevo, Beograd, Tuzla, Priština i Skoplje najzagađeniji gradovi na svijetu, iako nije tako svaki dan, za razliku od azijskih metropola, ali pošto mi volimo kukati, bolje zvuči kada kažemo kako se cijele godine gušimo.
Svijest o ekologiji se stvara vrlo sporo
Ekologija generalno gotovo nikad nije tema vladajućih partija i opozicije. Rijetko ko to uopšte i spominje, a kultni skeč Nadrealista u kojem s gas maskama pričaju o statusu republika i pokrajina kao gorućem pitanju naše zajednice je davno postao isprazan. Kod nas, kao i sve ostalo, i svijest o ekologiji se stvara vrlo sporo, ali ako uporedimo vrijeme iz devedesetih i danas, može se reći da smo ostvarili nekakav napredak, tako da danas nije normalno da je rijeka Lim puna plastičnih flaša, niti je normalno ložiti autogume i plastiku.
Sve se više priča o pošumljavanju, zabranjuju se male hidrocentrale, a na sva zvona se priča o zagađenju. U mnogim dijelovima Balkana se organizuju protesti zbog ekoloških pitanja, pa tako ovih dana imamo masovna okupljanja u Srbiji povodom izgradnje rudnika jadarita u okolini Loznice. Ipak, ne mogu zamisliti slične proteste u drugim zemljama jer se čini da nekako jedino Srbija, tačnije Beograd, imaju kulturu protesta, valjda ostalu još iz vremena rušenja Miloševića. Moj drug Bojan Bajić, u vrijeme kada je još bio u politici, mi je rekao kako to objašnjava geografijom. Kaže: “U Bosni samo planine oko nas, ne daju ti ni da budeš širokih shvatanja”.
Iako se u nekim stvarima pomičemo s mrtve tačke, to nažalost nije slučaj kad razmišljamo u automobilima. U Bosni i Hercegovini i danas isto košta registrovati dizela ili benzinca, a u vrijeme špice u većini automobila sjedi samo vozač. Vožnja bicikla nije bezbjedna, ali ih opet ima više nego ranije. Romobili su stigli u modu.
Ovdje gdje živim, u Holandiji, ekološka svijest je duboko ukorijenjena u svakodnevno bivstvovanje. Bicikl je glavno prevozno sredstvo, često čak i najbrže ako se krećete gradom. Iako su kiše vrlo česte, normalno je vidjeti čovjeka u odijelu i ponču preko odijela koji ga štiti od kiše. Amsterdam ima više dvotočkaša nego stanovnika, zrak je sam po sebi čist jer je grad na obali, a smeće se redovno čisti, pa nećete naći ambalažu motornog ulja duž plaže, kao što i danas možete pronaći u dolini rijeke Bojane, posebno na njenom ušću uz albansku stranu.
Holanđani barem imaju sistem
Ne mogu reći da su Holanđani mnogo pametniji od nas, ali ono što imaju je sistem, pa tako na svakom kontejneru piše koliku ćete kaznu platiti ako ubacite nešto što tu ne pripada. Jednom sedmično je akcija uklanjanja kabastog otpada, plastika, papir i ostalo smeće su strogo podijeljeni, a u nekim dijelovima grada vam je potrebna kartica i da otvorite kontejner, tako da to ne možete uraditi anonimno i da hoćete. Centralno grijanje dolazi od sagorijevanja smeća, a struja vrlo često od vjetra. Pored raznih vrsta elektrana, postoji oko hiljadu vjetrenjača, uz najmanje njih 1.200 starih koje su uglavnom danas turističke atrakcije.
Svakome na svijetu je jasno da naše zemlje ne mogu pratiti bogati Zapad, posebno kad su skupe opcije u pitanju, ali ne moramo biti previše pametni pa da ne dozvolimo male hidrocentrale, da prestanemo izvoziti drvo, da zasadimo zelenilo u betonskim kvartovima, smanjimo pušenje u zatvorenom i jednostavno počnemo živjeti zdravije. Niko ne očekuje da preko noći vozimo električne automobile, ali možemo što više elektrificirati javni prevoz.
Već Slovenija je sjajan primjer i odličan pokazatelj kako bismo mogli i mi ostali, a pošto smo već riješili pitanje republika i pokrajina, valjda je i ekologija konačno došla na red. U Sloveniji se otpad odavno odvaja, nigdje na ulicama nema smeća, dok su naše rijeke i planine pune raznog otpada. Kada čovjek to vidi, ne može se ne upitati kako je moguće da smo tako skoro bili ista država.