Da li je međunarodno pravo iznevjerilo žene?

Razvoj ženskih ljudskih prava dobio je na zamahu, međutim, u praksi, krše se ta ista prava.

Novo stoljeće samo potvrđuje koliko kod žena postoji nevjerica kada je riječ o ljudskim pravima (Reuters)

Poslije rata porasla je svijest o ljudskim pravima. Tako samo na prvi pogled izgleda, zbog velikog broja konvencija, ugovora i konferencija, a i zbog razvoja međunarodnih i domaćih zakona o ljudskim pravima. I izgleda ohrabrujuće što je došlo do porasta nevladinih organizacija širom svijeta.

Razvoj ženskih ljudskih prava dobio je na zamahu, međutim, u praksi, krše se ta ista prava. Koliko mi god bili optimistični zbog napretka prava u odnosu na to kakva su nekada bila, ipak ta ista ženska prava ugroženija su sa pojavom pandemije, više nego ranije.

Nije COVID-19 jedini razlog, nego i odnosi u samome svijetu, građanski i međunarodni sukobi najviše pogađaju žene i djecu. Obaveze država prema međunarodnom pravu su jedno, a kršenja i zloupotrebe ženskih ljudskih prava su postale živa svakodnevnica.

Neke od najštetnijih i najraširenijih zloupotreba dešavaju se i dalje u ovim oblastima: nasilje nad ženama, reproduktivno zdravlje, učešće u društvu i vlasti, brak i porodica, rad i zapošljavanje i imovinska prava.

Svjedoci smo posljednjih godina da se i stavovi prema ravnopravnosti mijenjaju, da se današnje mlađe generacije suočavaju s rodnim stereotipima i razlikama. Zapravo, u kriznim vremenima kršenje ljudskih prava nad ženama postaje još trajnije.

Ko kaže da sport ženama nije neophodan?

Lista kršenja ženskih prava postaje sve impresivnija i to u svjetskim razmjerama. Uostalom, svakodnevno smo s tom pojavom suočeni, u različitim televizijskim i novinskim izvješćima. Nasilje nad ženama je endemsko, ima ga u svakoj zemlji i kulturi, nanosi štetu milionima žena i njihovim porodicama. I žene su otuđene u ovom stoljeću što se kreće velikom brzinom. Svjedokinje su sukoba, padova i ideologija.

Žene Afganistana osobito su svjesne opasnosti od povratka talibanskog režima. I javnost je zabrinuta za živote žena i djevojčica u Afganistanu. Jer, šta se s njima dešava, to niko tačno i ne zna. Opravdano se afganistanske žene plaše represalija, strahuju za svoja prava, znaju koliki su broj žena isključili iz javnog života i obrazovanja u vremenu svoje ranije vladavine. Nisu se talibani zadovoljili samo ukinućem Ministarstva žena, otišli su i dalje. Oni su već zabranili tjelesni odgoj za žene i djevojčice.

Koji apsurd i kršenje ženskog prava. Njima je pored tjelesnog očigledno i nepotreban sport koji je jedan od najvažnijih svjetskih resursa i neizostavan je dio i međunarodne kulture. A, znaju da muškarci i žene već odavno sudjeluju u većini sportova. Svugdje je bitan predmet tjelesni odgoj, njima sada nije.

Još žalosnija je izjava zamjenika predsjednika talibanske Komisije za kulturu, Ahmudallaha  Wasika. Jer, u intervju za australijsku televiziju SBB News upravo on je izjavio „da ženski sport nije prikladan niti neophodan“. S ovom izjavom on je zapravo dao sliku prirodnog stanja afganistanskog društva.

Svaki sport, pa i ženski je oduvijek bio predmet zanimanja najšire javnosti.Uostalom, u većini slučajeva odavno su izumrla ona vjerovanja da te fizičke aktivnosti nisu kompatibilne sa ulogom žene. Samo kod njih ta vjerovanja još vrijede. Kod njih je rodna ravnopravnost u sportu ukinuta. Ko zna koje će još slobode i prava izgubiti afganistanske žene, ko zna šta ih u skorijoj budućnosti još čeka?

Zašto su krhka ženska prava

Nažalost, kao i vijekovima ranije i dalje mnogo više poštovanja i priznanja odlazi u smjeru muškaraca, pa i kada su u pitanju ljudska prava. Novo stoljeće uostalom samo potvrđuje koliko kod žena postoji nevjerica kada je riječ o ljudskim pravima, jer one su i dalje nesigurne. Jer, svakodnevno širom svijeta još uvijek jedna od tri žene doživljavaju nasilje. Mnoge se u dominantom muškom svijetu i dalje nose sa nepravdama, diskriminacijom, ponižavanjem.

Neke statistike iz 2018. godine pokazuju koliko su ta ista ženska prava zapravo krhka. Koliko je samo žena izgubilo živote od članova porodice i intimnih partnera, koliko se i dalje trgovina ljudima najviše odnosi na djevojke i žene, koliko i dalje ima malo žena u parlamentima… 58 posto svih ubijenih žena diljem svijeta ubijeno je od strane partnera ili članova porodice, u trgovini ljudima, žene i dalje seksualno iskorištavaju u 71 posto slučajeva.

Samo te 2018. godine 2,7 milijardi žena nije imalo poslovne mogućnosti poput muškaraca i oko 82 milijuna žena širom svijeta nije imalo nikakvu pravnu zaštitu protiv diskriminacije na radnom mjestu.

U medijma se i dalje govori o silovanju žena, ali niko od njih ne govori koliko je to muškaraca silovalo žene. Govori se o zlostavljanju djevojčica u školama, a niko ne govori koliko je dječaka zlostavljalo djevojčice u školama. Da bude stvar još ironičnija ima, nažalost, još škola gdje se učenici sa devijantim ponašanjem uopšte ne kažnjavaju, pa se prelazi ćutke preko prijetnji poput „sačekat ću te poslije škole i silovat ću te“. Smatra se da je ova prijetnja izgovorena u afektu i da nije ozbiljna.

Takvi i slični učenici se zadržavaju do kraja svog školovanja, nalaze se mnoga opravdanja i za druga njihova neprimjerena ponašanja. Umjesto da se kazne, oni ostaju, da drugim primjerenim učenicama svakodnevnicu zagorčavaju. Na kraju te učenice koje su od muških vršnjaka bile maltretirane, one odlaze.

Mnoga iskustva koja su iskusila djevojčice, djevojke, žene na vlastitoj koži pokazuju kako su ta ista ljudska prava itekako ugrožena. Krhka su, o njima se moramo brinuti kao i o najnježnijem cvijetu, u protivnom zbog malo nepažnje i nevisprenosti ona se preko noći  uruše i unište.

Trabaju li žene redefinirati snagu

Silovanje, seksualno ropstvo, prisilna prostitucija, prisilna trudnoća i drugi oblici seksualnog nasilja kvalifikuju se kao zločini protiv čovječnosti. Pojedinci koji su počinili ova krivična djela, trebaju biti istraženi i procesuisani od strane Međunarodnog krivičnog suda.

U praksi nije to baš tako. Mnogi se krivično i ne gone. Mali broj presuda za vrijeme kriza, oružanih sukoba, pokazuje nemoć snažnog djelovanja tog istog međunarodnog prava. A, sigurno kršenje ljudskih prava žena, nije samo povreda integriteta osobe koja je žena. Sama trgovina ljudima oslikava ilustraciju složene prirode ženskih ljudskih prava, pokazuje zapravo dokle žene idu u trpljenju kršenja ljudskog prava.

Vrlo često baš one žene koje su trgovane u inostranstvu bivaju uhapšene kao ilegalne imigrantice, one se tretiraju kao kriminalci, a ne kao žrtve. Svi smo mi svjedoci, kako današnje društvo stvara svoj svijet na nekim nažalost pogrešnim vrijednostima. Žene moraju zbog tih pogrešnih mjeritelja pravde, ponovo redefinirati snagu, jer vremena su drugačija, mnogo više opasnija. Moraju biti više solidarnije, više snažnije, mnogo moćnije ako hoće nedostatke prava da poprave. Mnoge stvari na terenu pokazuju i nekada apsurdnost postojanja međunarodnog prava, jer je u stvarnom životu iznevjerilo mnogo puta i žene u mnogim regionima svijeta.

Izvor: Al Jazeera