Rušenje Starog mosta, simbol barbarskog kulturocida

Naša zemlja je ostala bez znamenitih kulturno-historijskih vrijednosti i multikonfesionalnog bogatstva.

Na sreću, mostarski Stari je poslije svog dubinskog zarona pomolio svoje naočito lice 2004. godine, ponovo nas zadivljujući (EPA)

Kada se 9. novembra 1993. godine nešto iza 10 sati dolinom jesenji hladne Neretve prolomio zlokoban zvuk rafalne poluautomatske paljbe, niko prisutan nije mogao ni slutiti šta je tome prethodilo.

„Slavilo se“. Stari je, poslije bjesomučnog granatiranja započetog dan prije, ranjen, krvav i izmučen raširio krila i prepustio se svojoj modrozelenoj vodi. Simbol Mostara više nije bio vidljiv na horizontu. Nad tim dijelom grada nadvila se prašina što ju je Stari izazvao svojim slobodnim padom.

Džamija, crkva, groblje…

Barbarizam je, činilo se, odnosio pobjedu. Nestao je i posljednji tračak nade da će se svjetske sile udostojiti i odgovoriti na nebrojene apele koji su dolazili iz zemlje gutane u plamenu rata. Posebno je bilo bolno posmatrati krajnje bezobzirnu i proračunatu kampanju kulturocida koji je doslovno jeo sve važnije građevine i kulturne spomenike uzduž Bosne i Hercegovine.

No, alarm se, kao što znamo, nije oglasio, baš kao ni onda kada su anticivilizacijski okrutno sravnjeni i devastirani banjalučka ljepotica džamija Ferhadija, Saborna crkva Svete trojice u Mostaru, najstarija katolička crkva sv. Mihovila u Varešu ili pak Jevrejsko groblje u Sarajevu.

Nažalost, ništa bolja sudbina nije bila namijenjena ni antifašističkim spomenicima, koji su jedan za drugim drsko minirani i pljačkani, uništavajući tako svijetlu antifašističku ostavštinu ovdašnjih krajeva iz Drugog svjetskog naroda.

Primjeri razaranja baštine

Ilustrativan primjer svakako jeste Partizansko groblje u Mostaru, koje se nakon povlačenja imaginarne linije razgraničenja između istočne i zapadne obale silom prilika našlo na ovoj potonjoj, pa je sve donedavno bivalo u potpunosti devastirano i prepušteno zubu vremena, te „ukrašeno“ fašističkom ikonografijom i simbolima protiv kojih su se pali partizanski borci neustrašivo borili.

Ništa drugačiju sudbinu nije imao ni spomen-muzej u Mrkonjić Gradu, posvećen prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a, koji je ulaskom jedinica HV i HVO-a u oktobru 1995. godine u potpunosti devastiran i opljačkan, uslijed čega je ostao bez značajne muzejske zbirke.

Isto tako, Memorijalni kompleks Šušnjar kod Sanskog Mosta, posvećen žrtvama fašističkog terora ovog kraja iz Drugog svjetskog rata, za vrijeme posljednjeg rata je također izmijenio svoj izgled tokom djelovanja jedinica VRS na ovom području, na način da su imena žrtava bošnjačke nacionalnosti izbrisana sa spomen-ploče, dok je u okviru kompleksa, umjesto prvobitnih zvijezda petokraka pored grobnih mjesta, u podnožju istih postavljen krst, aludirajući na nacionalnu pripadnost žrtava. Time je, nesumnjivo, revizionistički izvršeno grubo skrnavljenje izvorne ideje i zamisli ovog spomenika.

Uporedo s tim, mjesto na kojem je u Sanskom Mostu održano drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a 1944. godine, nakon oslobađanja ovog grada od strane Armije RBiH u oktobru 1995. godine obilježeno je simbolom ljiljana, koji se identificira sa navedenom vojskom i Republikom BiH, što svakako ne odgovara historijskom znakovlju i simbolici ZAVNOBiH-a.

Bolne detonacije

Bosna i Hercegovina je ostala bez znamenitih kulturno-historijskih vrijednosti i multikonfesionalnog bogatstva. Rušitelji nisu mogli spoznati značaj istih. U njihovim praznim očima ti objekti bili su tek nešto tuđe, strano, nepoznato. Građevine najboljih u zrak su dizali oni najgori.

Stari most razaran je sa nezapamćenom mržnjom i obiješću. Barbarima njegova višestoljetnost nije bila vrijedna poštovanja. U tom postojanom dokazu ljudske mudrosti oni vidješe tek vojnu metu. Tenkista koji je projektilima rušio njegova kamena krila pamtiće zauvijek te bolne detonacije.

Tkivo Starog podnosilo je više no što je moglo, zasigurno jednako kao i um vojnika koji je stajao iza duge tenkovske cijevi. Jer, da je bio svjestan njegove civilizacijske vrijednosti potvrđene uvrštavanjem na UNESCO-vu Listu svjetske kulturne baštine, zasigurno bi mu zadrhtao prst na obaraču.

Zlokobni zvuk sirene

Na sreću, mostarski Stari je poslije svog dubinskog zarona pomolio svoje naočito lice 2004. godine, ponovo nas zadivljujući.

Ostat će priča o njegovom skoku da opominje i upozorava kao simbol kulturocida posljednjeg rata, uz zlokoban zvuk sirene upozorenja koja se oglašava svakog 9. novembra u 10 sati i 16 minuta. Nijemi skok bez aplauza sa Starog mosta simbolično nas podsjeti na godišnjicu njegovog rušenja.

Stoga nove naraštaje valja odgajati u duhu kulture sjećanja i jasnog diferenciranja dobra i zla, jer samo to može garantovati ozdravljenje bosanskohercegovačkog dubiozno podijeljenog društva.

Izvor: Al Jazeera