Nakon internacionalne premijere predstave „Kao da je još neko uvijek u šumi“ koja je izvedena 6. novembra u Sarajevu, turneja katalonske trupe “Cultura i conflicte” nastavlja svoju turneju izvedbom u zagrebačkom ZKM-u 9. i 10., a nakon koje slijedi i izvedba u ljubljanskom Mladinskom gledališču, 13. novembra.
„Kao da je još neko uvijek u šumi“ je potresna, emotivna, snažna i veoma važna predstava. Ona se bavi temom koja se smatra posljednjim tabuom kada je u pitanju široki spektar tema uzrokovanih ratom u BiH – silovanjem kao najogavnijem oružju rata. O toj temi se i danas, skoro trideset godina poslije, i dalje rijetko priča.
Prešućivanje ove teme dodatno obeshrabruje i žrtve ove užasne traume da govore o zločinu koji je nad njima počinjen. I danas, u odsustvu suočavanja sa ovom, najstrašnijom ratnom pričom, djeca rođena iz tih zločina su i dalje stigmatizirana. Procjenjuje se da tokom rata na području bivše Jugoslavije (1991.-2001.). silovano između 25 i 50 hiljada žena!
“Zaboravljena djeca rata”
Međunarodni kazneni sud u Hagu prvi je sud koji je silovanje proglasio ratnim zločinom i zločinom protiv čovječnosti. Sa pravom se postavlja pitanje da li rat zaista završio za žene žrtve silovanja i djecu rođenu prisilnim trudnoćama.
Jasno je da je bavljenje ovom temom na ovaj način važno žrtvama, a o čemu svjedoči i Udruženje “Zaboravljena djeca rata” koje je aktivno bilo uključeno u ovaj projekat. Kod nas, nakon filma “Grbavica” Jasmile Žbanić ovo je sigurno najozbiljniji pokušaj umjetnosti da podsjeti na važnost ove teme za naše društvo!
Tim koji je radio na ovoj predstavi suočio se sa nevjerovatno velikim izazovom za koji je trebala i ogromna hrabrost i još veća istraživačka posvećenost. Rezultati tog posvećenog rada, a koji je trajao godinama su predstava, istoimeni film (koji je u Sarajevu prikazan u ljeto ove godine kao dio programa Modul Memorije Festivala MESS), te izložba koja će, kao i u Sarajevu, pratiti izvedbu predstave i u Zagrebu i Ljubljani.
„Kao da je neko još uvijek u šumi” bazirana je u potpunosti na stvarnim svjedočanstvima.
O uspjehu ovog cijelokupnog projekta svjedoči veoma emotivna premijera predstave, izvedena u jesen 2020. godine, a nakon koje je uslijedilo preko 50 izvedbi širom Katalonije!
Emotivne reakcije publike na svakoj od izvedbi prepoznala je i kritika koja je podjednako ukazivala na značaj ove predstave, ali i odličnu izvedbu fantastične glumačke ekipe među kojima su Ariadna Gil, Montse Esteve, Òscar Muñoz, Magda Puig, Judit Farrés, Pep Pascual i Erol Ileri. Reditelj predstave Joan Arqué Solà hirurški precizno je uradio svoj posao, pa tako u ovoj predstavi koja se bavi tako kompliciranom i teškom temom jednostavnost tehničkih rješenja, scenografije i kostimografije cijelu priču čine još snažnijom.
Neobična ljubav Katalonaca prema BiH
Veliku ulogu u tome imaju autori muzike Pep Pascual i Judit Farrés. Oni koji se bave sličnim temama znaju koliko je teško u ovakvim temama pronaći mjeru, a ova ekipa je upravo u tome uspjela sačuvavši dignitet stvarnih likova prevodeći ih u svijet umjetnosti. Velika zasluga za to pripada i dramaturginji Anna Maria Ricart Codini koja je stvarna svjedočanstva uobličila u tekst predstave.
Sve do sada navedeno, suštinski je rezutat jednog fenomena, a za koji mi se nekada čini da mnogi od nas u BiH, ne razumijemo u potpunosti. Radi se o jednoj neobičnoj ljubavi ljudi sa zapadnog kraja našeg kontinenta, a koja traje od 1992. godine kada su Katalonci, podjednako i vlast kao i obični ljudi, prepoznali da je ono što se događa u Bosni i Sarajevu, ne samo naš, već evropski problem. Mislim da ne postoji mjesto u Evropi gdje su, i vlast i ljudi, s toliko ljubavi i posvećenosti, tako snažno podržavali borbu za očuvanje Bosne i Hercegovine ukazujući na njenu važnost kao mjesta čija različitost je evropsko blago.
Kako su stvari uvijek jednostavnije nego li se čine na prvi pogled, najzaslužniji za tu višedecenijsku ljubav između naših gradova je Jordi Pujol Puente. Jordi je prvi strani novinar koji je ubijen u Sarajevu. Poginuo je 17. maja 1992. godine na Soukbunaru od posljedica eksplozije neprijateljske granate. Bilo mu je 25 godina. Bosna je bila njegova prva, i nažalost posljednja destinacija njegove fotoreporterske karijere. Ipak, njegove fotografije snimljene u maju 92. su veoma vrijedno svjedočanstvo o samom početku opsade grada Sarajeva.
E upravo je smrt Jordi Pujol Puentea bila ključni razlog zbog kojeg su Katalonci od samog početka razvili osjećaj da je ono što se ovdje događalo i njihov rat. Sarajevo je od tog trenutka, po riječima Erica Haucka, postalo simbolom dobrote ugrožene fanatizmom i mržnjom, a “duh otpora i odanost vlastitim vrijednostima koje su pokazivale Sarajlije ostavile su snažan dojam na mnoge Katalonce”
Najvažnija karika
Baš Eric Hauck koji je tog kobnog maja zajedno sa Jordijem bio u Sarajevu najvažnija je karika u ovoj ljubavnoj priči između Sarajeva i Barcelone, BiH i Katalonije. Upravo, Delegacije Vlade Katalonije u jugoistočnoj Europi uz podršku instituta Ramon Llull organizirala je i ovogodišnju turneju predstave “Kao da je još uvijek neko u šumi”.
Veze i prijateljstvo između ljudi Katalonije i BiH prenosi se na buduće generacije. O tome svjedoči priča Terese Turiera, autorice filma „Kao da je još uvijek neko u šumi“. Ispričala mi je priču o mladoj katalonskoj djevojci rođenoj 1992. godine koja je u razgovoru nakon što je odgledala predstavu rekla:
“Uvijek sam mislila da je godina mog rođenja poznata po Olimpijskim igrama, ali nakon gledanja ove predstave nastavljam život sa znanjem da to nije jedino što je obilježilo godinu mog rođenja!“
Nekada mi se učini da Katalonija više čuva sjećanje na dane opsade i rata u BiH, smatrajući ih važnom prektetnicom evropske historije, i od nas koji živimo ovdje!