Imidž društva i značaj države poboljšava se i sportom

Ako države ulažu u promociju i brendiranje, sport bi trebao biti jedan od prioriteta i to mnogi koriste za popravljanje imidža u svijetu.

Medalje sportista pojedinaca, poput plivačice Lane Pudar, džudistkinje Larise Cerić ili atletičara Amela Tuke potvrđuju da BiH ima uspješne pojedince (EPA)

Znate li zemlju koja ima toliki broj perspektivnih sportista kroz omladinski uzrast, a koja još nema osvojene olimpijske medalje u nekom sportu? Zemlju koju su proslavili igrači i treneri, učinivši to za druge timove i selekcije? Državu koja nema smisla za sistem i sport kao pogodnu marketinšku granu preko koje bi odskočila od dna?

Bosna i Hercegovina – zemlja sa obiljem vode i svega nekoliko bazena olimpijskih dimenzija. Zemlja planina i leda, čiji skijaši i klizači idu trenirati u inostranstvo. Postojbina rukometaša i košarkaša koji su promovisali sportove u kojima sada tavore.

Nijemcima pokazivali kako se igra rukomet

Rane sedamdesete prošloga vijeka. U Rukometni savez bivše Jugoslavije dolazi poziv iz tadašnje Zapadne Njemačke da se pošalje jedna ekipa koja će boraviti dvadesetak dana u toj zemlji, trenirati i odigravati utakmice. Svi troškovi boravka će biti pokriveni i još će se isplatiti novac u gotovini. Savez dodjeljuje čast ekipi iz Visokog koja odlaze u Njemačku, a vođa puta u inostranstvo je tada, po pravilu, morao biti službenik državne bezbjednosti. Treninzi su funkcionisali besprijekorno, pred publikom, a domaćini su imali priliku gledati i upijati poteze prezentatora. Međutim, nakon desetak dana se ne isplaćuje gotovina. Vođa puta šalje depešu u domovinu tražeći instrukcije za dalje postupanje. Jugoslavenskoj državi trebaju devize i odgovor je bio da se vrate u zemlju. Nakon nekoliko dana se to i dešava, prekida se turneja i ekipa se vraća kući. Nijemci su vidjeli što su vidjeli.

Dolaze devedesete i ratne strahote. Omladinska selekcija visočke Bosne izlazi u Njemačku. Ovoga puta se turneja treba platiti. No, ne i čast, jer Bosanci koji su tamo živjeli i radili voljno djecu žele počastiti barem večerom. Nekoliko uzastopnih noći to im ne polazi za rukom, jer je odgovor različitih konobara u svakom restoranu bio – plaćeno je, to ste zaradili još prije dvadesetak godina kada ste nam pokazivali kako se igra rukomet.

Već tada je njemački reprezentativni i klupski rukomet došao u sami svjetski vrh. Shvatili su igru, dodatno se ojačali zemljacima iz nekadašnje Istočne Njemačke, uspostavili sistem i nadograđivali ga. U isto vrijeme bh. rukomet u poslijeratnom periodu ima jedan plasman na svjetsku i jedan na evropsku smotru najboljih reprezentacija. Period sarajevske Bosne i igranje osmine finala Lige prvaka je sada svima nedostižan cilj, a titula evropskog prvaka što je osvojio banjalučku Borac je naučna fantastika.

Ne postoji sistem i interes

Košarka je nosila ime Bosne i Sarajeva. Prvi nosilac evropskog trona za bivšu zemlju su bili “Studenti” iz Grenobla. U ženskoj konkurenciji je to bilo tuzlansko Jedinstvo. I u nogometu je ova zemlja imala polufinaliste Kupa UEFA. Sarajevo se nadigravalo sa Manchester Unitedom, Velež sa Borussijom, a Željezničar sa Videotonom. U boksu imali jednog Marijana Beneša… Imali pažnju svijeta, bili domaćini Olimpijskih igara, svjetskih i evropskih prvenstava. Zato što takvu čast generišu rezultati i uspjesi.

I danas imamo uspješne sportiste, pa čak i osvajače medalja na najvećim svjetskim takmičenjima. Sjedeća odbojka i aviomodelarstvo to dokazuju. Uspjesi sportista pojedinaca, poput plivačice Lane Pudar ili atletičara Amela Tuke i džudistkinje Larise Cerić to potvrđuju. Damir Džumhur je dostigao 23. mjesto na teniskoj ATP listi, ali…

Hoće(mo) još! Hoćemo jer znamo da možemo. Ali, gubimo se. Gubimo i sportiste, talente, stručnjake… Ne postoji sistem i interes da se iskristališe.

Najgore je bez strategije

Svijet sporta je poznavao dva dominantna načina rješavanja finansijskih problema sportskih organizacija. Jedan je bio vezan za društveni sistem komunističko-socijalističkih zemalja, u kojima je državno subvencionisanje teklo direktnim i centralističkim kanalima ubrizgavanja novca. Kapitalistički svijet je primjenjivo uvođenje marketing funkcije u menadžment sportskih organizacija. Uglavnom na bazi statusa sportske organizacije kao neprofitne organizacije, što znači da je država na indirektan način, prije svega preko privilegovanog sistema, subvencionisala sportske aktivnosti.

U oba slučaja ima dosta netransparentnosti i insistirati na tome je stvar utopijskog poimanja, ali je najgore koristiti kombinaciju i nemati nikakvu strategiju. Sport kao oblast društvene nadgradnje je javna djelatnost, subjekt i objekt masmedijskog fokusiranja, kao i dio masovne kulture. On je i naučna disciplina kao dio obrazovnog sistema. Značajno je da sport ima visokokomunikacijsku ulogu između protagonista i mnogobrojnih ljubitelja i to sa aspekta stvaranja viseštrukih veza – socijalnih, psiholoških i pogotovo ekonomskih. Pretpostavlja se da je tržište klijenata kroz sport premašilo milijardu ljudi, što je najmnogoljudnija populacija u segmentu tržišta.

Ako države ulažu u promociju i brendiranje, sport bi trebao biti jedan od prioriteta. Taj način neko koristi za popravljanje imidža u svijetu. Primjer je sponzorisanje brojnih sportskih takmičenja najvišeg ranga iz državne kase Azerbejdžana, koji se na Zapadu participira kao autoritativno vođen sistem pojedinca. Ili bob tim siromašne Jamajke. Sport se koristi i u diplomatiji, te geostrateškim ciljevima. Primjer je otkrovenje tekuće sezone nogometne Lige prvaka i tim Shirifa iz Tiraspolja. Radi se o  pobunjenoj teritoriji Pridnestrovlja, odvojenoj od Moldavije. Zvanična Evropa to ne prihvata, ali ima simpatije za ekipu koja je savladala madridski Real. Nije li isto pokušao i vrh jednog bh. entiteta sa košarkaškom ekipom Igokea?

Kako preusmjeriti tokove novca?

U Bosni i Hercegovini svaka ozbiljnija priča se zasniva na konstataciji da politika zaustavlja napredovanje. Vjerovatno ona ima smisla, ali ne i u potpunosti. Politička situacija nije puno bolja u Sjevernoj Makedoniji, pa su nedavno imali evropskog klupskog prvaka u rukometu, te na Kosovu koji imaju olimpijsku prvakinju u karateu. Loša finansijska slika nije bila prepreka za vaterpolo reprezentaciju Crne Gore ili pomenutog predstavnika Moldavije. Finansijska sredstva se u Bosni i Hercegovini rekordno pune kroz poreska izdvajanja, ali njihova raspodjela nikako da se promijeni. Blokade su treći najčešći spominjani razlog za (ne)djelovanje. Sport je kroz klupsko takmičenje, puno teže zaustaviti u namjeri za strukturalni iskorak. U praksi, ko može zaustaviti interes iz jednog kantona, ne samo u institucionalnom nego i opštem interesu, da planski i na jedan period maksimalno podrži neki klub u ključnom momentu?

Ekonomski rezultati mogu biti pozitivni ili barem pozitivniji nego što su sada. Jedan dio novca koji se i sada ulaže bi se mogao i vratiti. Ali da svi budemo iskreniji. Da prestanu sumnje u teško dokazivu premisu da su tokovi novca značajni, ali da samo dio ostaje u sportu i da se ostatak vraća “ulagaču”. Predstavniku državnog aparata koji krčmi budžetski novac i hvali se programskim ciljevima ili “filantropu” pojedincu koji na taj način u legalne tokove ubacuje neke svote novca. Bosna i Hercegovina se time ne izdvaja od ostatka svijeta, a mogu se nazvati i “malim macama” svjetskog sportskog jet-seta.

Ipak, oni ozbiljni u svijetu jednoj ekipi podređuju mnoge resurse, a država i društvo indirektno imaju supstituciju i satisfakciju svake vrste. Aviokompanije jedan avion rezervišu za jednu ekipu. Jedan hotel u gradu je njihov. Još poneke avione i hotele koriste njihovi navijači. Slijede prodaja opreme, rekvizita, angažovanje transportne i restoranske usluge. Koristi imaju i sektori telekomunikacija, medijske industrije, prehrambenog sektora… A imidž društva se poboljšava i država dobija na značaju.

Prevazići svoju nesreću

Dok Bosna i Hercegovina čeka odabir pravog modela, njeni građani navijaju za ovaj ili onaj strani klub, prate nastupe ovih ili onih sportista pojedinaca koji ne nose iste pasoše. Ne gradi infrastrukturu, pa Lana Pudar ili Amina Kajtaz plivaju po svijetu, jer u svome Mostaru nemaju olimpijski bazen. Elvedina Muzaferija skuplja svjetske bodove ali i godine po svjetskim glečerima, paralelno razmišljajući kako na internetu privući novac za pripreme. Teniski talenti poput Marka Maksimovića, košarkaški dragulji iz Litvanije ili košarkašice sa Eurobasketa iz Francuske/Španije bi mogli izblijediti, baš kao i tekvandoisti, odbojkašice… Igrat će, kao i njihovi brojni prethodnici za tuđe klubove i reprezentacije. Neko iz ubjeđenja, a neko zbog čisto sportske koristi.

Džeka, nurkića, gajićki… sigurno još ima po našim ulicama i širom svijeta. Njih se mora pronaći, lijepom pričom privući, a onda sistemom i dobrom praksom zadržati. Za njihovo, naše i opšte dobro. Ako ih se ne nađe odmah, naći će se Jonquel Jones, Lucia Kimani, gimnastičari iz Rusije, nogometaši iz Brazila, treneri širom svijeta… da se podigne vlastiti sport kao brend društva. Pa šta, rade to i mnogoljudnije i uspješnije zemlje.

Krenimo samo od naših sportista koji nastupaju za okolne i zemlje širom Evrope. I ne mislimo na njihove odluke i sreću, nego na prevazilaženje svoje nesreće proizašle od nedonošenja vlastitih ispravnih odluka.

Izvor: Al Jazeera