Čudni grad Podgorica

U životu nisam vidio sličan grad kao što je Podgorica; i dan danas ona zauzima posebno mjesto kada razmišljam o ideji ili formi grada, kada razmišljam šta oni znače, kako nastaju za nas, kako ih tumačimo.

Živjeti u Podgorici pusto je i sporo i zahtijeva rijedak dar, smatra autor (Reuters - Ilustracija)

Raspadom jedne zemlje, raspao se i promijenio način na koji smo posmatrali svoju geografiju, kroz nove bliskosti i distance, svoje navike i rituale, kroz nove granice i politiku. Tako, za stanovnike Srbije, Dalmacija i Istra, bar tih prvih, poslijeratnih godina, prestale su biti podrazumijevana ljetna rutina. Tih prvih, poslijeratnih godina, ja sam bio dijete i sjećam se prizora, osjećaja, tek slika i fragmenata.

Ranih dvijehiljaditih, ta je vizura opstala i tek se polako, presporo, skoro neprimjetno, počela rastakati. Danas ona više ne postoji. To je period SR Jugoslavije ili potonje, kratkotrajne i famozne relikvije, preostale tek na ponekom starom sajtu – Serbia & Montenegro. Poput Instagram fotke ili polaroida, preko nje već dugo je neki sentimentalan filter; prostor je uspomena. Završen.

U djetinjstvu, dio naše ljetne rutine bili su odlasci u Podgoricu i rituali porodičnih susreta koji bi trajali nekoliko dana, rijetko do sedmicu, prije ekstatičnog odlaska na more. Na obalama, moji bi se roditelji tih prvih godina stalno, polu-naglas, u melanholičnom solilokviju, prisjećali: “Nije Dalmacija, nije isto, nema mirisa čempresa”. Za njih, bio je to jedan potpuno novi svijet, prinuđen, na nj nenaviknut, slučajno otkriven. Za mene, kome je to pak bio prvi svijet, upravo mi se sviđao osjećaj praznine, pustosti, periferije one lijepe vrste. Bio je to jedan snažan, stamen, čvrst i primalan svijet, tek napola uspavan.

Danas, te plaže više ne postoje. Herceg Novi metamorfira, širi se i možda čak presporo za tuđi ukus postaje nešto drugo, no – postaje. Ljeti, nema više pustih dana na bedemima (Kanli kule), protrčavanja kroz vječito puste prolaze, lukove, preko opskurnih stepeništa što izbijaju na ispražnjene pijacete. Danas, to su adrese skupljih hostela i AirBnB smještaja i dominantni jezici su njemački, ruski, engleski. Još uvijek skromno – ali raj je iznova izgubljen.

Grad za koji nemam odgovor

No, prije tog svečanog odlaska, jednog opšteg mjesta koje dijelim sa velikim brojem nas odraslih u Srbiji tokom devedesetih ili ranih dvijehiljaditih, bila je tu, slučajno i stameno i neizbježno – Podgorica. U životu, do tada, nisam vidio sličan grad. Dan danas, ona zauzima posebno mjesto kada razmišljam o ideji ili formi grada, kada razmišljam šta oni znače, kako nastaju za nas, kako ih tumačimo.

Podgorica je grad za koji nemam odgovor. Grad egzistencijalnog apsurda, kamijevski Alžir, ponosni i lijeni dom Sizifa što odbacili su teret. U gradu je, prosto, prevruće. Socijalistički beton, iako nikad nije dostigao razine sedmih, osmih ili devetih spratova i ostavio je nježno plitku panoramu ovog grada, ljeti se užari i bijele betonske ploče bezuspješno odbijaju Sunce od 40 ili 45 stepeni. Sparina ispuni prostor. Već početkom juna, trava se proređuje i žuti i jedino drveće što opstaje jesu četinari u gradskom parku i sporadične palme, danas mnogo češće u baštama restorana i kafića.

U Podgorici ljeti oblaci ne postoje. Od suše ispari rijeka Morača i njeno korito, izlapilo, nadvisuje ogromni, bijeli, betonski most. Da, rijeka u cijelosti presuši.

Apsurdnost ove klime utiče na psihologiju stanovnika. Normalnost sunčanog potopa daje kadencu životu, apsurdnost jednog ritma što život u proljeće već pretvara u isušeni prostor vječnog trajanja, usporavanje fiziologije i neizbježnost jedne opsade, duge i strpljive, dok kiše u oktobru ne pojave se, niotkuda, i snažni vjetrovi ne podsjete da vrijeme, ipak, prolazi.

Plavetnilo neba nigdje nije plavlje

U toj sparini, u ta vječna ljeta, sjećam se pogleda iz bašte doma svoje bake i svog djeda, u tim dosadnim trenima, dok brojim dane do mora. Sjećam se da sam tu prvi put izgubio riječi, tražeći da opišem što pred sobom vidim: na horizontu, sa svih strana, okružen planinama, rumenilo se obzorje u suton. Vrlo jednostavna situacija, zar ne? Ali, u tim planinama, u ivicama tog novog, čistog, ispražnjenog, epskog svijeta, sve su stvari počinjale ispočetka, ispočetka zadobijati značenje.

Plavetnilo neba je bilo takvo, da nigdje nije bilo plavlje. Planine, drugačije no sve druge, u nekom bi pravcu vjerovatno dodirivale more, spuštale se u njega, iste te planine koje posmatram, negdje daleko, uranjaju se u modro plave boje. I opet, u drugom pravcu, kako pogled prelazi horizont, nalazi se Albanija, mitska zemlja, slika bez oblika, potpuna nepoznanica.

Teški vazduh u povečerja olakšava, i psihološki mirisi smokava ili maslina, joda, mora, što ih nanosi imaginarni vjetar, ocrtavaju iste te planine što se sad, u noći, pretvaraju u mračni zastor. Ali vidljiv. Tek za nijansu ocrtane od ljetnog, noćnog neba, dvije nijanse tmine, ali vidljive.

Geografski i psihološki prostor Podgorice čist je i silovit, prazan, ispražnjen – svaki se pokret, misao ili miris na njemu snažno ocrta jednom jarkom bojom na potpuno bijelom platnu. Ovu lijenost i snagu nigdje drugo nisam pronašao. Ne postoji u Mostaru, gradu slične geografske sudbine, niti u Grčkoj, niti na jugu Italije. Nije u pitanju Mediteran, ne samo ni Jadran.

Crnogorci su godinama pogrešno razumijevani

Ljudi su stameni i tihi. Nikome ne pristoji ponašati se bučno, ali isto tako, sramota je voziti bicikl. Stamena samodovoljnost svedenih ljudskih karaktera gradu daje tih i rijedak ritam. Crnogorci su godinama pogrešno razumijevani. Naprasnost, kršnost njihovih karaktera plemenitog, etičkog je porijekla. Ti ljudi žive po pravilima što samo se čine zastarjelima, nepisanim i osjećanim, generacijski prenošenim, sastojanim u vazduhu i neplodnoj zemlji, kamenu i plavetnilu neba.

Nije u pitanju plemeniti divljak, ideja neiskvarenog čovjeka koji još se nije popeo na civilizacijsku razinu što neumitno iskvari veličanstvenu prirodu, ne budimo arogantni. Vitalnoj Crnoj Gori 21. vijek izvrsno će stajati. Način na koji ljudi se nose, drže do sebe, meni nikada nije bio karikaturalan. Porijekom iz Bosne i Hercegovine, odrastao širom ovog regiona, ali ponajviše u Novom Sadu, priznajem, uvijek sam i tiho zavidio na tome. Ne stalno. Ne previše. No jesam.

Živjeti u Podgorici mučno je, sporo i teško. Kada bih poslije, kao tinejdžer, ostajao duže, kod dijela svoje porodice koji živi tu, u stanu svog brata od ujaka, sjećam se dugog i bjesomučnog ubijanja vremena, dosade, prevrćući preko stranica Tex Willera ili romana Bukovskog, sve dok, skrivenu na gornjim policama, nisam otkrio pisaću mašinu. Značaj tog događaja nadilazi ovu temu.

Tek naveče, život se nastavlja, izlazi se po ulicama, pije u kafićima, noćima, pred zoru, završavaju susreti među prostranim drvoredima četinara gradskog parka, sa djevojkama koje bi, krišom i preko ramena, zagledale neobičnost mog ponašanja naspram utvrđenih pravila, tipskih fizionomija ovog naroda na etičkim visoravnima pustog krečnjaka.

Izjutra, kasno probuđen, u pustim odajama prostranog stana pod roletnama, dok bih čekao da provri voda za kafu, podigao bih zastore i zaslijepljen titanskom svjetlošću ustuknuo, nazad, i ritam novog, pustog dana pod opsadom postao bi instantno evidentan. Živjeti u Podgorici pusto je i sporo i zahtijeva rijedak dar.

Omaž jednom gradu

Nisam birao zavoljeti je. Nisam je očekivao, nisam je želio, ne znam kako sam se u njoj prvi put našao, pod prinudom, odveden, kao dijete. Prvi put kada sam je sreo, u meni je stvorila prostor, prazan i čist, bijeli papir za koji još uvijek nisam pronašao riječi. U tom gradu, počeo sam misliti o riječima i pisanju, i nemogućnost ove potrage, do danas je nerazjašnjena.

Neka ovih nekoliko riječi, sada i tek lijeno, budu skroman omaž tome, čudnom gradu Podgorici: širokih, bulevarskih ulica, žege i opsade, Sunca i osunčanih planinskih obzorja, jasno ocrtanih i pulsirajućih zvijezda, ljudi prijekih i ponositih i meni lijepih, predalekih, neobjašnjenih, gradu bijelih betonskih ploča, na 45 stepeni, gradu dosade u kome su događaji eksplozije što izviru iz nevidljivih dubina, bez ikakve mogućnosti racionalnog predviđanja.

Meni je ovaj ritam pomogao tumačiti politiku Crne Gore, te spore i tektonske poremećaje što niotkuda i nenajavljeno pomjeraju prividno nemoguće pomjerljive figure.

Podgorica je čudan grad.

Izvor: Al Jazeera