Prije 36 godina umro je legendarni Zoran Radmilović, a sa njim i Jarryjev Kralj Ibi u režiji Ljubomira Mucija Draškića, vjerovatno uz Kovačevićevog Radovana Trećeg najpopularnija predstava odigrana u beogradskom Ateljeu 212.
Kralj Ibi (Ubu Roi) iliti Zoran Radmilović je ostao vječno svjedočiti o prohujalim vremenima na malom platou ispred Ateljea kao spomenik sa originalnim kostimom i maskom iz kultne predstave u nekadašnjoj ulici Ive Lole Ribara kojoj je “vraćeno” staro ime Svetogorska.
Da kralj Ibi Radmilović nikako nije zaboravljen postoji niz potvrda, a posljednja potvrda je stigla iz njegovog rodnog Zaječara u kojem pozorište nosi ime po Zoranu Radmiloviću, doajenu i jugoslovenske i srpske scene.
Reditelj Vladimir Ristić upravo je u Zaječaru predstavio dokumentarac po scenariju glumca Milana Cacija Mihailovića o Zoranu Radmiloviću sa ubjedljivim i nadasve tačnim naslovom Glumčina. Neponovljivom Ibiju ovakav augmentativ apsolutno pristaje, a film je otvorio ovogodišnje “Dane Zorana Radmilovića” u tom gradu, a prethodno i “Niške filmske susrete”.
Milan Mihailović je prošle godine, povodom 35 godina od smrti glumca, objavio knjigu Uspomenar 4 – Čarobnjak Zoran Radmilović, dok je Beograd, na Vračaru, u kući u kojoj je glumac živio povodom 25. godišnjice njegovog odlaska postavio spomen-ploču.
Od Ibija do ‘Pozorišnih iluzija’
Kralj Ibi je i meni, pored toliko drugih, prije mnogo godina, kada sam Balkanskom ulicom stigao na studije novinarstva u Beograd, bio prvi susret sa avangardnim prestoničkim pozorištem koje je, bar se meni tako činilo, imalo “ono nešto” što je bogatilo moje već ranije zasijane strasti prema književnosti, filmu, rock’n’rollu ili pecanju…
Mnogo kasnije, devedesetih dakako, pristigle su i Kornejeve Pozorišne iluzije u beogradsko Jugoslovensko dramsko pozorište, a sa njima i kraj nekih drugih (jugoslovenskih) iluzija… Gusjenice tenkova nadjačale su iluzije na sceni i izvan scene JDP-a.
Ostali su, kao i uvijek, samo oni najveći, među kojima je zaista bilo i glumčina poput Zorana Radmilovića, kojemu je njegov prijatelj Caci dao sasvim preciznu odrednicu: glumčina.
Nema potrebe na ovom mjestu podsjećati na sve one glumačke bravure kojima je kralj Ibi, dakle Zoran, zabavljao brojnu publiku u nevelikoj dvorani Ateljea 212 od ranih sedamdesetih godina pa sve do svoje smrti. Najsmješnije scene i replike ovog kraljeubice koji se domogao trona, pogotovo one koje peckaju tadašnje nosioce vlasti, oni koji nisu gledali predstavu ili čitali originalni tekst odavno su memorisali u telefonima i računarima. Da se ne zaboravi. Uostalom, i cijela se predstava može naći na YouTube kanalu, pa se svako i danas može uvjeriti kakav je i koliki Radmilović bio glumčina. (Hommage Zoranu Radmiloviću sasvim opravdano dala je i Al Jazeera Balkans koja je na svojoj web strani objavila tekst Nedima Sejdinovića Zoran Radmilović, jedan od najvećih.)
Kad bi progovorila ‘Srpska kafana’
I zaista, o glumčini ili kralju Ibiju, kao da je sve već rečeno. O tome najbolje govore onih njegovih stotinu uloga u pozorištu, na filmu ili televiziji. Svoj raskošni talenat Zoran je, poput drugih Ateljeovih prvaka, uglavnom, “usavršavao” u pozorišnom bifeu ili obližnjoj “Srpskoj kafani” u društvu Bate Stojkovića, Petra Kralja, Taška Načića, Dragana Nikolića, Aljoše Vučkovića i čitave plejade glumčina i boemčina koji su se u kafani trijeznili od svojih glumačkih, ali i onih drugih strasti što život sami znače.
Baš zbog toga je Caci Mihailović u dokumentarcu Glumčina, pripovijedajući o događajima od prije pola vijeka, i dopustio da o Zoranu Radmiloviću govore samo on i oni koji su ga najbolje poznavali. Već i činjenica da cijela storija počinje u “Srpskoj kafani” u kojoj su se glumci okupljali, a poslije novogodišnjih dočeka uveli praksu da 1. januara od podneva do 16 sati sami poslužuju stalne goste. Bila je privilegija da vas, najčešće kiselom čorbom, poslužuju najbolji srpski glumci, kao što je bila privilegija uživo ih posmatrati na sceni.
Jest, znao je Zoki sasvim namjerno odlutati od izvornog teksta improvizujući i govoreći replike izmišljene na licu mjesta, na zgražavanje autora, a na zadovoljstvo publike, produžavajući trajanje predstave za više od sat, dva ili tri, što je nezabilježen fenomen na našim prostorima. Moj tadašnji cimer uz studensku povlasticu (ili “za dž”) išao je isključivo u Atelje. Da gleda Radmilovića i drugove. Neke je predstave pogledao više od 50 puta. I nikad nisu bile iste. Bio je potpuno u pravu.
Nije sve bilo bajkovito
Mnogo godina kasnije, Duško Kovačević će izjaviti kako je Radovana Trećeg, najizvođeniju predstavu Ateljea 212, pisao upravo za Radmilovića. Donio mu je tekst u “Srpsku kafanu” gdje ga je glumac i pročitao. Na njegovu sreću, Radmilović je prihvatio da igra. I igrao je do 300. izvođenja. Umjesto da igra jubilarnu predstavu, ovaj namćor blage duše završio je u bolnici, gdje je i preminuo u 52. godini.
Od svih izjava onih koji se spominju i u filmu ili povodom filma posebno mi je zanimljiva ona glumice Seke Sablić koja, govoreći o Radmiloviću, kaže kako, “pogotovo u početku, nije bilo sve bajkovito kako danas izgleda”.
“Nije on u početku bio toliko cenjen od elite beogradskog glumišta, čak su ga napadali, govorili da je jeftin, da je šmirant – dok on nije dobio publiku, a preko publike ne može niko. Kad je dobio publiku koja je dolazila kao na žurke na te njegove predstave, onda njemu niko više ništa nije mogao. Sećam se da se na sastancima u onom samoupravljanju raspravljalo o njemu, čak je i Duško Kovačević protestovao zbog toga ‘šta Zoran radi s njegovim komadom'”.
Glumica Mira Banjac reći će kako je Radmilović bio duša od čovjeka. Iako je “bilo dana kad je bio zatvoren i težak”, dodaje, “obično je bio kolovođa glumačke bande Ateljea”.
“Jednom smo gostovali u Zagrebu s nekom predstavom, ne sećam se više kojom. On je po običaju okupio društvo oko sebe i zauzeo poziciju za šankom. Meni nije bilo do zafrkancije tog dana. Zavukla sam se u neki ugao aerodroma i sela. Bila mi je potrebna samoća. ‘Moli se drug Banjac da se hitno javi za šank’, čulo se sa zvaničnog aerodromskog razglasa. Odmah sam prepoznala Zoranov glas. Ponovio je poruku dva puta. Kud ću, šta ću, uzela sam svoje stvari i otišla za šank. Tako sam dobila nadimak drug Banjac“, ispričala je Mira Banjac jednu od anegdota.
Sentimentalizam i kritičko mišljenje
Cacijev Uspomenar nije jedina zbirka anegdota iz života velikog glumca. Objavljivane su i ranije, a vjerovatno će ih biti još jer je neko lijepo primijetio da je njegov život kao kometa koja protutnji pored nas jednom u 100 godina. Radmilović je, eto, dobio i film Glumčina, koji nikako ne bi valjalo porediti sa Tomom koji trenutno puni kino dvorane u Srbiji, ali i na cijelom Balkanu.
Toma Zdravković jest bio boemčina, kao i Zoran Radmilović, i bez ostatka kafanski pjevač i estradni čovjek. Možda i najbolji u svom poslu. Radmilović je po svemu bio Tomin antipod. Genije. Apsurdno je, a možda i nije, jedino što je u Zoranovo vrijeme publika podjednako hrlila i u kafanu da vidi Tomu i u pozorište da gleda Zorana.
Mojoj začuđenosti nije bilo kraja kada mi je prijatelj iz Sarajeva, pred moju prvu posjetu poslije četiri godine opsade, poručio da mu iz Beograda donesem – kasetu sa hitovima Tome Zdravkovića. Bilo je to 1996. godine, dakle mnogo prije ove prevrtljive jeseni 2021.
Beogradski režiser Zlatko Paković će jetko primijetiti u svom uratku Od kritičnosti do sentimentalizma povodom uspjeha Tome u kinima kako je potrebno uporediti ovaj film sa s filmovima koji su na ovom istom mjestu, u sasvim drukčijim okolnostima, nastajali prije pola vijeka, te doći do zaključka o teško pojmljivom padu u kritičkoj moći jednog društva i gubitku autorske smjelosti u kinematografiji. I ne samo u kinematografiji. Paković je u tom kontekstu spomenuo zabranjene filmove Plastični Isus Lazara Stojanovića, W.R, Misterije organizma Dušana Makavejeva i Mlad i zdrav kao ruža Jovana Jovanovića.
‘Opet oni gore nama dole’
Možda ovo poređenje nije najsretnije, možda nije ni najsretnije upoređivati dva filma nastala u istom vremenu, a koja govore o istom davno prohujalom vremenu sa dosta sentimentalizma. Sigurno je da Glumčina neće obarati rekorde u broju posjetilaca. Glumčina će tek ostati artefakt o jednom glumcu i jednom malom pozorištu koji su dosegnuli zvijezde.
Atelje 212 više nikad nije dosegnuo slavu iz vremena Kralja Ibija, a ni “Srpska kafana” već odavno ne radi. I niko ne zna šta će biti s tom kafanom i sa dvije stolice, jednom Zoranovom i drugom Slobodana Aligrudića, niti sa njihovim cipelama položenim pored njihovih stolica.
“Opet oni gore nama dole”, kako bi to rekao kralj Ibi krišom pokazujući srednji prst da ga, kobajagi, niko ne vidi.