“Kina nije supersila, niti će ikada tražiti da to bude… Ako jednog dana Kina promijeni svoje boje i pretvori se u supersilu, ako i ona bude tiranin u svijetu koji druge podvrgava ugnjetavanju, agresiji i eksploataciji, ljudi u svijetu bi je trebali prepoznati kao socijalni imperijalizam, otkriti to, suprotstaviti se tome i raditi zajedno sa kineskim narodom da je svrgnu”, rekao je kineski lider Deng Xiaoping 9. aprila 1974. u svom poznatom govoru na Generalnoj skupštini UN-a.
Njegove riječi o tome kako Kina ne traži hegemoniju povremeno su bile isprekidane gromoglasnim aplauzima, veoma rijetkim na ovakvim sjednicama, a delegacije raznih zemalja, pogotovo onih koji su osjetile surovost kolonijalizma prilazile su kineskom lideru kako bi se rukovali s njim.
Dengov govor ostao je upisan kao historijski momenat u Generalnoj skupštini UN-a.
Četiri decenije nakon toga mnogi se pitaju da li je Kina “promijenila svoje boje” i skrenula sa obećanog puta da nikada neće postati supersila.
Međutim, prije nego što se odgovori na to pitanje potrebno je razjasniti zašto Kina ima ovakvu odbojnost prema statusu supersile i zašto ne želi mijenjati današnji svjetski poredak, barem deklarativno. Odgovori na to mogu se naći u historiji ove zemlje.
Stoljeće ‘poniženja i sramote’
Kina je prije svega dva milenija bila razvijena civilizacija u kojoj su se prvi put na svijetu pojavili neki najbitniji izumi, kao što je kompas, a zatim tu je bio i prvi papirnati novac, svila, načini gradnje i slično. Tom civilizacijom su upravljale dinastije i moćna vladajuća klasa.
Međutim, kako Kina nije pratila industrijsku revoluciju koja je pokrenuta na Zapadu, a došlo je i do povećane korupcije vladajuće klase, to je dovelo do stagnacije i propadanja društva što je kulminiralo u periodu koji Kinezi zovu “stoljeće poniženja” ili “stoljeće sramote”, koje je bitno utjecalo na današnji identitet zemlje.
Tokom “stoljeća sramote”, Kina je izgubila trećinu svoje teritorije u imperijalističkim težnjama Zapada a zatim i Japana (bila je “izrezana kao lubenica”), posljednja dinastija je ugašena a zemlja je utonula u krvavi građanski rat. Takozvanim “ugovorima nejednakosti”, Hong Kong je pripao Britaniji 1842, nakon Prvog opijumskog rata, a Tajvan Japanu 1895, nakon Prvog kineskog-japanskog rata. Upravo je rat sa Japanom, kojeg su Kinezi tada zvali “malim kineskim bratom” u konfućijanskom kontekstu, nanio najveće poniženje “bolesnom azijskom starcu”, kako se tada slikovito opisivala Kina.
Sramota zbog poraza u ovom ratu dovela je do narodne pobune protiv dinastije Qing, čime je početkom 20. stoljeća konačno okončan period dinastija. Međutim, Drugi kinesko-japanski rat predstavljao je ne samo poniženje nego i traumu, jer su milioni Kineza ubijeni. Istovremeno su se počeli javljati novi pokreti u zemlji.
Postoje različite interpretacije kada je završeno “stoljeće sramote”, međutim, Kineska komunistička partija koja je došla na vlast nakon toga kreirala je narativ da je ona ta koja je završila cijelu sramotu, čime je izgradila mitologiju o stvaranju Narodne Republike Kine. Mao Zedong je 1949. godine proglasio kraj ovog perioda, rekavši da je kineski narod “napokon ustao”.
Socijalizam sa kineskim karakteristikama
Nakon Komunističke revolucije, očuvanje tradicionalnog društva više nije bilo bitno kao osnaživanje zemlje. Počelo je uspostavljanje nacionalnog tržišta i centraliziranog državnog birokratskog aparata, izgradnja infrastrukture i uvođenja obrazovanja za radničku klasu. Deng Xiaoping je tokom 80-tih uveo tržišne reforme i otvorio Kinu za strane investicije čime je stvorena osnova za ogroman ekonomski rast u narednim decenijama.
Naučnici se uglavnom slažu da je rezultat komunističke revolucije u Kini bio kapitalizam a ne socijalizam. Koncept “socijalizam sa kineskim karakteristikama” često se koristi da opiše kompleksnost kineskog razvojnog modela koji je doveo do “nacionalnog podmlađivanja”, što je još jedan koncept kojim se opisuje identitet moderne Kine, i znači da zemlja traži povratak svojoj izvrsnosti a ne da počinje iz ničega.
Do 2010, prosječni godišnji rast zemlje povećao se na 10,4 posto, a nakon toga je bio manji te je Peking počeo tražiti nove prilike i novu fazu razvoja. Kineski predsjednik Xi Jinping je tako 2013. predstavio inicijativu “Jedan pojas, jedan put”, kasnije preimenovanu u “Pojas i put”.
Radi se o globalnom programu da se oživi antički “Put svile” na mnogo većem nivou. Inicijativom bi se trebala povezati Azija sa Afrikom i Evropom putem izgradnje infrastrukture uz koju bi došli i trgovinski ugovori i kulturne razmjene.
Čak iako je Kina narasla u svjetsku silu, iz iskustva “poniženja”, ona sebe predstavlja više kao zemlju u razvoju te se identificira sa slabima i ugnjetavanima a tako i prilazi afričkim zemljama u kojima gradi infrastrukturu. Ovdje treba napomenuti da, uprkos ovim deklaracijama, i sam Peking vrši ugnjetavanje kod kuće, kao naprimjer u slučaju manjinskih Ujgura.
Kineske ekonomske reforme za mnoge su primjer globalizacijske politike koju je vodila država. Kina je zapravo svijetu ponudila svoju robu i usluge po znatno nižim cijenama, a svijet je iskoristio Kinu tako što je preselio svoju proizvodnju u tu zemlju i uveliko smanjio troškove.
Ekonomisti kao Dani Rodrik opisuju Kinu kao “najuspješniju priču globalizacije” odnosno integracije u svjetsku ekonomiju kroz neoliberalne politike. Svjetska banka iznosi podatke da je 600 miliona Kineza izašlo iz siromaštva, te da je stvorena snažna srednja klasa. Dodatno, opadajući trend siromaštva u svijetu tokom perioda globalizacije (argument koji često koriste pristalice ovog procesa) zapravo je rezultat uspjeha u Kini.
‘Win-win’ situacija
Međutim, da li ovo “kinesko čudo” vodi i do hegemonije u svijetu? Kineski zvaničnici to stalno pokušavaju opovrgnuti, budući da je poredak koji postoji i doveo do nevjerovatnog rasta zemlje te da je politika zemlje da se ne miješa u poslove drugih država.
S druge strane, činjenica je da SAD i Kina ovise jedna o drugoj. Kina je najveći proizvođač robe koja uvozi SAD a također je i najveći strani posjednik američkih obveznica, odnosno američkog duga. Kina kupovinom obveznica SAD-u omogućava da i dalje kupuje kineske proizvode i tako zadržava svoju izvoznu orijentaciju. Dakle, radi se o međusobnoj povezanosti dvije sile, odnosno kako ekonomisti kažu “win-win” situaciji.
Također, zvaničnici u Pekingu stalno usvajaju dokumente u kojima potvrđuju da “Kina nikada neće tražiti hegemoniju niti će se uključivati u vojnu ekspanziju”. Međutim, sličan narativ imala je i Amerika u svojoj izolacionističkoj fazi tokom 19. i početkom 20. stoljeća.
SAD nije tražio dominaciju niti kontrolu međunarodnog sistema niti da provodi vojne operacije širom svijeta. Međutim, reagirajući na događaje, ipak je to sve uradio.
Pojedini naučnici smatraju da ti događaji zapravo pokreću vanjsku politiku i svjetski poredak. Postoji anegdota da je bivši britanski premijer Harold Macmillan, upitan čega se najviše plaši, odgovorio: “Događaja.”