Ljudi željni pažnje shvatili da se bolje čuju kada psuju

Prisustvo psovke u jeziku svjedoči vitalnosti, neki će reći i bogatstvu jezika, ali njeno prisustvo u govoru signalizira manjak kulture i uljudnosti te odsustvo srama i pristojnosti.

U javnom prostoru ne psuju više samo nadobudni reperi, pijani rokeri i profesionalni izazvači skandala - psuju tamo i političari, novinari, glumci, književnici... (Pixsell)

Ovih dana na YouTubeu sam ponovno nabasao na snimku koncerta Partibrejkersa iz veljače 1992. u beogradskom SKC-u. Koncert posebniji od ostalih jer je sa Canetom i bendom nastupio glavom i bradicom Johnny Depp, kojeg je doveo Emir Kusturica. Depp je, izašavši na binu, umjesto pozdrava, publici dobacio na srpskom: “Zaj*** sve. Sve je to p***** dim”.

Nije to bio samo pozerski geg holivudske zvijezde, nego i elementarni oblik komunikacije s tuđom kulturom.

Upoznajući druge i učeći njihove jezike, najprije učimo kako pozdraviti i predstaviti se, a odmah zatim i kako opsovati.

Univerzalan komunikacijski alat

Eno, društvene mreže vrve tobože urnebesnim snimkama na kojima našijenci, Balkanci na tuđinskim bauštelama i birtijama uče neke supatnike – Kineze, Afrikance i druge strance – repertoaru najmasnijih psovki s ovih prostora. I onda ih snimaju dok ovi nezgrapno lome jezike ponavljajući sočne kletve.

Psovka je univerzalan alat komunikacije. Nju uho odmah prepoznaje i razumije, čak i kada je izgovorena na tuđem jeziku. Psovka je i teški stroj jezične mehanizacije koji ruši granice privatnog i javnog. U svoja četiri zida, u birtiji, na stadionu ili baušteli psovka je udomaćena i tamo se ne mari previše je li psovač zidar ili profesor.

Vjerojatno nema čovjeka koji u toj privatnoj sferi ne opsuje, makar u sebi. No, psovka je, ima tome sada već dosta vremena, izašla otamo i na velika, širom otvorena vrata ušla u javni prostor, ispostavilo se – nebranjen. A u tom prostoru ne psuju više samo nadobudni reperi, pijani rokeri i profesionalni izazvači skandala. Psuju tamo i političari, novinari, glumci, književnici… ‘J*** te’ se izgovara k'o ‘Dobar dan’.

Namnožilo se i medija, onih komercijalnih, koji se u naslovima i tekstovima sve manje trude kamuflirati psovke i proste riječi zvjezdicama i trotočkama, a kamoli komičnim glagolskim varijantama poput “jesem ti” ili “hebati”.

Mamić, reality, društvene mreže…

U Hrvatskoj je psovka, može se reći, ozvaničena sredinom prošle dekade. U vrijeme kad su iz zvučnika grmjeli hitovi Ede Maajke ‘J*** vladu’ i ‘Mater vam j****’, a psovačke eskapade pred kamerama počeo izvoditi Zdravko Mamić, ondašnji gazda zagrebačkog Dinama. I dan danas se neumorno vrte Mamićevi prostački obračuni s kritičarima, ponajprije novinarima, a njegove do besvijesti reprizirane i reciklirane tirade tipa ‘I tebe nab****’ instantno su postale omiljenim frazama i kvaziurbanim legendama. No dok su Edi Maajki i drugim reperima psovke svojevrsni poetski alat, zapanjuje fascinacija verbalnim akrobacijama jednog nogometnog menadžera koji je, uz mazohističku podršku medija, više od drugih u Hrvatskoj, učinio psovku javnom.

Masovni upliv psovki u javni prostor i javni govor uslijedio je, rekao bih, dolaskom formata reality showa na ovdašnje televizije i pojavom društvenih mreža na internetu. Reality nije bio drugo nego stavljanje kamera unutar ona naša “četiri zida” gdje smo onakvi kakvi jesmo. A društvene su mreže omogućile da si svi odreda – i dobri i loši, i neuki i obrazovani – daju oduška i otpuste kočnice povišenih emocija i niskih strasti.

Prisustvo psovke u jeziku svjedoči vitalnosti, neki će reći i bogatstvu jezika, ali njeno prisustvo u govoru signalizira manjak kulture i uljudnosti te odsustvo srama i pristojnosti. S druge strane, popularna psihologija sve češće nam sugerira da su oni koji puno psuju inteligentniji i manje licemjerni od finjaka koji pažljivo zaobilaze psovke i prostote.

Potreba da se verbalno ‘uneredi’

Psovka u javnosti nije više, kao nekad, licencirana privilegija umjetnika, supkulturni bunt ili krik pokojeg rezigniranog individualca. Psovka, lišena viših značenja, zaposjela je taj prostor nagrnuvši u njega skupa s novorođenim nacionalizmom, turbofolkom i realityjem, s beznadno neograničenim pristupom društvenim mrežama na kojima mnoštvo svakodnevno ima potrebu verbalno se “unerediti”. Previše je primjera da bi ih se redom nabrajalo, a i tekst bi bio zagušen asteriscima i trotočkama. No evo dva znakovita: jedan noviji, drugi malo stariji.

Nedavno se naveliko pisalo kada je mladi srpski pisac Marko Vidojković u podcastu na portalu Nova.rs, isprovociran nekom izjavom srbijanskog predsjednika, pred kamerama uživo istresao iz sebe: “Pa, Vučiću, p**** ti materina, ona odvratna… Budaletino jedna!” Vidojković je reagirao u trenutku, emotivno, kamere su to snimile i zaradio je pažnju na koju možda i nije računao. Psovkom se ubiru simpatije, ali ona je često i najgušći koncentrat nezadovoljstva koji bi se, izrečen na drugačiji način razvodnio.

Sadržajem i motivom sličan, ali formom sasvim oprečan Vidojkovićevom, primjer je Stipe Petrine, dugogodišnjeg nezavisnog načelnika dalmatinske općine Primošten, poznatog po retoričkom stilu “što na umu, to na drumu”. Ono što je Petrina učinio prije desetak godina vjerojatno je najbizarniji eksces u političkoj komunikaciji, barem u Hrvatskoj.

Psovke s pečatom i urudžbenim brojem

Bijesan zbog nekih administrativnih odluka i sudskih presuda Petrina je tada, sve po protokolu, poslao službene dopise s pečatom i urudžbenim brojem, na najviše državne adrese. U dopisu pomoćniku ministra uprave Petrina je, među ostalim, napisao: “Smrdljiva, glupa, idiotska, nesposobna, nekompetentna kretenčino (…) goni se u trista p**** materina, ti i svi koji na svaki način pokušavate opravdati nacističke ispade divljaka koji kradu moj mandat županijskog vijećnika…”. Potom je dopis poslao i samom ministru uprave napisavši mu: “Goni se u pi*** materinu, nesposobna, skupo plaćena kretenčino!”. Predsjedniku suda u Šibeniku također je poslao službeni dopis u kojem mu piše da se “goni u pristranu pi*** materinu”, a dok je prva dva dopisa proslijedio “na znanje” tadašnjoj premijerki Jadranki Kosor, ovaj treći je proslijedio i tadašnjem predsjedniku Vrhovnog suda.

E pa sad, ako ste dovoljno stari evocirajte uspomene na vremena prije trideset i više godina kada je javnim prostorom još vladala čednost lišena psovki. Jest, bilo je i tada grubih riječi, ali psovka je još bila držana u privatnoj sferi. Obratite potom pažnju kako je danas, što se sve čita, čuje i vidi na naslovnicama i u televizijskim primetimeovima. Na koncu, zamislimo kako će biti ne za 30 godina, jer prebrzo “napredujemo”, nego već za pet ili deset.

Nemojmo se šokirati ako psovke postanu sastavni dio službene komunikacije i jezični standard javnog govora, institucionalno vandaliziranog uličarskim rječnikom i huliganskim gestama. Psovka nije više samo kap u javnoj kaljuži. U zagušenom javnom i medijskom prostoru ljudi željni pažnje shvatili su da se bolje čuju kada psuju.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

U sudaru sa drugomislećim bićima ministar pokazuje svu raskoš svog vokabulara, za svakog nađe zgodnu riječ.

opinion by Tomislav Marković
Published On 20 Aug 2020
Više iz rubrike BLOG
POPULARNO