Od danas nema zadaće: Nejednakost i stres razlozi za ukidanje ‘domaćeg’

Mnogi roditelji na Zapadu vjeruju da školska zadaća treba da se piše u školi i to isključivo za vrijeme nastave, pa učitelji ‘otkidaju’ od predavanja i pomažu učenicima.

Mnogi roditelji vjeruju da zadaća treba da se piše u školi i to isključivo za vrijeme nastave (EPA)

Repetitio est mater studiorum (Ponavljanje je majka znanja)

Mnogo puta smo čuli ovu latinsku izreku. Sjećate li se koliko ste puta morali napisati neku rečenicu i to ne jednom već pedeset puta kako bi ste je zapamtili? Na šta vas asocira takva vježba i da li ste uopšte išta naučili tako što ste bezbroj puta napisali ili ponovili istu stvar? Današnji stručnjaci tvrde da zadaća ne pospješuje učenje… a šta je zadaća ako ne ponavljanje naučenog gradiva.

Sjećam se davne ’89 godine. Bila sam prvi razred osnovne škole u jednoj maloj seoskoj školi u opštini Ilijaš. Školu je pohađalo svega nekoliko desetina djece svih uzrasta. Bila sam u istom odjeljenju sa četvrtim razredom, a naš zajednički učitelj bio je jedinstveni, strogi ali uvijek pravedni, Borivoje Radić, zvani Boro.

„Ja ću nju kod Bore“ govorila je mama sva ushićena kada me je upisivala u školu, a zatim dodavala: „Njoj treba neko strog“. I tako sam završila u odjeljenju učitelja Bore.

Danas mi je drago zbog toga. Boro je bio divan učitelj. Naučio nas je mnogim stvarima, a najvažnije od svega – učio nas je da budemo marljivi, pošteni i da se međusobno slažemo, poštujemo i pomažemo. Učitelj Boro imao je samo jednu manu: vjerovao je u moć zadaće i redovno je zadavao domaće zadatke.

Niko od mojih drugara iz razreda nije volio pisati zadaću, ali to se nije moglo izbjeći – barem ne kod Bore.

„Hajde da se igramo“, predložila bi mi drugarica Alma dok smo se, noseći teške torbe prepune zadaće, vraćale kući pješke.

„Važi!“, ushićeno bih odgovorila, a onda se sjetila zadaće i tužno dodala: „Ali ne mogu danas. Mislim da imamo dosta zadaće.“

Ni tada, kao ni danas, pisanje zadaće nije bio samo dječji posao. U toj aktivnosti nerado su učestvovali i naši roditelji. Mislim da je upravo to uplitanje roditelja uticalo na odluku današnjih škola da se ukine pisanje domaćih zadataka u nekim školama, a da li smo donijeli pravu odluku vrijeme i ocjene će pokazati.

Zašto je zadaća ukinuta, pitaju se svi

Danas postoje mnogi razlozi zašto je u nekim kanadskim školama potpuno ukinuta zadaća. Nejednakost, jezička barijera i stres navode se kao neki od njih.

Škole tvrde da nemaju svi roditelji jednake šanse da se bave dječjom zadaćom. Jedni su zauzeti poslom, drugi ne govore jezik, a neki jednostavno ne žele učestvovati u obrazovanju svoje djece. Mnogi roditelji vjeruju da zadaća treba da se piše u školi i to isključivo za vrijeme nastave. To je i glavni razlog zašto mnogi učitelji danas „otkidaju“ od nastave da bi odvojili vrijeme za pisanje domaćih zadataka.

„Tako je bolje“, tvrdi jedan nastavnik, a zatim dodaje: „Ako nešto zapne, ja sam tu da pomognem“.

Stres se navodi kao još jedan od bitnijih razloga za ukidanje zadaće. Istraživanje koje je u 2013. godini rađeno na Stanford Univerzitetu pokazalo je da više od 56 posto srednjoškolaca, koji su učestvovali u ispitivanju, doživljava zadaću kao neprijatno i stresno iskustvo. I kanadska anketa, sprovedena 2007. godine, takođe je pokazala da čak 72 posto od 5.361 intervjuisanih roditelja, smatra pisanje zadaće stresnom aktivnošću.

Šta kažu stručnjaci?

Alfie Kohn, američki autor i predavač u oblasti obrazovanja, roditeljstva i ljudskog ponašanja, već decenijama ukazuje na negativan uticaj domaće zadaće na djecu. Njegova istraživanja pokazuju da izlaganje djece višesatnom pisanju zadaće dovodi do frustracije, iscrpljenosti, nedostatka vremena za druge aktivnosti i mogućeg gubitka interesovanja za učenje. Predlaže umjerenost i savjetuje učiteljima da pažljivo razmisle prije nego što zadaju zadaću.

Nabrajajući pitanja koja trebamo uzeti u obzir, Kohn predlaže da pratimo šta kažu najnovija istraživanja, idemo u korak sa vremenom, usavršavamo se kako bi modifikovali svoju praksu i prilagodili je potrebama savremenog učenika. Osim toga, traži da svako sebi postavi pitanja insistiramo li na starim trendovima, da li znamo da jedan prosječan razred danas sačinjavaju učenici različitih sposobnosti i potreba, da li smo svjesni da 20 minuta zadaće ne znači 20 minuta zadaće za sve, jer je nekima potrebno više, a nekima manje vremena da urade iste zadatke.

Da li zadajemo zadaću samo onda kada to ima smisla ili insistiramo na svakodnevnoj zadaći čak i kada za to nema potrebe? Da li i koliko često konsultujemo učenike kako bi uzeli u obzir i njihova mišljenja o domaćoj zadaći, pita između ostalog Kohn.

Zadaća ima i dobre strane

Zbog svega, predlaže uključivanje učenika u donošenje odluka kao jedan od načina da se procijeni kvalitet nečijeg rada, tj. kvalitet predavanja i učenja. On tvrdi da najbolji nastavnici insistiraju na autonomiji učenika i uče djecu da donose odluke tako što ih i sami uključuju u proces odlučivanja.

„Učenici bi trebalo da imaju nešto da kažu o tome šta će da nauče i pod kakvim okolnostima, kao i kako (i kada) će njihovo [znanje] i učenje biti procijenjeno“, tvrdi Kohn.

Dok razmatramo kako usavršiti nastavnu praksu i prilagoditi je učeniku 21. vijeka, podsjetimo se da pisanje zadaće ima i svoje dobre strane. Ako zadaća uključuje i rad sa roditeljima, koji žele učestvovati u obrazovanju svoga djeteta, onda je to jedna aktivnost na kojoj treba insistirati.

Mnoga istraživanja ukazuju na to da uključivanje roditelja u obrazovanje djece dovodi do boljih akademskih rezultata. Takođe, ako se pisanje zadaće pokazuje efikasnim u stvaranju radnih navika i utvrđivanju novog gradiva, onda ovu aktivnost svakako treba i podržati.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

U tuzlanskom srednjoškolskom centru priveden je profesor koji je naplaćivao prolaznu ocjenu – dvicu.

blog by Sanja Hajdukov
Published On 21 Jun 2018
Više iz rubrike BLOG
POPULARNO