Fotograf Chris Leslie: Misija širenja istine o opsadi Sarajeva

Nakon svih ovih godina Chris Leslie je svjetski priznat fotograf i režiser čije fotografije i filmovi osvajaju svjetske nagrade, te ukrašavaju zidove Nacionalnog muzeja Škotske ili privatnih kolekcionara.

Chris Leslie je u sarajevskoj Vijećnici predstavio izložbu fotografija 'Dječiji pogled kroz foto objektiv' (Al Jazeera)

Škotski fotograf Chris Leslie nedavno je u sarajevskoj Vijećnici, u partnerstvu sa Centrom za postkonfliktna istraživanja (PCRC) i Informativnim centrom o Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) koji djeluje unutar Grada Sarajeva, te uz podršku Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH i Britanske ambasade, predstavio izložbu fotografija naziva “Dječiji pogled kroz foto objektiv”.

Dobila sam pozivnicu za ovu izložbu od Chrisa jer ju je posvetio Edini Hrnjić – tragično preminuloj nećakinji mog supruga, koja je kao petnaestogodišnjakinja učestvovala u Chrisovom projektu, a potom i preuzela na sebe učiti djecu u Domu za nezbrinutu djecu Bjelave o fotografiji.

Prije same izložbe dogovorila sam se sa Chrisom za kratak razgovor kako o samoj izložbi, tako i o njegovom cjelokupnom radu i angažmanu u Bosni i Hercegovini tih poratnih godina, o svemu što je učinio, kako za djecu, tako i u kontekstu širenja istine u svijetu o onome što se desilo u našoj zemlji, o oporavku, miru, izgradnji, zacijeljenju rana koje nosimo.

Dočekao me je sa dječačkim osmjehom na recepciji jednog sarajevskog hotela, te je sam razgovor o njegovom radu, brizi o djeci, u svega nekoliko minuta učinio da se povežemo kao da se znamo cijeli život.

Kako je Chris došao u Sarajevo

Na moje pitanje zašto je uopće onomad došao u Bosnu i Hercegovinu i otkud ideja da radi fotografije ovog tipa sa djecom, Chris je kratko rekao kako je tada imao 22 godine, tek završio studije iz psihologije i politike, pa je zbog jednog prijatelja iz Hrvatske koji je svaki dan govorio o Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, o svim stradanjima, odlučio da mora doći i uraditi nešto.

“Kao mlad čovjek sa svježom diplomom, nisam ni imao velikih obaveza, osim one najveće, pronaći sebe u vremenu u kom živim. Prvo sam bio u Pakracu, a potom došao u Sarajevo i imao sam snažan poriv ovjekovječiti kako to u realnosti izgleda razoren grad, kako žive njegovi stanovnici, šta o svemu tome misle djeca. Donio sam opremu doniranu u Škotskoj i krenuo u Dom Bjelave odakle je sve i krenulo. Tako da zapravo, tek kasnije ću shvatiti ozbiljnost onoga što sam napravio”.

Edinu sam jako volio, nastavlja Chris, bila je briljantna u svakom pogledu i jako se šokirao kad je saznao da je stradala sa svojim djetetom i majkom u groznoj saobraćajnoj nesreći.

“Nakon što je 1999. godine moj projekt prestao, stalno sam se raspitivao za djecu sa kojom sam radio. Ogi koji je rođen sa hidrocefalusom je na moj poziv došao u Veliku Britaniju, završio školu i fakultet, zaposlio se, oženio, dobio dijete. Saznao je ko je njegova majka u međuvremenu, ali nije htio imati kontakt sa njom. Drugi dječak, Nusret danas odrasla osoba, tu je u Sarajevu. Nakon što je i sam postao roditelj bio je prinuđen ostaviti dijete u tom istom domu ni ne sluteći tragediju koja će ih zadesiti. Dom se zapalio i u tom stravičnom požaru dijete mu je stradalo. Dženita je učiteljica i uči djecu u jednoj sarajevskoj školi i tako redom, za svako dijete”.

“25 godina poslije svega, istražujući, spoznao sam da je socijalna skrb u Bosni i Hercegovini na istom nivou. Sve je isto, nikakav progres nije urađen, djeca su još uvijek u sirotištima i to me jako frustrira. Mi u Škotskoj, recimo, nemamo ‘inkluzivne škole’ – mi imamo škole, a one su za svu djecu jednake. Boli me ta činjenica. Boli me da je Nusret odrastao u sirotištu i da je i njegovo dijete stradalo tamo. Prestrašno je i pomisliti da jedno ljudsko biće zadesi takva sudbina. Danima sam bio tužan kad sam se vratio u Sarajevo fotografisati svu djecu opet, danas kao odrasle ljude i kad sam morao otići na groblje slikati grobove Edine i njenog sina”.

O mnogo smo tema razgovarali, radoznalo sam listala knjigu/publikaciju fotografija koje je Chris radio sa djecom, njihovo viđenje stvari onda, kad su imali od šest do 16 godina, posvete, rečenice koje su onda izgovarali, a Chris ih bilježio i posvetio svakome od njih ponaosob. Okom djeteta su snimljene sjajne fotografije koje posmatrača zaokupe u potpunosti, uvlačeći nas u jedan sasvim drugi svijet i viđenje Sarajeva od 1996. do 1999. godine. A oni su slikali sve – zgrade, ljude, životinje, sve ono što ih je interesovalo.

Na samoj izložbi, dok su zvaničnici govorili sve formalne stvari o samom partnerstvu i projektu u Vijećnici, s tugom i nijemo sam gledala u fotografije sjećajući se Edine, tupo gledajući u majicu na njenoj fotografiji koju smo jednom davno nas dvije kupile na Korčuli, sjećajući se svih detalja iz tih godina, svega proživljenog u Sarajevu.

Evropa se umorila

Pitala sam Chrisa šta Evropa danas, a nakon svega misli o nama, je li mu se kao nekomu ko je sve ovo napravio ikada neki nivo vlasti u Bosni i Hercegovini i zvanično zahvalio, odao mu nekakvu počast, makar simbolično. Njegovi odgovori su bili brutalni.

“Evropa se nakon svega, mislim, umorila i ne bavi se Bosnom i Hercegovinom onim intenzitetom. Samo kad ovdje imate konflikt, kao sada u politici, oni izražavaju zabrinutost i tu i tamo se Bosna i Hercegovina spomene. Jasno je da ovdje niko ne može promijeniti stvari osim samih građana u ovoj zemlji. Nadam se iskreno da će obični ljudi ovdje jednom ustati reći – ‘Dosta je!’

Ne možemo se baviti konfliktom dovijeka. Ako bih se i vratio u Sarajevo da fotografišem onda bi to bilo iz drugog razloga. Grad je obnovljen, zgrade i infrastruktura su tu, to je zatvorena priča, ali bih fotografisao zagađenost. Sarajevo je vrlo često najzagađeniji grad na svijetu i to zabrinjava. Cijeli svijet je u problemu zbog klimatskih promjena, sve svjetske politike su okrenute trenutno tom gorućem problemu i to je nešto čime se i Bosna i Hercegovina mora pozabaviti.

Nisam naravno dobio nikakve zvanične počasti ni zahvale, znam da je tokom rata i neposredno nakon njega ovdje boravilo mnogo kako domaćih tako i inostranih novinara i fotografa, neki od njih su dali živote za ovu zemlju, no na žalost, vlasti u Bosni i Hercegovini nisu našle za shodno pitati za njih danas i jesu li uopće živi. Da budem jasan – nisam to ni radio zbog zahvale, niti sam je ikada očekivao”.

Danas, nakon svih ovih godina Chris je svjetski priznat fotograf i režiser čije fotografije i filmovi osvajaju svjetske nagrade, kao što je BAFTA Scotland, te ukrašavaju zidove Nacionalnog muzeja Škotske ili privatnih kolekcionara.

Gledala sam u čovjeka preko puta mene i iskreno se stidila “vraćajući film” u svojim mislima unazad. Sticajem okolnosti o ovoj temi sam razgovarala sa dosta domaćih i inostranih ratnih izvještača u Bosni i Hercegovini i svi se slažu u jednom – to je priča koju tek nakon skoro 30 godina treba ispričati.

U kontekstu današnjih dešavanja u Bosni i Hercegovini razmišljala sam ko su oni koji iznose istinu danas, kakve fotografije šalju svijetu, kakvoj budućnosti se nadamo ako smo sve one koji su stajali uz nas, suprotstavljali se svjetskim moćnicima, zalagali svoje živote i karijere zbog istine danas “pustili niz vodu”, ne spominjući ih, ne odajući počast, ne pitajući za njih.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO