Preslušavam snimljeni razgovor sa Hajrijom Ćatić koji sam vodio na 25. godišnjicu od genocida u Srebrenici. Sjedili smo u prostorijama Udruženja Žena Srebrenice u Tuzli. Zidovi sobe u kojoj sjedimo prekriveni su fotografijama nestalih i ubijenih Srebreničana. Posmatraju vas.
Dok se prisjećam tih slika Hajrijin glas čini se poput neke melodije. Njen glas je neki fado, a riječi su uvijek ispunjene bolom žene koja na obali ove planete očekuje povratak svoga sina. Niko ne može shvatiti toliku čežnju i bol majke koja samo sanja o tome da pronađe samo, bar jednu jedinu koščicu svoga sina. Ta jedna jedina koščica potrebna joj je da bi njena duša mogla pronaći smiraj. Nažalost, Hajrija to nije dočekala.
U svijetu u kome živimo, gdje bahati šovinisti ponovo, bestidno zveckaju oružjem (prije nego što su majke stigle pronaći kosti svojih najbližih), očigledno nije bilo volje da se bar na taj način za jedno zrnce pravde, ublaži tuga ove majke. Neopisivo je bolna ta spoznaja – o ovom svijetu i o ovom vremenu – da Hajrija nije ispunila tu, svoju jednu jedinu želju, da ukopa, bar tu jednu koščicu, svoga sina.
Strah da neće vidjeti mezar sina
Pitam je da li često sanja, a Hajrija, svojim tihim glasom, odgovara: “Da vam kažem, ja i liježem i ustajem sa tim. Zaista, ni jednog momenta ti ne možeš od sebe to odbaciti. Ja imam familije kojim niko od bližnjih nije nestao. Nekako, ja sa njima nemam šta da pričam. Više zajedničkih tema imam sa ovim svojim članicama nego sa onim ko nikoga nije izgubio ili mu niko nije ubijen. To je stalno s tobom. Ni jednog momenta ne možeš to da odbaciš od sebe. Ti živiš sa tim”.
U jednom dijelu razgovora, dok govori kako se 25 godina bori za istinu i pravdu za to da se dođe do posmrtnih ostataka, da se ratni zločinci pohapse, tihi glas Hajrije Ćatić u mojim ušima zazvuči kao vrisak kada kaže: “Ali, mnoge porodice su umrle, a da nisu došli do posmrtnih ostataka svoje djece, muževa… Ja se ne bojim smrti, ali se bojim toga… Da mi je samo da vidim njegov mezar i nišan pa neka odmah umrem”.
Nažalost, Hajrija to nije dočekala.
Zaista, život Hajrije Ćatić nakon nestanka njenog supruga i sina, teško da bi se mogao nazvati životom. Hajrija Ćatić izgledala je poput žene koja nas dočekuje u međuprostoru između ovog i Onog svijeta, nestrpljiva da se pridruži svome Nini na Onom svijetu, a velikodušno dajući vremena cijeloj planeti i ljudskom rodu da ispuni želju jedne majke svijesna koliko je to važno i o kakvom se planetarnom događaju tu radi.
Nažalost, Hajrija to nije dočekala.
Nije mogla više čekati da ovaj svijet shvati koliko je to važno – ne samo za nju, već za sve nas.
Jedna koščica
Stravično iz te perspektive zvuči priča o nama ovdje kada Hajrija govoreći o Institutu za nestale osobe Bosne i Hercegovine, gdje je četiri godine bila u savjetodavnom odboru, govori o nesposobnosti da se dođe do dogovora, da jedni druge blokiraju, da niko neće ništa da kaže, nikakvu informaciju da da, ili kada sa očitim nezadovoljstvom govori o sudstvu, tužilaštvu, politici…
Ta jedna koščica, ili bar iskrena volja da se ta koščica pronađe, dijelila je Hajrijinu viziju o budućnosti naše zemlje na potencijalno bolju ili mračnu kao što je mračna i naša prošlost. Jasno joj je bilo šta je najveća prepreka. Smatrala je da “dok su nam ovi na vlasti, nema ovdje nikakve budućnosti”.
Hajrija Ćatić bila je vrlo jasna i precizna govoreći o svojim stavovima, nadama i strahovima: “Ne sviđa mi se šta rade ni na jednoj strani. Nisam u politici. Ne navijam za političke stranke, samo za ljude. Čitam šta se dešava i ovo ničemu ne vodi. Vidite šta se radi. Niko ni sa kim. Nikako da se dogovore. Bojim se da Bosnu ne rasture, da je ne podijele. Ja imam osjećaj da su Srbi svoj cilj ostvarili. Samo da još pripoje RS i gotovo je. Ali, ode narod iz RS-a. Stari narod umire, a mladi neće da se vrate jer nema posla. Tragično je. Jako sam razočarana”.
Usprkos razočaranosti, Hajrija Ćatić se preko 25 godina, svaki dan, sat i minut borila, poput lavice, za sve ljude, za sve nestale i sve obespravljene. Njen motiv bio je njen sin – Nihad Nino Ćatić. Kada sam je pitao da li se nekada umori tako dugo ljudima ponavljati jednu te istu priču, a da niko ništa ne čini da se stvari promjene rekla je: “Mi moramo ponavljati. Neko prihvati, neko ne prihvati. To je do njih”.
Nikada nije razmišljala odustati od svoje borbe, neprestano ponavljajući da nikad neće posustati i da će se boriti – ne samo za svoje, već za sve one koji se još uvijek vode kao nestali u tragediji Srebrenice. Brinuo ju je odnos budućih generacija prema iskustvu genocida smatrajući da bi mladi trebali više uzeti učešća u ovoj borbi. Govorila je kako treba da se piše puno, da se snima… da se priča.
“Omladinu svu volim kao svoju djecu, ali nekako svi izbjegavaju da se snimaju, da pričaju… Oni bi trebali prihvatiti ovo što mi radimo i nastaviti to”.
Zaboraviti Ninu značilo bi zaboraviti Hajrijinu borbu
Na konkretno pitanje koja je njena poruka budućim generacijama Hajrija Ćatić je odgovorila: “Mladi trebaju da čitaju i da znaju šta se dešavalo. I mi smo nekako pogrešno djecu odgajali. Oca mog muža su ubili četnici, a onda i njega i sina. Moj muž nikada nije sina uzeo, pa mu rekao tako i tako je bilo. U prošlom sistemu se nije smjelo pričati o tome, a sad možete. Samo pričati istinu kako je bilo, ne razvijati mržnju. Imam unuka i unuku i oni sve znaju. Neki neće da pričaju djeci o tome, neće da ih opterećuju. Ali, moraju pričati, da nam se ne ponovi”.
Sjećanje na razgovor sa Hajrijom Ćatić, ženom, heroinom za koju, dok razgovarate sa njom imate osjećaj da ste sreli neki veličanstveni lik iz neke antičke tragedije, završio bih sjećanjem na njenog sina – Nihada Ninu Ćatića. Pitam se imamo li pravo, sada kada Hajrije nema, glasno reći da nažalost kosti nekih od nestalih možda nikada nećemo naći? Bojim se toga jer to je bio i njen najveći strah.
Hajrija Ćatić, u sobi sa čijih zidova nas posmatraju lica nestalih Srebreničana, povela nas je u jednu šumu. Svuda su mine ali, bez straha za svoj život Hajrija traga, prevrće lišće. Tu je vidjela taj, jedan potok. To je bio toliko jak potok da je i sama Hajrija mogla zamisliti kakav je kada padne kiša i kada ta voda nabuja. Mogla je zamisliti koliko je ta voda do sada odnijela posmrtnih ostataka i kostiju. Sjećajući se tog potoka u sobi Udruženja Žena Srebrenice, sa čijih zidova nas posmatraju nestali Srebreničani, Hajrija, onim svojim tihim glasom, više za sebe nego za nas, rekla je:
“Sve mislim da mi je taj potok možda odnio i Ninine kosti”.
Dok se prisjećam svih tih slika tog nezaboravnog susreta sa Hajrijom Ćatić jedno sigurno znam. Zaboraviti Ninu, značilo bi zaboraviti i Hajriju Ćatić i njenu borbu. Sjećanje na Nihada i Hajriju nije samo sjećanje na njegov posljednji izvještaj iz Srebrenice, čak ni na njegove pjesme, na dječaka čija bi majka kada bi uzela da mu opere farmerice u svakom džepu pronalazila ceduljice na koje je volio zapisivati stihove, na dječaka koji je volio recitirati pjesme, koji je volio ljude i kojeg su ljudi voljeli, na čovjeka koji je u paklu Srebrenice pisao pjesme i publicirao Srebrenički glas – koji je sam ostao upamćen kao taj posljednji srebrenički glas prije nego će biti izvršen genocid u Srebrenici, u Evropi, na kraju 20. stoljeća…
Sjećanje na Nihada Ninu Ćatića i Hajriju Ćatić je sjećanje na Srebrenicu i svijet i planetu na kojoj živimo, i sjećanje na ljude, koji nikada, do posljednjeg daha nisu odustali od borbe za pravdu, makar je vidjeli malu kao neko zrnce, ili koščicu…
Izražavam duboku sućut Hajrijinoj familiji, a Hajrijina familija su ljudi širom planete koji jedni druge prepoznaju po pogledu. Ti ljudi su fizički ovdje, ali njihovi domovi su na drugom svijetu. Od ovozemaljskog života nemaju ništa. Kao zarobljenici ovog života lutaju planetom nerazdvajajući se ni na tren od bola koje nose u zavežljajima svojih duša.
Nek’ ti je sretan povratak domu i susret sa tvojim Ninom i svom tvojom srebreničkom familijom, draga majko Hajrija!