Moj komšija bi prije dvadesetak godina sa početkom sezone berbe u tadašnjem Agrokombinatu “13 jul” kod Podgorice, uzimao jedan zeleni ranac, od upotrebe izblijedio od sunca. Na željezničkoj stanici Nedakusi ukrcao bi se na lokalni voz i narednih par mjeseci bi brao grožđe i breskve. Komšija bi se vratio negdje pred početak školske godine opaljen vrelim mediteranskim suncem. Radio je to godinama i od toga je najvećim dijelom izdržavao svoju porodicu.
Crna Gora je proglasila nezavisnost 2006. godine. Generacije rođene 1999. su krenule u školu. Nisu naravno na sreću, pamtile rat i prva država koje su mogle biti svjesne je bila Crna Gora. U medijima je glavna tema bila integracija u Evropsku uniju koja je trebala riješiti valjda sve naše probleme. I odista, generacije rođene ‘99. i kasnije su izgledale kao generacije sa šansom. Neće zapamtiti ratove, nemaštinu, hiperinflaciju. Takođe, s obzirom kojim je kapacitetom Sud u Hagu tada radio, očekivalo se da će ratni zločinci svi završiti tamo i da će 15 godina kasnije biti samo nikogovići kojih ćemo se sjećati po zlu na određene datume.
Te 2006. godine, mislilo se da će svijet mladih ljudi biti ispunjenom dosadom kada je politika u pitanju, da će kao i njihovi vršnjaci u nekim drugim zemljama biti lišeni bilo koje ideologije, i da će tu dosadu ubijati ljetovanjem u Budvi, zimovanjem na Durmitoru, putovanjima i studiranjima po Evropi i ostatku svijeta. Državom Crnom Gorom u toj idealnoj budućnosti koja bi se dešavala danas upravljale bi dosadne tehnokrate čija imena niko ne bi pamtio iz prostog razloga jer to nikome ne bi bilo bitno. U državi bi najpopularniji bili pjevači i sportisti, a najveći stres bi bio odlazak porodice za vikend na Žabljak ili Kolašin.
Prosto, svako srećno društvo kao glavni problem ima dosadu. Najveći optimisti su se “bojali” da će nam to postati problem. Naravno, ovaj optimizam je bio krajnje neosnovan i kao što se da primijetiti, možemo se pohvaliti širokom lepezom problema, ali dosadom nikako.
Gdje smo pogriješili?
Sadašnji trenutak nije nimalo dosadan. I još gore, beznadežan je i tužan. Umjesto trijumfa liberalizma mora se priznati da su mladi danas konzervativniji nego predratne i ratne generacije, a mislim na ratove iz devedesetih. Etnička i vjerska distanca je takođe znatno izraženija kao i netrpeljivost prema bilo kom obliku manjinskog identiteta, stava ili izražavanja. Nakon ovoga, logično bi pitanje bilo: gdje smo pogriješili? Šta je to u državi Crnoj Gori krenulo naopako od 2006. godine, pa smo došli do ovoga.
Vjerujem da postoji nekoliko ključnih razloga. Prvo, Crna Gora je sticanjem nezavisnosti izabrala pogrešan put ekonomskog razvoja. Neoliberalni kapitalizam je razorio crnogorsku ekonomiju i društvo. Bujala je poslušna i nesposobna administracija, a bogatstvo je ostajalo u uskim i privilegovanim krugovima. Sve je to gušilo individualne slobode i pretvaralo ljude u šrafove u mašineriji.
Država je u namjeri da izvrši betoniranje usvojenog neoliberalnog koncepta sklapala razne saveze. Među njima i one sa klerikalnim krugovima. Sve je bilo dozvoljeno i moralno prihvatljivo, dok profit dolazi i dok se uvećava. Ali mala Crna Gora nije mogla nahraniti ovoliku pohlepu. Resursi su brzo potrošeni i devastirani.
Mladima je sužen izbor
Oni koji su sazrijevali u nezavisnoj Crnoj Gori mogli su izbliza da gledaju sistem laži i prevare. Gledali su sopstvene roditelje, profesore, oni koji su im trebali biti uzor, kako ih lažu, kako se lažu međusobno, kako na kraju lažu sami sebe. Na kraju, od proklamovanih ideala ostale su samo prazne floskule od riječi. Sve je ovo dovelo do otuđenja mladih u Crnoj Gori od društva. Sa vrlo malim mogućnostima za zaposlenje sa solidnom platom, sa uvjerenjem da se jedino nešto može ostvariti sa političkim i rodbinskim vezama, logično je da su jedino mogli početi da gaje mržnju i nepovjerenje prema sistemu napravljenom za manjinu privilegovanih.
U takvom ambijentu mladima je sužen izbor. Neki su odabrali da odu iz ove zemlje sa zakletvom da se nikada ne vrate u nju. Oni koji su pak ostali, a njima je najgore, uglavnom žive sa nametnutim nasljeđem podjela svake vrste. Naravno, podjele su još jedino iz čega kratkovide političke elite izvlače političku korist. Kraj podjelama se ne vidi. Kao što se ne vidi nikakva budućnost za mlade ljude u ovoj zemlji, kao uostalom ni za bilo kojeg normalnog i časnog pojedinca, koji želi živjeti od rezultata svog rada. Mladi su nam, da zaključim, ksenofobni, izgubljeni i uplašeni.
Ali za ovo stanje ne postoji ni zrno njihove krivice. Oni su nažalost samo berači gorkih plodova koje su posijale po Crnoj Gori generacije prije njih. Berbe su, nažalost po konzumente, bile jako izdašne. I što je najgore, ne vidi se da će društvo krenuti u nekom drugom smjeru. Sijača gorkih plodova ne fali. Iskreno, oni za nešto drugo nisu ni sposobni. Gorka je utjeha da s obzirom na odliv mladih ljudi ipak neće u bliskoj budućnosti biti berača istih.
Mladi su otišli, stari poumirali
Moj komšija davno već ore nebeske njive, kao i supruga mu. Djeca su rasijana po svijetu. U avliji, oko zapuštene kuće, rastu jabuke, šljive, kruške, grožđe. Naravno, nema ko da ih bere…
Kažu na vijestima da nema ko da bere ni kajsije i grožđe na ogromnim plantažama pored Podgorice.
Prosto, mladi su otišli, stari poumirali ili ako su živi više nisu za teškog i napornog rada.
Bojim se da Crna Gora svakim danom sve više liči na komšijsku avliju.
Na ovim prostorima, zlo ipak na kraju umire.
Loše je, što je sa umiranjem zla ovdje povezano umiranje i odumiranje svega.
Da sve ovo ne bi bilo ovako za početak nam treba zdravo sjeme.
I plodovi će biti drugačijeg ukusa.