Jedne nedjelje početkom godine, taman nakon katastrofalnog petrinjskog potresa i usred koronakrize, probudila me rana zvonjava na vratima. Kroz špijunku ugledam penzionera iz haustora, s papirima u ruci i kemijskom.
“Dobro jutro, susjeda! Molim potpišite peticiju”, samo je rekao i odmah mi pružio papire.
“Dobro jutro! Kakvu peticiju? Peticiju za što?”
“Protiv izbjeglica i migranata. Tamo grade onu kuću, a dovest će nam te migrante lopove i kriminalce. Potpišite da se ta kuća ne smije kod nas izgraditi. Moramo ih zaustaviti”, izrecitira uzrujano, povišenim glasom.
“Dobro, što je vama? O čemu pričate? Nisu migranti i izbjeglice kriminalci! Moramo pomoći tim ljudima, kao što su ljudi pomagali našim izbjeglicama i migrantima. Umjesto da pomognete da se konačno otvori ta ‘Kuća nade’, skupljate potpise protiv nje?! Zar od svih problema oko nas, problem vidite u izbjeglicama i migrantima? Što Vam pada na pamet”, ljutito sam ga sprašila i zalupila vratima.
Bio je to vrhunac dvogodišnjih ksenofobnih nastojanja da se zaustavi preuređenje ruševne prizemnice, stare milicijske stanice u utočište za azilante, koji će učiti hrvatski jezik i privremeno boraviti u njoj dok ne pronađu trajni smještaj. Srećom, susjed i njegova ekipa nisu uspjeli prikupiti potpise niti učiniti išta što bi zaustavilo njezino dovršenje, pa je konačno, prije dvadesetak dana, otvorena u našem zagrebačkom kvartu. Ruševina usred naselja, u kojoj su se donedavno skupljali samo štakori i zmije, danas je mjesto na kojem azilanti mogu dobiti “prvu pomoć”. Susjed s početka priče bacio se u međuvremenu u borbu protiv propuha, pa je ljetos čavlima zakivao prozore na haustoru.
Jedna u nizu tranzitnih država
Strah od ljudi druge boje kože i općenito drukčijih ljudi u Hrvatskoj je snažno prisutan, premda se javno ne iskazuje često, ali kad se iskazuje javno obično je riječ o salvama predrasuda, verbalnom ili fizičkom nasilju. Posljednje istraživanje o stavovima Hrvata prema migrantima i izbjeglicama rađeno je 2019. godine, a pokazalo je kako većina (65 posto) smatra da ne bismo trebali pustiti izbjeglice i migrante preko granice. Kao glavne razloge navodili su moguće povećanje nesigurnosti i kriminala, strahove od unošenja “drugačije vjere i kulture te promjene našeg načina života” i uvjerenje da “uređena zemlja mora čuvati svoje granice”.
Budući da je Hrvatska jedna od dvije najsiromašnije države Europske unije, izbjeglice i migranti vide je uglavnom kao tek jednu u nizu tranzitnih točaka koje moraju prijeći kako bi se dokopali sretnije budućnosti u nekoj od razvijenih europskih država. Prema ljetošnjim podacima MUP-a, samo je 1.208 osoba podnijelo zahtjeve za azil u Republici Hrvatskoj u prvih pola godine, a više od polovice otpada na Afganistan (692), slijede Irak (116), Iran (105), Turska (66), Sirija (60) i Pakistan (37). Ukupno je evidentirano 1.529 tražitelja međunarodne zaštite. Najčešći tražitelji azila i supsidijarne zaštite su iz Afganistana, Iraka, Irana, Turske i Sirije, a azil i zaštitu dobilo je najviše Sirijaca.
Prema podacima koje je Večernji list ljetos dobio od MUP-a, od oko 1.000 osoba kojima je uopće odobren azil u Hrvatskoj, većinu čine Sirijci (457), a slijede Irak (109), Afganistan (39), Iran (38) i Turska (26). Koliko će se od njih uistinu zadržati i/ili nastaniti u Hrvatskoj teško je reći, ali zasigurno je riječ o manjem postotku – MUP procjenjuje tek 10 posto. O tome najbolje svjedoči podatak da je od 250 preseljenih osoba koje je Hrvatska 2019. godine primila u sklopu mehanizma EU solidarnosti, u Hrvatskoj ostalo njih samo 67.
Utvrda Evropa sve se brže zatvara
Izbjeglice i migranti nerado se zadržavaju, ali zato rado – pogotovo iz Bosne i Hercegovine – pokušavaju prijeći hrvatsku granicu na putu prema razvijenoj Europi jer ta granica, srećom, još nije prekrivena žilet-žicom kakvom su se od Hrvatske ogradile Slovenija i Mađarska.
Granice obrubljene žilet-žicom, s namjerom da se zaustavi novi izbjeglički val i stalni valići, po Europi niču kao gljive poslije kiše. Austrija se žilet-žicom ogradila od Slovenije i Italije. Grčka je već dovršila dio zida prema Turskoj; Makedonija je podigla žilet-žicu na granici s Grčkom, Bugarska prema Turskoj. I to nije sve. Utvrda Europa sve se brže zatvara. Poljska gradi zid, a Litva postavlja ogradu prema Bjelorusiji koja je postala nova migrantska žarišna točka. Danska je prije nekoliko godina postavila žicu na granici s Njemačkom, Norveška prepreke prema Rusiji.
Po navodima organizacija za ljudska prava prošle je godine samo na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine bilo više od 16.000 pushbackova.
Česta, ali zabranjena nasilna vraćanja migranata
U tom kontekstu duga, neograđena granica između Hrvatske i Bosne i Hercegovine za zatvorenu Europu jedna je od glavnih kritičnih točaka i zbog nje je Hrvatska pod stalnim pritiskom europskih sila. Umjesto humanog odnosa prema izbjeglicama i migrantima, koji bi se očekivao od države čiji su se građani izbjeglištvom spašavali od rata, a migracijama od političkog terora i siromaštva, svjedočimo čestim, ali zabranjenim nasilnim vraćanjima ilegalnih migranata u Bosnu i Hercegovinu.
Kad su to nasilno vraćanje migranata nedavno konačno snimile i kamere, Hrvatska je prvo nastavila negirati pushbackove, da bi se ipak na kraju zbog pritiska domaće i europske javnosti posula pepelom. No, nije granica Hrvatske i Bosne i Hercegovine jedina na kojoj se bilježe slični slučajevi – ima ih i na granici Poljske i Bjelorusije te na morskoj granici Grčke i Turske.
Dok Europska komisija propagandno osuđuje nasilna vraćanja ilegalnih migranata s granica Unije, javna je tajna da se od Hrvatske upravo to i očekuje. Kako bi udobrovoljila moćne države da nas konačno prime u Schengenski prostor, a da pritom ne ugrozi relativno jednostavan prelazak granice za građane Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Hrvatska je zapravo pristala biti “vojnom krajinom” Europske unije.