Nedavno je u Novoj Gradiški, slavonskom gradiću nedaleko kojeg je u listopadu 2007. godine, u prometnoj nesreći na autocesti, poginuo Toše Proeski, otkriven spomenik tom neprežaljenom makedonskom pjevaču i balkanskom estradnom superstaru. Bili su ondje gradonačelnici Nove Gradiške i Kruševa, veleposlanik Sjeverne Makedonije u Hrvatskoj i drugi uzvanici.
Nakon kraće prigodne besjede, dvojica gradonačelnika i veleposlanik svukoše bijelu plahtu s kipa i toplo zapljeskaše.
Želim vjerovati da su okupljene samo tužni povod i građanska pristojnost natjerali da se suzdrže od smijeha ili bijesa, jer ono što otkriše bila je prilično infantilna izvedba u bijelom kamenu, kip nimalo sličan pokojnome pjevaču, čak pomalo jeziv. Kao da se autor, kipar Slavko Bunić iz Ivanca kod Varaždina, odlučio našaliti tamo gdje šali nije mjesto.
Ni kiparu njegov kip ne sliči na Tošeta
Povod svečan, tužan i dirljiv u trenutku se, čim je svučena plahta s kipa, pretvorio u nemilosrdno ruganje na društvenim mrežama.
“Ni Makedonci ga ne bi prepoznali”, “Ako je to Toše, ja sam Bogdan Diklić”, “Izgleda kao mladi Tuđman”… neki su od mnoštva komentara. Ovaj potonji, o “mladom Tuđmanu”, vjerojatno je ciljao na desetke kipova i poprsja pokojnog hrvatskog predsjednika, podizanih diljem Hrvatske, koji su svojim karikaturalnim izgledom izazivali smijeh i sram.
Suočen s kritikama i porugama, čak je sam kipar Bunić – poznat među ostalim i po skulpturi Mercedesa (!) te jednom od “onih” spomenika Tuđmanu – novinarima priznao da ni njemu samome “njegov” Toše ne sliči na Tošeta.
No, nije novogradiški slučaj spomenika Tošetu-koji-ne-sliči-na-Tošeta prvi takav. Još prije sedam godina slično se, s gotovo istim reakcijama, dogodilo i u Skoplju. Tamo su odlučili postaviti brončani Tošetov spomenik na Most umjetnika koji, kako mu ime kaže, krase kipovi slavnih makedonskih umjetnika. Mediji su tada izvještavali kako “skulptura nije uspjela pokazati njegovu dobrotu, čistu dušu, njegovu karizmatičnost jer je Toše na skulpturi natmuren i ima crtu ironije”, dok je i tamošnja javnost većinom komentirala kako u brončanom kipu ne prepoznaje Tošu.
“To nije on”, tvrdili su mnogi obožavatelji neprežaljenog pjevača koji se još za života prometnuo u svojevrsnog nacionalnog junaka.
Univerzalni kalup za izlijevanje junaka
Kada bismo počeli istraživati spomeničku plastiku, naročito kipove zaslužnika podignute na ovim prostorima, od Hrvatske do Sjeverne Makedonije, u proteklih tridesetak godina, naišli bi na nevjerojatnu količinu umjetničkog i estetskog škarta. Na predimenzionirane spomenike, rađene po nacionalističkom obrascu “što manja zemlja, to veći spomenik” do kipova i poprsja nacionalnih junaka na kojima ovi sliče svima drugima osim samima sebi.
Kao da postoji neki univerzalni kalup iz kojeg se izlijevaju i Toše Proeski, i Franjo Tuđman, i Dražen Petrović i Bruce Lee, i svi drugi junaci naših i vaših mladosti, pa im se po potrebi “nadograđuju” detalji da ih publika razlikuje: Tošetu mikrofon, Tuđmanu predsjednička lenta, Draženu lopta, a Bruceu Leeju nunčake.
Problem je u tome što se većina tih spomenika podiže iz političko-populističkih razloga, pa da bi bila prepoznatljiva najširim slojevima najprihvatljiviji je tradicionalni figurativni prikaz. Drugim riječima, da spomenik Tošetu Proeskom, koji je bio pop-pjevač i idol masa, ne bude neka ekskluzivistička apstraktna skulptura ili snobovska instalacija, već kameni ili brončani kip pred kojim će putnim namjernik zastati i naglas ili u sebi uskliknuti: “Toše!”
No, ta najprihvatljivija i kontemplativno najmanje zahtjevna forma ipak bi morala ispuniti osnovni zahtjev: ako je kip da se već na prvi pogled vidi čiji je. Ako je u pitanju Toše, ne bi publika, a kamoli sam kipar smjeli reći da ne sliči na Tošeta.
Da je Toše – ispod piše
No, estetsko srozavanje kriterija ne ogleda se samo u lošoj kiparskoj izvedbi nečije fizionomije, nego i u univerzalnoj formi tog fušeraja. Eventualnu dilemu oko toga sliči li ovaj novogradiški Toše od kamena onome kakav je bio od krvi i mesa, kipar je razriješio time što mu je u ruku stavio mikrofon (ima ga i onaj u Skoplju), a posljednju trunku sumnje otklonio time što je na podest uklesao – “Toše”. Da u podnožju kipa nje uklesano ime, s mikrofonom u ruci to bi mogao biti kip bilo kojeg pokojnog pjevača: i Davorina Popovića, i Tome Zdravkovića, i Dine Dvornika… Da je pjevač – svjedoči mikrofon. Da je Toše – ispod piše.
Spomenik je tu da se pred njega dođu pokloniti oni koji su pokojnika štovali i slušali. No i taj posao dâ se odraditi ozbiljnije i zrelije. Kod takvih je skulptura fokus na licu, portretu, a vrhunac umjetnikovog umijeća je da se na njemu iščita emocija koja je krasila pokojnika.
Manimo ideološki narativ i sjetimo se Augustinčićevog brončanog Tita u Kumrovcu: ozbiljnog i zadubljenog vizionara, odlučnog vojskovođu koji u vihoru prijelomnih vremena promišlja odluke. S druge strane – ako nije bogohulno dovoditi te dvije skulpture u vezu – ovaj Toše u Novoj Gradiški emocionalno je prazan. Za onoga u Skoplju rekoše da je, nasuprot dobroti kojom je pjevač zračio, natmuren i ironičnog izraza lica.
Nedostaje kipara, ali pravih, ne šeprtljavih
Na koncu, sva ta “kipologija” po (post)socrealističkoj matrici dirljivo je ružna da je čovjeku čak teško prezirati je. Vjerojatno će na koncu taj novogradiški kameni Toše ispasti i simpatičan, potencijalno podatan da uz njega, osim pjevačevih, selfije okidaju i fanovi bizarnih artefakata.
Međutim, problem koji nadilazi granice i strši iz gotovo svakog spomenika podignutog unatrag 30 godina na ovim prostorima jest: fali nam kipara. Pravih, ne šeprtljavih majstora.
Ovodobna spomenička plastika u duhu je iščašenog socrealističkog idolopoklonstva u kojemu kip mora, zapravo trebao bi što vjernije prikazati junaka u bronci ili kamenu pa čak i betonu, po mogućnosti predimenzioniranog. Eh, ali za takvu formu sve je manje Augustinčića, a sve više Bunića.