Balkan je mjesto gdje je rat konstanta, a mir istorijski incidentan, riječi su uvaženog profesora Behzada Hadžića, kojima, hirurški precizno, moja gošća u feminističkom podcastu ONE Arma Tanović-Branković razotkriva našu, kolektivnu, transgeneracijsku traumu. Nastavlja time da živimo u epskom kulturološkom narativu gdje je rat glavni životni događaj i svi naši identiteti kako lični, tako i kolektivni formirani nekim mitskim ratom. Razmišljam ko smo danas, kao društvo, usljed nemogućnosti odmaka od konflikta i stradanja.
“Čim dođemo do istorijskog odmaka u odnosu na rat, dešava se novi rat. Mi se nikad nismo obračunali s tom istorijskom traumom i mitskim zločinom – zločinom seksualnog nasilja”, objašnjava Arma. O seksualnom nasilju u ratu malo se govori, a šta i reći, pitam se, 25 godina nakon rata u Bosni i Hercegovini.
“Hajde da pričamo o ženama koje su preživjele silovanje”, u pripremi razgovora kaže mi Arma, profesorica na Akademiji scenskih umjetnosti i jedna od glumica koje su učestvovale u kreiranju edukativnih videa na osnovu svjedočenja žrtava ratnih silovanja.
Trauma koja nikada do kraja nije proživljena
Bilo mi je četrnaest godina i tad su me njih petorica prvi put silovali. Pred majkom, ocem i braćom. Eto, imaš dijete i znaš, majka si.
Ove riječi nisu fikcija, nego ispovijest jedne od 20.000 žrtava seksualnog nasilja i zlostavljanja u ratu u Bosni i Hercegovini, zabilježene kroz edukativni serijal koji je kreirao Populacijski fond UN-a. Profesorica i glumica Arma Tanović-Branković sa kolegama je radila na kreiranju videa kako bi pomogli ljudima koji rade sa žrtvama ratnih silovanja da razumiju šta sve one nose sa sobom.
“To je trauma koja nikada do kraja nije proživljena, artikulisana, s kojom se one nikada nisu u potpunosti obračunale”, pojašnjava Arma u drugoj epizodi feminističkog video podcasta ONE.
I nije to pokoravanje žena, odnosno uništenje materice, mjesta gdje nastaje život, što je prapočetak svega, nešto novo – od otmice Sebinjanki do otmice, pokoravanja i odvođenja u roblje Trojanki. Da li se civilizacija ikad odmakla od tog primodijalnog grijeha, nešto je što nas dvije tokom razgovora nismo do kraja razjasnile. Jer zločini nad ženama dešavaju se i sada, dok ovo čitate, u Afganistanu, Siriji, širom svijeta.
“Silovanje je najgori mogući civilizacijski zločin koji skrnavi samopoštovanje, samopouzdanje, identitet. To je brutalni čin pokoravanja djevojaka i žena jednoj predatorskoj, seksualnoj, monstruoznoj želji, odnosno potrebi da se uništi i eutanazira jedno biće”, dodaje Arma tokom razgovora u podcastu o procesu iscjeljenja transgeneracijske traume u kojoj 100 godina odrastaju djevojčice na Balkanu.
Glasovi kojih nema u javnom prostoru
Dati glas onim ženama koje su preživjele silovanje, odnosno mitski zločin, kako ga Arma opisuje, mora biti ultimativni cilj jer su one nevidljive za sve.
“One nisu žrtve jer to znači da su nemoćne, nepokretne, zarobljene, a one su preživjele”, naglašava Arma.
One za nas dvije jesu heroine jer su nakon najgoreg mogućeg civilizacijskog zločina nastavile živjeti, na koji način, vrlo je individualno. Mnoge su i dalje u društvenom i socijalnom kontekstu gdje su se dešavali ti zločini, neke i danas susreću svoje silovatelje na ulici, a neke su sve morale iznova proživljavati, secirati sjećanja do najintimnijih detalja i prepričavati ih na sudovima, gledajući lica onih koji su ih silovali. Nisam sigurna šta reći, pažljivo mjerkam svako izgovoreno slovo i dalje ne znajući šta bi moglo biti okidač tim ženama i njihovim porodicama za novu bol, za ponovnu traumu.
Ispovijesti koje su prikazane na početku podcasta nastale su na osnovu svjedočanstava žena koje su preživjele silovanje, a njihovih glasova gotovo nema u javnom prostoru. Mnoge ne mogu i ne žele javno govoriti o tome, niti je dobro stalno im oživljavati traumu u potrazi za odgovorima, a negdje osjećamo da i javnost nije spremna na teške teme.
Sistemski i organizovan pokušaj eutanazacije
Ono što sam naučila slušajući Armu jeste da je važno izbjeći estradizaciju ratnih zločina, silovanja i prenošenja traume. Svaki pokušaj procesa ozdravljenja i promjene mora biti adresiran na društvo, a ne na žrtve jer ulazimo konstanto na utabane staze stigmatizacije i autostigmatizacije. Silovanje je mitski zločin koji skrnavi identitet, duh, dostojanstvo jedne osobe – sistemski i organizovan pokušaj eutanazacije jednog naroda.
Pitanje je veliko na kojem stepenu odgovornosti je naše suočavanje sa vlastitom istorijom i gradimo li uopšte temelje koji su, dokazano, najčvršći oslonac napretku društva – a to su kultura i obrazovanje.
O ratovima koje vode muškarci i lakom plijenu koji predstavljaju žene kako u stvarnosti, tako i u umjetnosti govorili smo u drugoj epizodi podcasta ONE, koji možete pogledati na YouTube kanalu Al Jazeere Balkans.