Govoreći o svojim počecima Dragan Jovičić pričao je o otkrivanju ljepote i magije dramskog procesa, o tome kako su se pred njima otvarala vrata do tada skrivenih svjetova scene, o tome kako je uživao u svakom od tih trenutaka. Tih sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je započinjala njegova karijera, Sarajevo je, prema Draganovim riječima, disalo nekom novom, nesputanom energijom i kreativnošću, osvajala se sloboda. “Bilo je to dobro vrijeme i mjesto za umjetnost”.
Bio je student treće godine kada je dobio glavnu ulogu u TV seriji Porobdžije u režiji pokojnog Aleksandra Jevđevića te postao, još kao veoma mlad, ono što se danas zove “superstar”. Šest godina kasnije ponovo se pojavljuje u glavnoj ulozi u veoma popularnoj TV seriji Kože. Po tim ulogama, Stojana Mutikaše i Adema, ljudi su ga prepoznavali i u narednom stoljeću.
Inače, Dragan Jovičić se dvoumio između dvije svoje ljubavi: glume i vajarstva. Slučajnim sticajem okolnosti odlučio se za glumu, ali čini mi se kao da je u svojoj duši ostao i vajar, te da se i tim vještinama služio u svom radu. Dragan Jovičić bio je izvajani glumac u svom njegovom savršenstvu. Poput vajara govorio je o predstavama u kojima je igrao, pa kada bi govorio o predstavi Ay Carmela isticao je kako je njega i Selmu Alispahić ta predstava oblikovala, mijenjala, rasla s njima…
O teatru poput zaljubljenog čovjeka
Bio je uspješan direktor Kamernog teatra 55 u periodu kada sam ja došao na istu poziciju u Sarajevskom ratnom teatru. Bio je uvijek spreman pomoći. Često smo se sretali u Skupštini Kantona gdje bi izaslanici, koje uglavnom nikada nismo viđali u našim teatrima, raspravljali o našim godišnjim izvještajima i planovima. Sjećam se kako im je pun iskrenog uvjerenja govorio o važnosti teatra. Dok sam ga slušao, izgledao je poput zaljubljenog čovjeka. Iskreno, uvijek mi se činilo da oni kojima se obraća ne razumiju baš to o čemu im on priča.
Još češće sam ga sretao u Sarajevskom ratnom teatru gdje je, zajedno sa Selmom Alipsahić i Jasenkom Pašićem, igrao u predstavi Ay, Carmela španskog autora J. S. Sinisterra. Ta predstava premijerno je izvedena već tada davnog 6. marta 1999. u Amfitetru “Ragusa”. Nastala je u koprodukciji SARTR-a i Sarajevske zime.
Te 2012, kada sam ja tamo došao, obilježavalo se već 200. igranje ove predstave. Predstava je svakom izvedbom slavila umjetničku čast i dostojanstvo, ljudskost i moralni kvalitet kolektivne antifašističke svijesti, te sjajnu partnersku igru Selme i Dragana. Sjećao sam je se još sa 35. Festivala MESS 1999. godine, kada je Dragan Jovičić za ulogu Paulina osvojio Zlatni lovorov vijenac kao najbolji glumac, a Selma Alispahić nagradu “Reihan Demirdžić” kao tada najbolja mlada glumica.
Te 2012. u SARTR-u je američki glumac, reditelj i professor Ronald Rand igrao svoju predstavu Neka bude umjetnost. Kako je bio u našem teatru, došao je pogledati i predstavu Ay Carmela. Pet godina kasnije, Ronald Rand objavio je knjigu Create u kojoj su bili intervjui sa nekim od najvećih imena iz svijeta umjetnosti, a među njima su se našli i Selma Alispahić i Dragan Jovičić. U komentaru o tome Dragan je, u svom stilu, rekao da mu to predstavlja čast te da u njemu istovremeno budi i ponos i poniznost!
O potrebi za umjetnošću u teškim vremenima
Ay, Carmela je posljednji put odigrana 14. septembra 2020. godine. Važnije od toga da se radi o našoj najdugovječnijoj predstavi je to da je svako igranje te predstave izgledalo kao premijera. O tome su govorili oni ljudi koji su je iznova i iznova dolazili gledati svaki put se oduševljavajući i izlazeći iz pozorišta kao drugačiji i bolji ljudi. Ta je predstava zaista gradila mostove između publike i umjetnika.
Tako je 2012. godine Ay Carmela bila prva predstava Sarajevskog ratnog teatra koja je odigrana i u entitetu RS. Možda zvuči kao bizarni kuriozitet, ali sigurno je još bizarnije to da nakon toga ne bih rekao da se je to ponovilo kada govorimo o gostovanju Sarajevskog ratnog teatra u tom dijelu BiH!
Uglavnom, u Trebinju je 2012. izvedena predstava Ay Carmela, a publika je reagirala na identičan način kao i na svakom drugom mjestu: od 28 gradova u BiH, 27 u regionu, te šest evropskih zemalja gdje je odigrana. Na svakom od tih mjesta (uključujući i Trebinje) publika je je prepoznala priču o nadi i vjerovanju da svaka promjena mora i treba početi malim koracima na individualnom nivou, te o potrebi za umjetnošću u teškim vremenima!
‘Gromada od glumca i još veći čovjek’
Na ta teška vremena Dragan Jovičić nas je uvijek podsjećao, kao i na potrebu da se u njima ostane čovjekom. Često je spominjao sarajevsko ratno iskustvo. Govorio je o izvedbama u opkoljenom gradu, bez struje, vode, bez ičega… Govorio je o bitnosti tadašnjeg duhovnog otpora zlu oko nas, a koji nije dozvolio da pokleknemo, da spustimo glavu.
U jednom od rijetkih njegovih intervjua, a koji je sa njim vodila Svetlana Mandić u Crnoj Gori rekao je: “Ta vremena su zahtijevala da pozorište slijedi neku višu misiju, a duhovni opstanak bio je ono što je postala njegova osnovna svrha. Pozorište je postalo hram duhovnog otpora i ozdravljenja za građane Sarajeva, bez obzira na njihovu vjeru, etničku pripadnost ili ime. Pozorište je oplemenjivalo i davalo smisao u besmislu oko nas. Za nas je pozorište značilo slobodu izbora, pozorište je bilo naš izbor, ono nam je vraćalo vjeru u ljudsko dostojanstvo i humanost.”
Na osnovu tog iskustva, i u poslijeratnim godinama Dragan je nastavio da se glumom bori protiv mržnje, neznanja, netrpeljivosti, svega destruktivnog i nedostojnog u čovjeku i u društvu.
U jednoj rečenici, Dragan Jovičić bio je gromada od glumca i još veći čovjek.
Stoga, citirat ću, iz gore spominjanog intervjua, njegov odgovor na pitanje da u najkraćim crtama drugima predstavi sebe:
“Dragan Jovičić je deda jedne male djevojčice koja se zove Mila, ribar, glumac, običan čovjek”.
U skromnosti ovog glumačkog genija skrivene su dubine njegove posebnosti i inspiracija svima nama, kao i budućim generacijama.