Zapadni Balkan je ponovo nervozan. Najbenigniji je to izraz za procese koje neki nazivaju primjenom tvrde ili meke moći, pa sve do hibridnog ratovanja. Ova regija nikada nije bio bez prisustva neke od velikih sila, ali nas iskustvo uči i da preveliko prisustvo velikih sila obično rezultira i konfliktnim situacijama. Nižeg ili više stepena, ali nikako beznačajnog ili bezbolnog. A trenutno je ova regija, tako mala i naoko prazna, nakrcana interesima brojnih regionalnih, ali i svjetskih sila.
Svijet se mijenja, dolazi do smjene generacija i promjena partikularnih interesa. Zemlje zapadne civilizacijske provenijencije, predvođene Evropskom unijom i Sjedinjenim Američkim Državama, prije svega, pa tek potom Ujedinjenim Kraljevstvom, barem su i za kratko pokazale da gube interes za Balkanom i već su tu Rusija, Kina, Turska, pa čak i ostale zemlje koje čekaju svoju šansu i novo dijeljenje špila karata.
Mali prostor sa puno državica, sa slabim institucijama i izraženim moćima personificiranim u liderima, su idealna prilika za pozicioniranje sila sa istim takvim vođstvom. I oni nisu gubili vrijeme na kreiranju nove paradigme regionalne geopolitike i geostrategije. I suprotno lokalnim moćnicima, sile ili velisile teže ukrupnjavanju prostora preko kojega bi djelovali na teritoriju, stanovništvo, prirodne resurse i međusobne komunikacije.
Šest država koje trenutno “ne pripadaju nikome” im je puno. Šest lidera i šest nacija je teži i skuplji posao za progutati. Lakše je to učiniti suptilnijim korakom, taman se on zvao i “otvoreni Balkan” ili “mini Schengen”. Naravno da će tu dominantnu ulogu imati najbrojniji i najkoherentniji etniciteti, bez obzira na već definisane granice.
‘Srpski svet’ kao pradjedovski ideal
Pogledamo li faktičko stanje na terenu, Srbi su nezaobilazan faktor u tri države, kao i Albanci. U po dvije države i jedni i drugi mogu biti remetilački faktor po institucije sistema. Cementiranje trenutnog stanja na terenu nikome ne odgovara, pa se odlaganje konkretnog rješenja, uz stalno podizanje tenzija, označava interesom najbrojnijih, koji sebe smatraju i najjačima u regionu.
“Srpski svet” je već objavljeni projekt centralizovanog srpskog sistema, koji u pokušaju ovladavanja nad pravoslavnim pukom regije troši znatne resurse. Bez obzira na kulturološke, tradicijske, jezičke i običajne razlike, posredstvom kleronacionalnih struktura bliskih vlastima u Srbiji, skuplja pod jedan ogrtač, uništavajući u njima volju za identifikacijom sa rodnim krajem. I ne samo to, sa ljudima i običajima na kojima su odrasli, jezikom kojim su komunicirali, geografskim određenjem i preživljenim društvenim uređenjem. Voljom vođe i Srpske pravoslavne crkve, matici je podređena volja sunarodnika iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova i Sjeverne Makedonije. Zbrajajući navedeno stanovništvo koje bi se okupilo oko Vođe i “njegove crkve”, radilo bi se sa nešto više od šest miliona sljedbenika ideje.
Jasno je da svi ne mogu biti jednaki i ravnopravni. Znaju to u većinski srpskom entitetu u Bosni i Hercegovini i tamošnje vlasti. Tako je ministrica finansija u Vladi Republike Srpske Zora Vidović na skupštinskom zasjedanju jednom od zastupnika opozicije odgovorila da je “jasno da Srbija ima toliko puta više stranih investicija od nas, jer su oni uređeno društvo i zemlja. Neće investicije u nesigurno okruženje”. Ne razmišljajući da je ona vlast koja svoje društvo čini nesigurnom i zbog toga se taj entitet prazni, praktično je kazala da, ispunjavajući korak po korak vjekovnog cilja o priključenju matici, stanovništvo Republike Srpske mora trpjeti siromaštvo, dok eto to i oni u vlasti rade, samo sa visokim platama. Republika Srpska je već proklamovano, kako tvrde, najveće nacionalno dostignuće 20. vijeka.
Odriču se Srbi i u Crnoj Gori i na Kosovu, baš kao što su i u Hrvatskoj, svake povezanosti sa tim državama i neminovnim historijskim značajem koji su ugradili u njih, a sve zarad “srpskog sveta” kao pradjedovskog ideala. Predsjednika koji je prije nekoliko dana dao naznaku: “Siguran sam da će sutra Evropljanima svih nas i naših svađa biti preko glave”, ne precizirajući da li mu je to cilj ili zebnja.
Želja za promjenom granica
Želja je promjena granica. I gle čuda, nije da nemaju adekvatnog sagovornika, tu na Balkanu. Na potezu od Singidunuma do Dyrrachiuma (od Beograda do Drača) se sudaraju dva nacionalna postulata, složena tako da se šire u koncentričnim krugovima. “Pojas orlova” se nameće kao pojam Albanosfere, antipod ili adekvatan odgovor “srpskom svetu”. Okružujući Skadarsko jezero na sjeverozapadu, preko planinskog masiva Prokletija, Kosova, do Preševske doline, pa preko zapadnih teritorija Makedonije od rijeke Vardar, grleći obale Jadranskog i Jonskog mora. Treba li napominjati da se radi o četiri i pol miliona stanovnika, tradicionalno vrlo koherentnih.
Albanci nacionalnu stvar stavljaju ispred svega – oličenog vođe, ideologije, vjere i materijalnih potreba. I još po nečemu mogu parirati Srbiji, institucionalnoj sigurnosti provođenja odluka po horizontali i vertikali. I jedni i drugi su spremni i izvoziti u susjedne zemlje taj svoj institucionalni patent. To nije slučaj u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori (ako ne žele Srbi) i Sjevernoj Makedoniji (ako ne žele Albanci).
Zbog toga se međusobno, barem javno i pred drugim učesnicima društvenih tokova u regionu, podupiru lideri dvije zemlje. Čak i kada se ostali ne slažu sa njihovim idejama. I to nailazi na širi odjek i simpatije. Svoju posljednju službenu misiju u regiji njemačka kancelarka Angela Merkel je imala kroz posjete Beogradu i Tirani. Evropska unija, pa i visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt, podupiru “otvoreni Balkan”, a nije mrzak ni Rusiji, Kini i Turskoj. A zašto bi i bio njima, koji se zalažu za ukrupnjavanje moći?
Te zemlje su u regiju već uložile dosta resursa. Rusija kroz plasman oružja, vojne opreme i stacioniranje vojno-spasilačke baze. Javnosti se rijetko prezentuju cijene naoružanja sa Istoka. I dok je poznata cijena Airbusovih helikoptera za policiju, teško je doznati stvarni iznos za avione, raketne sisteme, tenkove, te dronove iz Kine. Posljednji precizan podatak je bio iz 2019. godine i radilo se o 619 miliona eura za rusko naoružanje. Rusija je preuzela najunosnija preduzeća u oblasti energetike u Srbiji i entitetu u kojem su Srbi većina u Bosni i Hercegovini. Međutim, to ne znači da nešto manje javno ne djeluje i na drugim područjima. Kupuje nekretnine u Crnoj Gori, a u Albaniji je ruskim novcem finansirana kampanja Demokratske partije prije nekoliko godina. Kosovo se diplomatski drži u šaci u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda i međunarodnim organizacijama.
Finalni obračun
Srbija djeluje na Crnu Goru i Sjevernu Makedoniju preko Srpske pravoslavne crkve i njoj podređenog puka. Ali i na Srbiju otiču tokovi novca i investicije iz Kine i Turske. Pravi se infrastruktura, plasiraju krediti i izvode radovi. Kina i Turska to rade i u ostalim zemljama regije – Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Albaniji, a sa oba aerodroma u Sjevernoj Makedoniji upravlja turski aerodromski konzorcij. Albanija gradi elektroenergetsku mrežu sa Kosovom, a svoju Luku Drač, osim što je koristi Kosovo, nudi i Srbiji. U 2016. godini je Luka Bar u Crnoj Gori pretovarala 20 posto izvoza Srbije. Od tada se smanjuje na račun albanske luke koja je postala mnogostruko veća, opremljenija i prometnija.
Turska i Albanija su januara ove godine potpisale zajedničku političku deklaraciju o uspostavljanju Vijeća za stratešku saradnju. U Albaniji Turska pokušava ostvariti dodatni uticaj i preko islama. Ne pretjerano religiji sklonom stanovništvu, većinski muslimanskom, napravljena je najveća džamija na Balkanu – Xhamia e Madhe e Tiranës, u koju je uloženo 30 miliona eura preko Uprave za vjerska pitanja Turske (Diyanet). Diyanet i turska država su mnogo uradili i za Bošnjake u Bosni i Hercegovini, te Sandžaku, ali na privrednom i investicionom nivou mnogo manje nego u Srbiji. U nekretninskom sektoru je mnogo više investicija otišlo u Hrvatsku i Crnu Goru.
Ipak, najveći donatori i spoljno-ekonomski partneri su i dalje zemlje EU-a, s tim da se na to uvijek gleda hladne glavne i tumači ekonomskim potezima, dok se emocije rasplamsaju i duhovi uzburkaju kada nešto stiže sa Istoka. Bilo kroz donacije, investicije ili mješovite aranžmane. Doduše, kada sa Zapada stižu novci, uz njih idu i javni zahtjevi za protivuslugu, što zna i uznemiriti javnost. Kada dolaze sa Istoka, zahtjeve za protivuslugu zna samo mali krug ljudi, pa javnost može pomisliti da je i bezuslovna.
Pitanje opravdanosti teze da je dovoljan broj investicija garant mira i to zbog samih investitora, u ovome slučaju ne mora biti tačna. Pitanje je koliko puta cijena naoružanja premašuje uloženi novac u mirnodopske svrhe?
Povratak Sjedinjenih Američkih Država i snažniji angažman je nepoznanica svima. A od nepoznatog zaziru i oni koji se raduju njihovom prisustvu, jednako kao i oni koji se tome protive. S tim da na Amerikance dvojako gledaju i oni što im se raduju. Više bi da oni ovdje budu sa vojnim ovlastima, nego da obavljaju policijske-pravosudne poslove oko korupcije, koja je u iščekivanju rješenja postala glavna zanimacija kompletne generacije vlastodržaca u regiji.
Nepoznanica je i hoće li svi pomenuti dozvoliti da Srbi i Albanci “riješe” susjede, pa da u finalnom obračunu oni međusobno odrede pobjednika i međusobne granice? No, tada bi na red došao sljedeći krug susjeda. U prvom redu Hrvatska, Bugarska i Mađarska. Kao kamenčić bačen u vodu, ciklični krugovi šire obuhvat.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.