Biden, Obama i zaboravljene sirijske crvene linije

Posljednji američki stav je bio šamar za sve one koji su računali na to da će Washington pronaći izlaz za sirijski narod.

Najčudnija stvar je Bidenova izjava da u Siriji nema američkih snaga, dok svi znaju da se američke snage nalaze na područjima pod kontrolom kurdskih milicija (Getty Images)

Imajući u vidu da je američki Senat, sa svojom Demokratskom i Republikanskom strankom, usvojio Cezarov zakon, koji ne dozvoljava saradnju sa sirijskim režimom i zabranjuje državama diplomatsku, političku, ekonomsku i svaku drugu vrstu odnosa s njim, svi su ostali iznenađeni kada je američki State Department pozdravio jordansko trgovinsko otvaranje prema sirijskom režimu, otvaranje graničnog prijelaza za prijevoz robe Nassib, kao i ponovno uspostavljanje letova između dvije države.

Američko pozdravljanje ovakvih poteza došlo je u vrijeme posjete petorice ministra sirijskog režima Jordanu radi normalizacije odnosa između dvije zemlje.

Iako se Washington djelomično povukao kako bi se razmotrilo pitanje pozdravljanja ovakvih dešavanja, nijedna zemlja, a posebno američki saveznici, ne bi mogla komunicirati sa sirijskim režimom bez saglasnosti Washingtona.

Cezarov zakon

Naravno, ponašanje američke vlade izazvalo je oluju bijesa i uznemirenosti među Sirijcima, pogotovo jer je Cezarov zakon humanitarni zakon koji se odnosi na hiljade žrtava koje je sirijski režim brutalno ubio.

Fotografije koje su procurile u javnost uzdrmale su cijeli svijet. Žrtvama su kopane oči, a tijela su im unakažena nakon ubijanja, zbog čega ih članovi porodice nisu mogli identificirati. Sjedinjene Američke Države (SAD) su zato usvojile zakon koji zabranjuje saradnju sa sirijskim režimom, ali ga je Biden, koji je ovih dana zauzet strateškim neuspjehom s kojim se suočio zbog povlačenja iz Afganistana, vrlo brzo odbacio.

Jasno je da ga je šok u Afganistanu natjerao da zaboravi čak i na prisustvo snaga svoje zemlje u Siriji. Izjavio je da njegova zemlja nije ratovala ni s kim 20 godina, dok su avioni njegove zemlje bombardirali metu za koju su naveli da pripada zvaničniku Al-Kaide u Idlibu. Usput, tokom cijele sirijske revolucije ni Amerika ni Zapad nisu bili izloženi nikakvoj operaciji pokrenutoj iz Idliba.

I pored toga, SAD ne odustaje od napada na Idlib, što budi sumnje o ciljevima koji stoje iza toga, sve dok se time daje legitimitet ruskim i iranskim napadima zbog nekakvog terorizma u Idlibu i općenito oslobođenim područjima.

Arapski napori u zadržavanju bandi

Još čudnije od svega toga je Bidenova izjava da nema američkih snaga u Siriji, dok svi znaju da se na području pod kontrolom kurdske milicije Sirijske demokratske snage (SDF) nalazi 1.000 američkih vojnika, što izaziva zabunu i postavlja pitanja o razlozima za ovakve izjave i njihovim implikacijama.

Sve se to dešava u svjetlu arapskih napora da se zadrži sektaška banda u Siriji, bilo kroz zbližavanje s Alžirom ili sastanak egipatskog ministra vanjskih poslova sa svojim sirijskim kolegom, kao i sa tuniskim, a između toga i sastanka direktora turske obavještajne službe sa svojim sirijskim kolegom Alijem Mamloukom u Bagdadu.

Možda su sastanci delegacije sirijske opozicije u Ujedinjenim narodima (UN) nedavno na marginama Generalne skupštine sa zapadnim zvaničnicima otkrili da je oslabio interes Zapada za sirijsku revoluciju.

Potpuno je jasno da Moskva sve više i više zaranja u sirijsku močvaru, ali je ovog puta to zaranjanje više političko nego vojno. Opterećena je politički zbog odbijanja međunarodnih strana da sarađuju s njenom idejom o prihvatanju sirijskog režima, nakon što se Sirija pretvorila u državu izvoznicu droga i Captagona, kao i terorizma i izbjeglica, zbog čega se više nije lako nositi s tim pitanjem.

Pored toga, sirijski režim nije u stanju ispuniti svoje međunarodne obaveze, zbog čega se pretvorio u oruđe u rukama ruske i iranske okupacije.

Četvrtu diviziju, koja spada u najvažnije ostatke režimske vojske, nedavno je Washingtonski institut uvrstio na listu “sektaških milicijskih grupa” koja je daleko od ponašanja i morala vojske. To je bilo evidentno na terenu kada su stanovnici Darae radije pristali na to da ruske vojne snage uđu u njihov grad umjesto iranskih i milicija Četvrte divizije, jer su navikli od njih da čine zločine, zlostavljanja i ubistva.

Američki šamar

Posljednji američki stav je bio šamar za sve one koji su računali na to da će SAD pronaći izlaz za sirijski narod. Posljednji stav je potvrdio da je problem sirijske revolucije od početka u samom Washingtonu, a da Moskva nije bila ništa drugo nego grubo oruđe. U suprotnom, režimska banda se ne bi usudila upotrijebiti hemijsko oružje, barel bombe i avione protiv nevinih, niti dovući sektaške bande i strane okupatore da ubijaju sirijski narod.

Sirijci se i dalje sjećaju, i neće zaboraviti, kako su Amerikanci lišili sirijski narod sigurne zone čime bi se izbjegli masovni masakri i ubijanja stotina hiljada žrtava. Neće zaboraviti ni to da su ih ostavili bez protivavionskih topova koji su ih mogli zaštititi od miliona tona bombi koje su bacale Assadove bande i ruski i iranski okupatori. Stalno ih je zavlačila obećavajući ženevske pregovore i druge, a onda sarađivala sa svakim neprijateljem sirijske revolucije.

Amerika je na kraju otkrila svoje pravo lice u savezu s bandom koja je koristila hemijsko oružje i barel bombe. Izgleda da je afganistanska lekcija nije ničemu naučila.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO