Za burovitih dana babljeg ljeta na Braču najbolje se skloniti u neku od brojnih uvala s južne ili zapadne strane otoka, u kojima nećete osjetiti ugrize dalmatinskog sjeverca. Ako je uvala dobro zaklonjena i duboka, možete po čitav dan uživati u ljetnim radostima.
U jednom od takvih, rijetkih ovogodišnjih prohladnih dana, odlučili smo uživati u čarima kasnog ljeta u Bobovišćima na moru. Bio je to moj prvi posjet tom pitoresknom ribarskom mjestašcu na zapadu Brača, tijekom kojeg ću otkriti da se u njemu nalazi kuća jednog od najvećih hrvatskih pjesnika i književnika Vladimira Nazora (1876 – 1949), predsjednika Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), prvog predsjednika Narodne republike Hrvatske i prvog predsjednika Sabora. U toj je kući Nazor proveo djetinjstvo, a i kasnije je rado u njoj boravio i stvarao.
Ali, među pedesetak kuća i vila u Bobovišćima na moru, omiljenoj uvali nautičara, ne skriva se samo Nazorova kuća, već i kuća za odmor nogometaša svjetskog glasa Marija Mandžukića te golema vila za koju bračke glasine kažu da je u vlasništvu Janeza Janše. Ne znam u čijem je vlasništvu spomenuta vila, pred kojoj je na dan našeg posjeta bilo parkiran skupocjeni BMW slovenskih registarskih tablica, ali hrvatski mediji zabilježili su da je u Bobovišćima rado ljetovao bivši slovenski predsjednik Milan Kučan.
Pjesnikova kuća zatvorena za posjetitelje
Na raskrižju koje vodi za Bobovišća na moru (visoko na brdu iznad luke staro je istoimeno kameno selo Bobovišća) na putokazu s oznakama lokalnih znamenitosti je i Nazorova kuća, ali prije i nakon tog raskrižja na Braču ništa vas neće pozivati da posjetite Bobovišća baš zbog tog velikog pjesnika.
U samim Bobovišćima na moru ponose se Nazorom – mjesto zovu “pjesnikovom lukom”, a tu je i njegov kip te replika akropole s trostupom “Tri sestrice”, koju je Nazor izradio kao posvetu svojim sestrama (originalni spomenik nalazi se na klisuri iznad naselja). Pjesnikovu kuću, koja je sa sklopom okolnih kuća proglašena zaštićenim kulturnim dobrom Republike Hrvatske, uglavnom nije moguće posjetiti niti je vidljivo označena, pa u prvi mah nismo imali pojma koje je od kamenih zdanja pripadalo Nazoru.
Doznat ćemo to iz slučajnog razgovora s mještankom koja je na ulazu u Bobovišća u pusto predvečerje prodavala lokalne delicije – maslinovo ulje, smokve i ušećerene bademe. Kad sam zastala na izlazu iz pjesnikove luke kako bih fotografirala ploču s uklesanim Nazorovim stihovima i pitala je koja je od tih kuća njegova, jako se iznenadila, ali i baš iskreno obradovala.
“Tu je pred vama, iza ovog čempresa vam je soba – ova s balkonom, u kojoj je stalno boravio i pisao. Više nitko za njega ni ne pita. Cijelo ovo ljeto vi ste valjda jedina koja se za njega interesirala. Sve se to promijenilo”, govori sjetno. Pitam je može li se kuća razgledati iznutra, pa mi objašnjava da ne može, osim ponekad u kolovozu.
“U kuću se može kad na ljetovanje dođe jedna starija gospođa, ima više od 80 godina, koja je naslijedila kuću pa ona otvori vrata rijetkim znatiželjnicima i onda im rado priča o Nazoru i pokazuje kuću. Ali, ona je otišla, pa u kuću ne možete”, govori dok skupa gledamo balkon iza čempresa. Dok ponosno pokazuje “Tri sestrice”, kaže da ju je baš razveselilo što netko pita za voljenog im pjesnika i nudi me ušećerenim bademima.
Odlazimo dok se na Bobovišća na moru spušta noć, a ja se pitam što je nama danas Vladimir Nazor i zašto književnici tako zanimljivih biografija, kakva je njegova, u Hrvatskoj ne mogu biti “turistički proizvod”.
Djela kao obavezna lektira, ali ne i ona o partizanima
Velikog pjesnika u javnom se prostoru rijetko spominje – u pravilu jednom godišnje, kad se dodjeljuje prestižna godišnja državna nagrada za najbolja umjetnička ostvarenja, a koja nosi njegovo ime (nagrada se dodjeljuje od 1959. godine). No, ni tad se ne govori o samom Nazoru, nego o dobitnicima.
Ponekad se u medijski prostor probije i vijest o “Nazorovim danima”, prosvjetno-kulturnoj manifestaciji u rodnim mu Postirama na Braču. Njegova književna djela – osim onih posvećenih partizanima i Josipu Brozu Titu – obavezna su lektira za školski uzrast, njegovo ime nose i brojne škole, knjižnice, dječji domovi, brodovi i ulice gotovo svih hrvatskih gradova. I zagrebačka ulica na elitnoj lokaciji, u kojoj je dom obitelji prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana nosi Nazorovo ime.
Nazorove ulice zapravo su među rijetkima koje su se tako nastavile zvati i kad se Hrvatska osamostalila. Bio je valjda suviše velik da bi se njegova stvaralačka baština tek tako sakrila. Ali ono što se rado prešućuje Nazorov je partizanski opus i politička ostavština jer je jugoslavenska komunistička ideologija od njega stvorila ikonu.
Činjenice prekrivene velom šutnje
Iako je primio nagradu i od ustaškog poglavnika Ante Pavelića, Nazor je bio uvjereni antifašist, koji će s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem još 1942. otići u partizane. Akademik i bivši HDZ-ov predsjednik Sabora Nedjeljko Mihanović, pripremit će 2014. godine Nazorove neobjavljene duhovne pjesme i ustvrditi da su partizani Nazora zapravo – oteli.
Naravno da nisu, ali u današnjoj Hrvatskoj vladajuća politika rado izjednačuje partizanske i ustaške zločine, a tekovine ZAVNOH-a i antifašističke borbu ili prezire ili ignorira.
Činjenica da je jedan od najvećih hrvatskih pjesnika bio i partizan, baš kao što je to bio i predsjednik Tuđman, prekrivena je velom šutnje. Toliko debelim da čak i u turizmu, o kojem danas ovisi ekonomski opstanak Hrvatske, postaje nemoguće i razmišljati kako slaviti (i posjetiteljima prodati) velikane poput Vladimira Nazora, a kamoli da bismo im ponudili suvenire njegovog cvrčka, mede Brunde ili bijelog jelena.