Vijest je stigla nedugo nakon što je u hrvatskoj javnosti odjeknula izjava ministra rada, mirovinskog osiguranja, obitelji i socijalne politike Josipa Aladrovića koji je gostujući u jednoj televizijskoj emisiji zaključio kako je Hrvatska fenomenalno mjesto za život.
Na ministrov dojam koji je izazvao niz ironičnih komentara, ali i novinskih tekstova u kojem se Aladrovićev optimizam promatra kroz prizmu statističkih izvješća koja o Hrvatskoj govore upravo suprotno, nakon desetak dana nadovezala se procjena koju je objavio Državni zavod za statistiku (DZS), i koja se odnosi na broj stanovnika u gradovima, općinama i županijama na kraju 2020. godine.
Kada se taj broj (četiri milijuna i 48 tisuća) usporedi s rezultatima prošlog popisa stanovništva, onog koji se održao prije deset godina, može se zaključiti Hrvatsku u međuvremenu napustilo 237.000 ljudi.
Drugim riječima, za nešto manje od četvrtinu milijuna ljudi Hrvatska jednostavno nije bila fenomenalno mjesto za život.
Brojka je to koja je u najmanju ruku optimistična.
Zabrinjavajuća depopulacija
Procjene i statistička izvješća Državnog zavoda za statistiku dosad su se uzimale s rezervom jer dio iseljenih i dalje zadrži prebivalište odakle iseljava, zbog čega i se dalje bilježe kao da tamo žive.
Broj građana koji je iselio iz Hrvatske nakon njenog ulaska u Europsku uniju 2013. godine puno veći nego što bilježi službena statistika. Nešto konkretniju sliku donijet će popis stanovništva koji se trenutno privodi kraju i koji bi trebao dati jasniju brojku koja se odnosi na ljude koji doista žive u Hrvatskoj.
Popis će dati konačan odgovor na diskusiju o tome je li broj stanovnika u Hrvatskoj pao ispod četiri milijuna, za što demografi već neko vrijeme tvrde da je lako moguć scenarij.
Procjena koja ju je nedavno objavio DZS daje nešto detaljniju sliku o regijama iz kojih ljudi bježe. Najveći depopulacijski trendovi odnose se na Osječko-baranjsku županiju, koja je izgubila 35.521 ljudi, dok je Vukovarsko-srijemska županija “tanja” za 17 posto stanovništva.
Kada se gledaju relativni pokazatelji, Vukovar je grad koji je izgubio najveći broj stanovnika – njih čak petinu. Gubitak stanovništva trpe i gradovi na obali. Rijeka je tako od posljednjeg popisa izgubila više od 14.000 stanovnika, dok je Split izgubio oko 7.000 ljudi. Jedine županije koje bilježe rast broja stanovnika jesu Dubrovačko-neretvanska, Istarska te Grad Zagreb.
Demografski slom
Negativni migracijski trendovi, uostalom, vidljivi su golim okom. Dovoljno je provozati se napuštenim dijelovima Like, Žumberka, Banije ili Bukovice kako bi zaključili da Hrvatska demografski propada. Osim brojki koje se prikupljaju u DZS-u, to potvrđuje i broj djece koja se svake godine upisuje u prve razrede osnovne škole. Tako je ove godine upisano 500-ak prvašića manje u odnosu na prošlu godinu. Kontinuiran pad učenika doveo je i do zatvaranja nešto više od 100 područnih škola.
Posljedica je to činjenice da se u valu iseljavanja koji je uslijedio nakon hrvatskog ulaska u Europsku uniju nije obilježio samo odlazak mladih i radno sposobnih pojedinaca, već cijelih obitelji koje su preselile u razvijenije europske zemlje.
Pitanje je hoće li se te obitelji, nakon što udare nove temelje u nekom perspektivnijem društvu, vratiti u svoju rodnu zemlju.
Iako ne postoje sustavna istraživanja o povratnicima, stručnjaci u području migracija procjenjuju kako se u Hrvatsku ljudi vraćaju tek u kasnijoj dobi, kada dođe vrijeme za uživanje u mirovini koju su stekli radeći u drugim državama. Hrvatska tako postaje zemlja “staraca”, što je svakako opterećujuća stvarnost ne samo za mirovinski i zdravstveni sustav, već i za tržište rada koje u mnogim područjima pati od nedostatka radnika.
Uostalom, negativni migracijski saldo utječe na kompletan društveni i ekonomski razvoj određenog podneblja.
Nepovjerenje i apatija
Migracije su proces koji je konstantan kroz povijest – ljudi su se selili zbog ratova, epidemija, vremenskih nepogoda te zbog brojnih drugih političkih ili ekonomskih razloga.
Iseljavanje iz Hrvatske, koja je među posljednjima u EU po pitanju životnog standarda, događa se prije svega iz ekonomskih razloga.
Međutim, uzroke negativnih migracijskih trendova treba tražiti i u općoj apatiji koja vlada među građanima, beznađu koje se da naslutiti iz brojnih provedenih istraživanja koja govore da Hrvati ne vjeruju ni institucijama, ni pravosuđu, ni političarima, ni medijima.
Sudeći po lošoj procijepljenosti i po količini dezinformacija o pandemiji i cjepivu koja se može naći u javnom diskursu, pokazalo se da ne vjeruju ni znanstvenicima.
Hrvati više, pokazalo je i najnoviji podaci Europskog indeksa povjerenja u vlasti kojeg vodi Sveučilište u Gothenburgu, ne vjeruju ni jedni drugima.
U odnosu na druge države EU, po pitanju povjerenja u druge ljude spadamo na samo dno ljestvice, tik uz Bugarsku, državu koja nam često pravi društvo na dnu brojnih ljestvica koje mjere kvalitetu života u Uniji. One države koje se na toj karti povjerenja obojene svjetlijim bojama ujedno su i destinacije na koje se građani Hrvatske upućuju kako bi živjeli u nekom pravednijem i poštenijem sustavu.
O apatiji onih koji su ostali možda najbolje govore podaci o općoj izlaznosti koja je na posljednjim parlamentarnim izborima 2018. godine pala ispod 50 posto. Ljudi su naprosto u Hrvatskoj prestali vjerovati da se išta može promijeniti.
Stoga oni koji odluče kupiti jednosmjernu kartu za inozemstvo ne čine to jer su gladni, već zato što su siti svega.