Prošle sedmice sam posjetila selo o kojem slušam skoro tridesetak godina. Makadamom, vrlo izrovanim bujicama, izvela me je vješta “šoferica”, moja prijateljica Džemila. Batovo je selo u koje se dođe uskim mostom desno od Ustiprače, prije tunela za Višegrad. Raskršćem od Batova može se doći i u Čajniče, a i u Goražde.
Čekalo me je u svoj svojoj raskoši boja, plodova, okoline. Bajkovit sa puno šume, više bjelogorice, rijekom Janjinom i malim potočićima, predio je stolovanja samog Herceg Stjepan Kosače. I dok vijuga cesta prema Batovu, preko Hladina, Haskovića, Karovića, iznad se izdiže kao suri orao, eto ta kula-Samobor…!
Zimnicu koju mi je spremila moja Nura, vrjednica, uzgajala je sama. Ona je povratnik,ali samo ljeti. Zimi živi u Hrasnici.
Nuru i njenu sestru Muliju upoznala sam u samom jeku rata…1993. Jedna prelijepa i plemenita žena Fatima (vrlo brzo će oboljeti od multipleksleroze i umrijeti) u svom skromnom domu iznad Mejtaša okupljala je nas nekoliko oko profesora Ešrefa Kovačevića, koji je završavao ručno pisani Kur'ani Kerim. Bili smo tu kao “eksperimentalni čitači” napisanog teksta na paosu, koje je kasnije profesor prenosio na original. Osim što smo i sami pisali i vježbali, družili smo se, pripremali iftar, skromni ratni, i prijateljstvo se nastavilo.
Mulija rahmetli je napustila ovaj svijet prošle godine u jeku korone, nakon duge bolesti. I baš ovih dana bila je godišnjica njene smrti, te sam tim povodom Nuru zijaretila (posjetila). A tu je bio i jedan mubarek.
Jedna svečanost.
Nura je pred samu godišnjicu smrti njene sestre dobila lijepu vijest. Česma (bunar) izgrađena je u selu Nevaso, južni Benin, zapadna Afrika, nekadašnja država Dahomej. Vakif je Mulija Bučo…
I tako ženskim hajrom jedno veliko selo dobilo je bunar i vodu.
Svota koja znači život jednom selu
Projekat izgrađivanja bunara u afričkim zemljama nije novost za dobrotvore iz naše zemlje. Plemeniti ljudi odvoje svotu za taj hajr. A iznos, često, nije veći od koštanja petnaestodnevnog ljetovanja za dvije osobe u Antaliji.
Eto, toliko košta… toliko košta jedan bunar… u Africi.
Svota koja znači život jednom selu.
Organiziranim aktivnostima plemeniti ljudi su našli načina da obraduju neko od sela suhe Afrike. Ova česma potvrdila je našu humanost, bolje reći, humanost naše žene, kao vakifa. A tragovi plemenitih žena živi su i do danas.
Ispred Bijele džamije, u mojoj rodnoj ulici na ćošku sa Jajce Kasarnom u Sarajevu, Bijelu česmu je oplemenila u XIX vijeku Hatidža hanuma, kći Mahmutova, obnovivši je kao jedinu česmu sa desne strane Miljacke do koje je voda išla “uz ulicu”, odozdo.
U Strošićima, rođenoj kući moje mame gdje i sad živim, česmu je dovela djevojka, u muhabetu sa Gazi Husrev-begovim podanicima, dok su tražili vodu za Čekrčijinu džamiju.
“Ako i u mojoj mahali napravite česmu reći ću vam gdje je izvor”, misleći na Crnil sa Bioska.
I tako nekada mesdžid u Strošićima dobio je česmu i pretvoren u džamiju… među prvima u Sarajevu.
A moje ovovremene kone (sugrađanke) obnovile su nekoliko česmi. Česma stare Avdaguše u Mjesnoj zajednici Mošćanica na Vratniku obnovila je Vasva Tahmihčija -Demirović, u Ulomljenici Begzada Mehmedagić, na Bjelavama Zekija Hadžialić, i u Abdesthani Suada Gadžo.
Žene vakifi
Za vrijeme mog boravka u Čikagu povodom promocije moje prve knjige Međunarodni tribunal u Hagu, kod mojih domaćina efendije Senada Agića i njegove supruge Nadire, upoznala sam hadži Raziju Čirkić, koja je izgradila veliku hajr česmu u Gračanici svog Bugojna.
A i Bašeskija će pisati: Bijaše to 1555. godina. Česma ispred Buzadžijine džamije dobi ime Feredžuša, jer je žena hadži Buzadžije dala svoju feredžu za gradnju džamijske česme. Sa te česme, vodom su se generacije stanovnika naselja Logavina okoristile: “7. rebiul-ahira 1173. (28. XI 1759) godine postah imam u džamiji Buzadži haži-Hasana…”
U svojoj knjizi o vakufima, Ahmed Mehmedović je dao cijelo poglavlje o pojedinim ženama vakifima… a, evo mi, spomenut ćemo neke. Fatima Kanita-hanuma, kći poznatog kadije i muderrisa Mehmeda Sa’id-efendije Hajrića-Homarije, supruga Mustafa-paše Babića, spada u red prvih sarajevskih vakifa iz novijeg vremena. Ona je 1848. godine uvakufila jednu vodenicu sa četiri okna na Zujevini, a da se prihodi troše za učenje Kur’ana i plaće muderrisima Đumišića medrese, te za vaiza u Vekil-harč (Hadžijskoj) džamiji u Sarajevu. Od istih prihoda će se održavati česma i njen vodovod u Sagr hadži-Alijinoj mahali i za održavanje okolne kaldrme.
Šerifa-hanuma Vilić, rođena Hafizadić, supruga mir Ahmed-bega ćehaje, bosanskog defterdara, u više navrata kajmekama bosanskog valije. Ona je 1839. godine obnovila česmu kraj Šarene džamije. Podigla je i česmu kraj Travničke kapije u Jajcu 1846. godine.
Esme-sultan, supruga paše Muhsinovića, kako kaže predanje, razboljela se, pa joj rekoše da će ozdraviti ako utemelji tri vakufa na mjestu gdje se sastaju dvije rijeke. Odabrala je Jajce u kojem je izgradila (obnovila) potkupolnu džamiju i dva mosta na Vrbasu. Kompleksu ove džamije pripada šadrvan pod kubbetom.
Za princezu Sultan-Fatimu, čiji su se nišani nalazili u haremu Careve džamije u Foči, zna se da je bila kćerka sultana Ibrahima I (1640-1648), a supruga Jusuf-paše, rodom iz Vrane u Dalmaciji (po Evliji Čelebiji iz Šujice kod Livna Od tri fočanska hamama jedan je zadužbina Fatime-sultanije….
I za kraj, spomenut ćemo Gazi Husrev-begova supruga Šahdidar, oslobođena robinja Gazi Husrev-begove sestre Neslišah, jedna je od nekoliko sarajevskih vakifa. Šahdidar je svega desetak metara zapadno od Gazi Husrev-begovog hamama između 1541. i 1556. godine podigla manju Džamija za Banjom. Kako je džamija bila uz hamam, pretpostavka je (op.aut. Klino) da je imala i vodu, jer uz nju je dobrotvorka podigla i mekteb gdje će se “podučavati lijepom odgoju i Kur’anu djeca siromaha i siromašna djeca”.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.