Prvih 100 godina Narodnog pozorišta Sarajevo

Pozorište nikada nije odustalo ni posustalo, bez obzira na promjene sistema, nedostatak brige za njega, manjak kadra, nedovoljno novca…

Pozorište je uvijek težilo da bude strogi, ali pošteni korektor, prije svega nas samih, piše auotrica (Dženat Dreković / Ustupljeno Al Jazeeri)

U noći 21. oktobra 2021. godine, u Sarajevu je, u Narodnom pozorištu, odigrana premijera predstave Protekcija, tačno 100 godina nakon što je počela sa radom najstarija i najveća teatarska kuća u Bosni i Hercegovini.

Riječ “teatar” se u Bosni prvi put spominje oko 1870. godine, a veže se za engleskog konzula Holmsa, koji je u tom periodu boravio u Sarajevu. U listu Sarajevski cvjetnik, urednik Kurtčehajić ističe kako je jedna od stvari koja najviše utiče na obrazovanje evropskog stanovništva upravo teatar. On ističe moralnu vrijednost teatra koje, prikazujući ljudima događaje iz prošlosti, uči publiku kako se “dobrota nagrađuje, a zlo kažnjava”.

Ono što u svom tekstu naglašava jeste kako je samo mali broj ljudi u Sarajevu pominjalo i poznavalo teatar kako takav, sve dok konzul Holmes nije došao i nabavio teatarsku opremu čak iz Londona i jedan dio svoje kuće prilagodio pozorišnom djelovanju. On je u svojoj kući svake zime priređivao predstave za činovnike i oficire.

Dolaskom Austro-Ugara u Bosnu, političke i društvene prilike se značajno mijenjaju. Nova vlast sa sobom donosi nove običaje i odnos prema kulturi… Bilo je nekoliko pokušaja uspostavljanja stalnog, profesionalnog pozorišta u Sarajevu, ali historijski trenutak za naš kulturni život dogodio se u novembru 1919. kada je Atanasije Šola, predsjednik Narodne vlade BiH, dekretom osnovao Narodno pozorište za zapadne oblasti. Ipak, od dekreta do otvaranja i zvaničnog početka rada Narodnog Pozorišta u Sarajevu, proći će skoro dvije godine.

Narodno pozorište je preživjelo pet sistema, dva rata i bilo kuća hiljadama (Ustupljeno Al Jazeeri)

I onda, 21. oktobra 1921. godine stigle su delegacije i gosti u naš grad. Naredna tri dana je trajalo svečano obilježavanje početka djelovanja Pozorišta. Zgrada Društvenog doma je preimenovana u Narodno pozorište, a prva odigrana predstava u Nacionalnoj kući bila je upravo predstava Protekcija Branislava Nušića, koji je i govorio na samom otvaranju Pozorišta, a nastala u režiji Nikole Hajduškovića. Od tog trenutka počinje borba umjetnika i umjetnica za opstanak i razvoj pozorišnog života u Sarajevu.

Narodno pozorište je preživjelo pet sistema, dva rata i bilo kuća hiljadama glumaca i glumica, reditelja i rediteljica, pjevača, plesača, muzičara, scenografa, kostimografa, slikara, pisaca, tehničara, dekoratera… i svih koji su ga učinili onim što Pozorište jeste danas. Pozorište je oduvijek bilo svjedokom vremena, prostora, ljudi i društvenih okolnosti, uvijek težeći da bude strogi, ali pošteni korektor prije svega nas samih.

Repertoar neukaljan nacionalističkim i fašističkim naslovima

Put Pozorišta od pokušaja da pronađe svoju estetiku, umjetnički izričaj, stalne umjetnike, publiku i mjesto u društvu do današnje Nacionalne kuće iza koje stoje najznačajniji ljudi koje je porodio bosanskohercegovački teatar, a koji su djelovali u okvirima Narodnog pozorišta, dug je stotinu godina.

Prve dvije decenije djelovanja pozorišta protekle su uglavnom u njegovoj borbi za opstanak i pokušaju da se uspostavi kao profesionalni teatar sa ozbiljnim i školovanim umjetnicima i umjetnicama, relevantnim repertoarom te publikom koja prepoznaje kvalitetu ili uopšte sudjeluje u njegovom djelovanju.

U prvim godinama opereta je bila ono što je preovladavalo repertoarom Narodnog pozorišta, a premijere su izvođene gotovo svake sedmice, što je zasigurno uticalo na kvalitet samih predstava, kao i umjetničkih izvedbi. Publika se tek formirala i nije bila spremna na umjetnički i književno komplikovanije forme, pogotovo uzevši u obzir tadašnje obrazovanje i socijalne te društvene prilike koje su zadesile Sarajevo po završetku Prvog svjetskog rata.

Dženat Dreković/Ustupljeno Al Jazeeri

Direktori su se često mijenjali, kao i glumci, koji su uglavnom bili ili gostujući ili u prolazu. Ipak, svoj mali jubilej, 20 godina od osnivanja, Pozorište je dočekalo u koliko-toliko stabilnoj situaciji. Posljednja predratna godina, sezona 1938/1939, bila je daleko najposjećenija i najuspješnija pozorišna sezona od početka njegovog zvaničnog djelovanja. Pozorište u tom trenutku ima već ozbiljan ansambl koji broji 27 članova (13 glumica i 14 glumaca) te stalni hor od 16 članova. Izvedeno je skoro 250 predstava (tačno 248), a pogledalo ih je gotovo 105.000 posjetitelja i posjetiteljica; dakle, 420 ljudi po predstavi, 6 dana u sedmici.

I, kada se činilo da Narodno pozorište konačno postaje onakvo kakvo bi trebalo biti svako Evropsko pozorište, na vrata te iste Evrope, nezaustavljiv, kuca fašizam. Došao je april 1941. i Sarajevo se zateklo u srcu samoprozvane NDH (Nezavisna država Hrvatska). 5. aprila 1941. održana je premijera komedije Porodica Blo, u režiji dugogodišnjeg pozorišnog reditelja Nikole Hajduškovića. Narednog dana,  zvanično je počeo Drugi svjetski rat na našim prostorima. Skoro odmah po dolasku, nova vlast mijenja ime Narodnog pozorišta u Hrvatsko državno kazalište, pod kojim Pozorište djeluje do oslobođenja, a u junu na mjesto upravnika sarajevskog pozorišta dolazi pisac Ahmed Muradbegović i tu ostaje do 1945. godine. Od juna 1941. do aprila 1945. godine, u Pozorištu su premijerno izvedene čak 94 predstave. Važna je činjenica, da, iako Pozorište nije pružilo umjetnički otpor i, iako su u njemu znale biti održavane i priredbe u službi tadašnje vlasti, dramski repertoar Nacionalne kuće je ostao uglavnom neukaljan nacionalističkim i fašističkim naslovima.

Vodeća pozorišna kuća u BiH

Po završetku rata, društvene i političke prilike se mijenjaju, a samim time i kulturne prilike, što je značilo ozbiljniji odnos prema kulturi i njenom mjestu u društvu. Pozorišni repertoar postaje bogatiji, raznolikiji i ozbiljniji. Na scenu stupaju moderni romani i drame, klasici, kao i domaći autori. Umjetnici i umjetnice se školuju, reditelji imaju više iskustva, scenografi i kostimografi mijenjaju svoj pravac i otvaraju se ka novim formama, te se razvija i pozorišna kritika.

Nakon rata, unutar Kuće sa djelovanjem počinju i Opera i Balet Pozorišta. Prvo se osniva Opera, 1946. godine, a prva izvedena premijera bila je Prodana nevjesta, zatim onda i Balet 1950. godine, koji svoj zvanični rad započinje premijerom Žetve. Od tog trenutka pa do danas, Narodno pozorište je jedini teatar u Bosni koji, osim dramske, ima razvijenu i baletnu i opernu djelatnost.

Pozorište je živjelo, preživjelo, doživjelo velikih 100 i sada nastavlja svoj život, piše autorica (Dženat Dreković / Ustupljeno Al Jazeeri)

Period između dva rata za Pozorište je bio produktivan i u  tim godinama su se izrodile neke od kultnih predstava te su na njegovu scenu stupili neki od najznačajnijih umjetnika i umjetnica, kako naše današnjice, tako i bosanske pozorišne historije. U Pozorištu uporedo djeluju tri kućna ansambla, te Sarajevska filharmonija čiji je Pozorište domaćin.

I opet, u trenucima kada Narodno pozorište doživljava svoj procvat, stiže april 1992. U prvim danima okupacije Sarajeva, 1941. u sarajevskom Pozorištu održana je premijera predstave Na božijem putu Ahmeda Muradbegovića. Ista ta predstava, samo u drugom umjetničkom sastavu, odigrana je u Narodnom pozorištu kao posljedna predratna predstava u Sarajevu, u noći 5. aprila 1992. Nakon što je predstava završena i nakon što su glumci i publika krenuli kućama počele su padati prve granate na Grad.

U periodu opsade, ovo pozorište je sa trostruko smanjenim ansamblom i glumcima iz drugih pozorišta produciralo 11 dramskih predstava, od čega sedam samostalnih i osam koprodukcija. Ansambl Opere i Baleta je najvećim dijelom bio sastavljen od stranih plesača i pjevača koji su na početku agresije napustili Bosnu. Zbog toga, oni u toku rata gotovo pa nisu djelovali. Ipak, ansambl baleta, sastavljen od profesionalaca i učenika, uspio je da obnovi Bolero 1994. godine i ta predstava je u period opsade odigrana 16 puta.

Danas, Narodno pozorište aktivno učestvuje u kulturnom životu Sarajeva i Bosne sa svoja tri ansambla (Drama, Opera i Balet) kao vodeća pozorišna kuća. U skoro 30 godina nakon rata uspjelo je da prođe kroz fazu obnove, ponovne uspostave repertoara i umjetnika, određivanja pravaca u umjetničkom i društvenom smislu. Nekada su pokušaji da bude svjedokom vremena i ljudi bili uspješniji, nekada manje uspješni, ali pozorište nikada nije odustalo ni posustalo, bez obzira na promjene sistema, nedostatak brige za njega, manjak kadra, nedovoljno novca…

Pozorište je živjelo, preživjelo, doživjelo velikih 100 i sada nastavlja svoj život. Radujem se biti savremenicom njegove budućnosti.

Izvor: Al Jazeera