Ima li država strategiju da spriječi porast siromaštva

Siromaštva se niko ne treba stiditi. Ono se treba razumjeti. Mnogo njih bi se trebalo zastiditi načina svog stečenog bogatstva.

Nekim zemljama fali želja i motivacija, a ne samo strategija kako bi pomogla slabima i siromašnima (Reuters - Ilustracija)

Ne pričam o tome često, jer znam da nisam jedina. Uglavnom, u više navrata volontirala sam u javnim kuhinjama, skupa sa svojim učenicima i radnim koleginicama. Sigurna sam, nastavnici trebaju biti primjer znanja, poštenja, humanizma… Ako želimo da nam naredne generacije budu takve, da u sebi nose empatiju, da u ljudima isključivo vide čovjeka – ništa više, ništa manje.

Svaki taj boravak u javnim kuhinjama pamtim kao da se desio prije nekoliko sati. To divno osoblje koje se trudi, kao u najfinijem restoranu, spremiti najbolje obroke ljudima kojima to treba da dočekaju sutra. I to upakovati kako doliči čovjeku.

Sjećam se svakog pogleda ljudi koji dolaze po hranu, naših susreta očima i rastanka bez riječi. Sjećam se njihovih osmijeha kada im učenik doda hranu i njihovih teških koraka kako odlaze.

Svi se plaše siromaštva

Siromaštvo je stalno stanje, već vijekovima. Strahovito ga se svi plaše, pa i bogati, koji o tome nerado govore. Dugotrajna i stalna uskraćenost resursa, ograničenost mogućnosti izbora, neizdrživa je za čovjeka. I sigurno se siromaštvo ne fokusira samo na izvore prihoda, nego i na siromaštvo perspektiva humanog razvoja. Ko god je siromašan uskraćen je u izboru i  mogućnosti za ostvarenje temeljnih ljudskih sposobnosti.

Nema osobe koja ne teži dostizanju dugog, zdravog, kreativnog života i određenog standarda življenja, slobode, digniteta, samopoštovanja i poštovanja drugih, ma ko da je. Studije i izvještaji o stanju siromaštva i nejednakosti unutar među narodima potvrđuju problem koji ne smijemo nikako da zaobiđemo, jer globalno siromaštvo je poprimilo endemičan oblik i prije same pandemije. Osobito u nekim regijama – podsaharskoj Africi, Bliskom istoku, sjevernoj Africi, južnoj Aziji…

Smanjenje siromaštva bi trebao biti cilj politike i planiranja svake zemlje, pa i Bosne i Hercegovine. Zato, uostalom i služe strategije. U usporedbi sa drugima zemljama, naša je žalosna. Imamo li strategija u borbi protiv siromaštva ili živimo isključivo zbog sebe?

Siromaštvo u doba pandemije

Pojava korona virusa ionako je unijela golemu pomutnju, jer mnoge zemlje već se suočavaju sa posljedicama, sa značajnim troškovima svojih ekonomija. Nesumnjivo je da su zemlje u razvoju koje su izgradile svoju ekonomiju na turizmu bile prvim valom korona virusa teško pogođene.

Pandemija nije samo prouzrokovala smrt i ozbiljne bolesti širom svijeta, već je izazvala i prekid obrazovanja. Oko 1,6 milijardi učenika bilo je mjesecima izvan svojih učionica. Takva situacija još je dodatno produbila nejednakosti i pogoršala već prisutnu krizu učenja, jer je milionima djece, mladih i odraslih onemogućen jednak pristup obrazovnom procesu i mogućnostima za nastavak učenja.

Koliko je samo ljudi ostalo bez posla? Već sada je jasno da će doći do porasta siromaštva u Bosni i Hercegovini. Krivac takvom stanju nije samo rast nezaposlenosti i smanjivanje plata. Svakako da na ovako teško stanje lančano utiču i procesi poput velikog pada ekonomije zemalja EU, socijalna nesigurnost i mogućnost povećanog povratka dijaspore u Bosnu i Hercegovinu.

Pandemija će nas zasigurno gurnuti u još dublje siromaštvo, ukoliko još potraje. Djeca će na žalost postati vrlo ranjiva kategorija stanovništva, pogotovo ona sa teškoćama u razvoju, romska djeca, kao i ona koja žive u siromašnim zajednicama.

Naša zemlja nije istočnoazijsko čudo koje se zna nositi sa kriznom situacijom, jer ona i nema efikasnu politiku za riješavanje porasta siromaštva, nije dorasla riješavanju ovog gorućeg pitanja.

Da li da idemo primjerom Kine, Indije?

Mnoge države su već ranije donosile različite politike za riješavanje globalnog pitanja siromaštva. Kina je jedna od njih. Ona je postigla izuzetne rezultate u smanjenju siromaštva kroz obrazovanje. Svjesna opasnosti, ona je odlučila pokušati iskorijeniti siromaštvo oslanjanjem na intelektualnu podršku. Promijenila je svoje pasivne teorije i mjere djelovanja protiv njega, zamjenjujući ih aktivnim. Usvojila je različite instrumente te svoje novije politike i preusmjerila fokus sa subvencija na izgradnju obrazovnih kapaciteta.

Kina je na svoj način uključila obrazovanje protiv siromaštva u nacionalni strateški plan protiv siromaštva. Koliko je uspješna bila takva nacionalna politika, usred pandemije COVID-a 19 i globalnog ekonomskog pada, možda je najbolje potvrdila izjava u februaru 2021. godine predsjednika Xi Jinpinga kojom je potvrdio da je Kina eliminirala siromaštvo u prethodnoj godini. Ali, ova zemlja je nešto učinila u borbi protiv siromaštva. Indija je, također, pronašla svoj način u riješavanju ovog problema.

Koji korak će poduzeti Bosna i Hercegovina u borbi protiv siromaštva? Kako da ima nacionalnu politiku u borbi protiv siromaštva, kad su u konfliktu njeni etniteti? Siromaštvo ima jedno lice, ali to neko očigledno i ne želi da razumije. Ni u pandemiji bogati i privilegovani ne haju za siromašne, ni u Federaciji BiH, ni u Republici Srpskoj. Kod takvih je sve na prodaju – oni će da pjevaju, dok drugi gladuju.

Siromaštvo treba razumjeti

Ponekad mi se čini da našoj zemlji nedostaje želja i motivacija, a ne samo strategija kako bi pomogla slabima i siromašnima. Kako stvari stoje, vlasti nemaju rješenje za ugrožene.

Ova tema izgleda i da je zaboravljena, empatije i sluha za siromašne imaju udruženja poput Pomozi.ba, javne kuhinje koje postoje u pojedinim gradovima Bosne i Hercegovine. Ne sumnjam da će i dalje pomagati, kad zatreba svakako će pomoći i savjesni građani, učenici/ce kao volonteri. To nije riješenje, ako se uzme u obzir da je u posljednje vrijeme veliki broj ljudi ostao bez posla i primanja.

Vlasti Bosne i Hercegovine ne trebaju samo da znaju za strategije Evrope koje su donešene 2020. godine i za Novu razvojnu agendu 2030 čiji su osnovni ciljevi smanjenje siromaštva i zaštita planete. One same moraju organizovati efikasne timove u okviru socijalne dimenzije svoje strategije u borbi protiv ove goruće problematike.

Siromaštva se niko ne treba stiditi. Ono se treba razumjeti. Više njih bi se trebalo zastiditi načina svog stečenog bogatstva. Ovdje nam treba strategija.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO