Moram priznati kako me vijest da jedinstveni matični broj građana (JMBG) s početkom iduće godine Hrvatska šalje u povijest nije ostavila ravnodušnim. Iako ne pamtim kada sam ga posljednji puta negdje morao upisati ili nekome izdeklamirati, još uvijek ga nepogrešivo pamtim.
Kada je prije 12 godina Hrvatska uvela osobni identifikacijski broj (OIB), trinaestoznamenkasti JMBG polako je postajao bespotrebnim i vremenom je ustuknuo pred dvije znamenke kraćim OIB-om. Višom silom prilika OIB sam unio u svoju mentalnu radnu memoriju, ali JMBG nisam zaboravio.
Jedan od razloga svakako je logično kodiranje tog identifikacijskog broja, jer je prvih sedam znamenki predstavljalo datum rođenja pa je i preostalih šest bilo lakše zapamtiti (dvije brojke – šifra regije rođenja, tri brojke – šifra spola te na kraju kontrolna cifra).
Kod OIB-a nema tog logičnog niza, nego je nasumično, ni po kojem kriteriju generiran.
Idealna lozinka ‘Ru9t537jB9r3yv4i’
Tijekom života pamtimo (i zaboravljamo) desetke, ako ne i stotine raznih kombinacija brojki: datuma, telefonskih brojeva, PIN-ova, raznih lozinki kojima državi, banci ili korporaciji potvrđujemo da smo to mi i da smo – Nazdravlje, distopisti! – na koncu ipak brojevi.
U ranom djetinjstvu najprije nas uče važnoj obiteljskoj numerologiji – kada braco i seka imaju rođendan, baba i deda imendan, a mama i tata godišnjicu braka. Kad dijete malo poraste dobije mobilni telefon, pa dođe vrijeme memoriranja tuđih brojeva i zaključavanja uređaja lozinkom zbog mogućih nasrtaja znatiželjnih roditelja.
Uskoro se otvaraju i prve mail adrese, a poslužitelji od vas traže što sigurniju lozinku. Recimo da je Ru9t537jB9r3yv4i sasvim odgovarajuća i dovoljno snažna da vam je nitko ne prokljuvi. Čak je ni sami nećete zapamtiti. Onda društvene mreže: skoro na svakoj morate biti, svaka traži neki pristup i lozinku. Dakle, još brojki ili kombinacija slova i brojki.
Dođe i vrijeme da se otvore računi u bankama – žiro, tekući, devizni… Svaki opet sa svojim PIN-om koji vam banka velikodušno daje. Ubacite se u neki uredski ili redakcijski posao, radite na tvrtkinom kompjuteru, a od vas se opet traži lozinka za pristup. Ako ste važni firmi, daju vam i službeni mobilni telefon koji morate čuvati i zaključavati. To je još lozinki, još PIN-ova!
I kad nakon nekog vremena imate dojam da vam u glavi nešto kuha, to vam se krčkaju sve te brojke i lozinke, jer vam je memorija preopterećena hrpom bitnih i još većom hrpom nebitnih informacija, a povrh svega brojevima i lozinkama. I sam sve češće zapnem kada se suočim s uskim praznim prozorčićem koji čeka da u njega upišem odgovarajuću lozinku, pa da me k'o stražar ili čuvar pripusti u golemi, ograđeni i navodno zaštićeni prostor mojih internetskih niša.
PIN-ovi koje pamti kažiprst
Nekoć, u doba uzemljenih telefonskih linija, znao sam napamet najmanje 20 telefonskih brojeva. Danas, osim broja mobitela svoga i ženinog (da se ne naljuti) ne znam ijedan drugi. Brojeve rodbine i prijatelja uredno sam zaboravio. A pokušam li locirati trenutak kada se to dogodilo, vjerojatno bih ga otkrio u vrijeme kada sam nabavio prvi pametni telefon. Valjda ga zato imam, da bude pametniji od mene.
No pritom ipak nemam komfor da na isti način zaboravim sve svoje PIN-ove i lozinke, a s njima i OIB. Možda jedino da i njih unesem u mobitel, što je ogroman rizik. S druge strane, sjećam se panike koja me uhvatila kada sam jednom shvatio da mi PIN kartice bankovnog računa nije memoriran u glavi nego – u ruci. U kažiprstu, točnije.
Tog dana otac me zamolio da mu podignem nešto novca na bankomatu iste banke u kojoj i sâm imam račun. Dao mi je karticu i rekao mi PIN. Kada sam njegov novac uredno podigao na bankomatu, odlučio sam i sebi podići nešto kuna. Ubacio sam svoju karticu u bankomat i krenuo utipkavati PIN, ali sam shvatio da ga više ne znam. Iz memorije ga je istisnuo onaj očev.
Kombinacija brojeva na koju je kažiprst bio naučen naprosto je iščeznula u trenutku kada je ukucao drugu. Izvadio sam karticu, hodao u krug neko vrijeme pokušavajući se sabrati i iz otpada vlastite memorije vratiti svoj PIN. Nije išlo, pamtio sam samo onaj očev. Potom sam samoga sebe uvjerio da će sutradan, kad se mozak i njegov šegrt kažiprst odmore, sve doći na staro. Prespavao sam, ali svoga se PIN-a sjetio nisam. Na koncu sam od banke morao zatražiti da mi dodijele novi.
JMBG ‘s dušom’ i bezdušni OIB
Sjetih se kako mi je jednom netko stariji tobože mudro rekao da tri broja neću zaboraviti dok sam živ: JMBG, serijski broj puške koju sam zadužio u vojsci (u JNA) i broj telefona prve djevojke. Ovaj posljednji zaboravio sam kad više nije bila prva. Serijski broj puške iz JNA bez posebnog sam razloga pamtio nevjerojatno dugo. Čak sam zaboravio i tko mi je rekao onu kvazimudrost, ali iz nje je jedino ostao JMBG. Nije mi ga, kao onomad očev PIN mojeg, uspio pregaziti ni OIB.
Možda će zvučati patetično, ali JMBG je, naspram hladno generiranog OIB-a, ipak imao dušu. U njegovim znamenkama, barem onih prvih sedam, svatko je mogao prepoznati sebe. Ili, kao što u pjesmi ‘JMBG’ pjeva Boris Novković (”Reci što će tebi moje ime, što će tebi moj JMBG broj”) doznati kada je rođendan nekome tko vam se sviđa ili skriva svoje godine.
Jest da je, manje romantično, u tih trinaest znamenki i država prepoznavala svakoga i davala mu to do znanja. U onaj svoj OIB mogu buljiti do besvijesti, ali ništa iz njega neću doznati. To će umjesto mene, bez patetike i romantike, obaviti policajac i poreznik, osobni bankar i drugi javni službenik.
Lozinke se zaborave pa se kreiraju druge, slično je i s profilima i računima na društvenim mrežama koje mijenjamo kad ih se zasitimo ili kad nas netko hakira. PIN-ovi dođu i prođu kako mijenjamo banke i mobilne operatere. I JMBG mi, eto, ode u povijest, ali neću ga zaboraviti. Kao i toliko drugog odavno beskorisnog.