Smrću Darija Džamonje nestalo je jedno Sarajevo

U svim svojim tugama i nesrećama, u svim svojim bolovima i sramotama Dario Džamonja je bio čovjek Sarajeva, onog Sarajeva koje je iza svoje mučljivosti, magle i smoga živjelo zlatno doba socijalističke sreće.

Dario Džamonja rođen je u Sarajevu, u tom je gradu živio sve do smrti, u tom je gradu živio čak i kada nije bio u njemu, u vrijeme svog bolnog egzila (Screenshot)

Prvi i jedini put Darija Džamonju sam vidio nekada u ljeto svoje prve godine studija u Sarajevu. Nije, kako to uobičajeno biva, ničim razočarao moja očekivanja, a bijela duga marama, koju je nosio oko vrata i cigareta koja se dimila u ruci odgovarali su predstavi koju sam imao o piscu. Do tog slučajnog susreta za Darija Džamonju sam znao samo kao za pisca Slobodne Bosne, bio je utjelovljenje prkosa i nekog prohujalog vremena koje smo mi mladi studenti Filozofskog fakulteta idealizirali. Željeli smo studirati, željeli smo čitati najbolju literaturu, željeli smo neprekidno bančiti u kafanama i voditi beskrajno duge i beskrajno besmislene razgovore.

Te prve godine svog studiranja u Sarajevu na mene je izuzetno jak uticaj ostavio roman egipatskog nobelovca Nagiba Mahfouza Razgovori na Nilu i dok smo se nas nekoliko gurali u tijesnoj sobi studentskog doma u Nedžarićima maštao sam da sobu dijelim sa nekim studentima književnosti i filozofije i da svi zajedno živimo negdje na jugu, negdje gdje je toplo i ugodno. Mahfouz i Džamonja tada su mi se činili veoma bliski makar između njihove književnosti nema neke sličnosti. Ali, taj osjećaj da obojica uspijevaju u svome pisanju oslikati život ostao je i danas, makar se Mahfouzom više ne bavim dvije decenije, a Džamonju neprekidno čitam iznova, nalazeći kako je sud o njegovoj literaturi ili nepošten ili besramno nepostojeći.

Dario Džamonja rođen je u Sarajevu, u tom je gradu živio sve do smrti, u tom je gradu živio čak i kada nije bio u njemu, u vrijeme svog bolnog egzila. Sarajevo je tema svake njegove priče i svakog njegovog zapisa, a on sam bio je jedan od rijetkih bosanskohercegovačkih pisaca koji je cijeloga života bio profesionalni pisac. Živio je od pisanja, živio skromno, nekada i siromašno, ali nikada nije pristao biti ništa drugo osim čovjek kojem je osnov materijalne i duhovne egzistencije pisanje. Biti pisac za Darija Džamonju značilo je biti samoostvaren čovjek, a živjeti u Sarajevu značilo je biti dio jedinog smislenog svemira.

Odlazak i povratak

Danas se zna da je Dario Džamonja napustio ratno Sarajevo 1993. godine samo sa jednom namjerom – da se jednom vrati u svoj rodni grad. To je i učinio 1998. godine, a dan kada se vratio u Sarajevo doživljavao je kao svoj drugi rođendan. O smrti nije mnogo razmišljao vjerujući da nas sve čeka neka lijepa budućnost makar je cijeloga života pisao o svijetu nastanjenom u utrobi Sarajeva. Od prve knjige, objavljene koncem 1970-tih, za Džamonju je postojao samo jedan svijet, onaj sarajevskih ulica, budžaka, oronulih zgrada i napuštenih kuća. On je bio jedan mnogo talentovaniji John Dos Passos, pisac hiljadu puta američkiji nego svi američki pisci koji su opisivali svoje urbane megapolise.

Od Darija Džamonje „veći“ je u tom prosedeu životnog ritma u prozi bio samo Ernest Hemingway, ali mora se i zapisati da Hemingway nikada nije pisao o gradovima i da je za sarajevske pijance uvijek bio običan amater. On je svoja opijanja opisivao i mitologizirao, a sarajevski umjetnici, među njima i Dario Džamonja, nisu imali izbora – za njih je život bio ili iluzija delirium tremensa ili očaj koji tjera u ulicu samoubica. Dario Džamonja bio je cijeli život glavni lik svoje literature, literature koja nije poznavala granicu između života i fikcije. Bio je pijanac koji je pio iz muke i običaja, iz navade i društvene poze, bio je pijanac tmurne socijalističke stvarnosti i svih njenih ideoloških zabluda.

Sarajevo je postalo mitski grad baš zbog ljudi kakav je bio Dario Džamonja, zbog ljudi koji su bili dio tog kulturnog i umjetničkog miljea, osobenjaka koji su vlastite snove raspršivali u beznadnim gradskim potucanjima. Ko se danas sjeća Slobodana Blagojevića i Hamdije Demirovića, ko pamti Iliju Ladina i Nedžada Ibrišimovića, ko još danas u Sarajevu zna da je Abdulah Sidran napisao Šahbazu i Kost i meso. Među takvim svijetom posebno je mjesto zauzimao Dario Džamonja sa svojim manijakalnim pisanjem i prozom od koje se ježila koža.

Miljenko Jergović je na jednom mjestu zapisao da je Dario Džamonja dugo vremena pisao kratke tekstove i kolumne, ne duge, ali nabijene spisateljskom snagom i značenjem. Pamti da je Džamonja angažmane od urednika često dobivao kao znak neke posebne pažnje ili kao gest milostinje prema nesretnom boemu, a još je upečatljivije ostalo sjećanje na sve te bezimene ljude koji su Džamonjine tekstove izrezivali iz novina i nosali presavijene u svojim novčanicima. Džamonjina književnost bila je u tom nestajućem vremenu nešto poput hamajlije, neka mala čudotvorna znamenitost, koja je čovjeka čuvala od zla, nesreće i uroka.

Treba razumjeti veličinu njegovog genija

O značaju Džamonjine proze suvišno je govoriti, ali treba reći da je njegovo cjelokupno književno djelo ostalo nepročitano. Nikada nije napisao roman, usuđujem se reći, jer mu se ta forma gadila; ostao je vjeran kratkoj priči sve do kraja svojih literarnih maštarija. O veličini njegovog genija teško je govoriti dok se o njemu još uvijek piše kao o nesretnom sarajevskom boemu. A ono što je Džamonja učinio za bosansku književnost od nemjerljivog je značaja, jer, pazite sada ovo, nije imao uzora, nije imao prethodnika, nije imao tradicije na koju bi se oslonio.

Dario Džamonja je za sebe i svoj grad izmislio sve – i formu, i teme, i motive, i stil, i prosede. I, neka se zna, nikada niko prije njega nije na bosanskom jeziku tako pisao. Džamonja je pisao o iskustvu svojih gradskih skitanja, pisao je o ljudima koje je sretao na svakom centimetru sarajevskog asfalta, pisao je u izlivu umjetničke snage, pisao je brzo, jezgrovito i neposredno. Baš zato je u njegovoj literaturi Sarajevo više onaj pravi grad, a manje mit koji se o njemu stvarao.

A paradoksalno, dok mu je književnost bila naturalistična i čudesna, istovremeno je njegov život bio divlji i nadrealističan. U tom mitu o Sarajevu Dario Džamonja ima jedno od najvažnijih mjesta, on je ona fluidna dobra gradska duša koja je oko sebe skupljala i dobro i zlo. On je bio onaj čuveni sarajevski boem i kafanski čovjek, onaj nemirni duh koji je uvijek negdje išao i kojem je cilj uvijek nekako migoljio između ruku. U svim svojim tugama i nesrećama, u svim svojim bolovima i sramotama Dario Džamonja je bio čovjek Sarajeva, onog Sarajeva koje je iza svoje mučljivosti, magle i smoga živjelo zlatno doba socijalističke sreće. I kada je bio na dnu, a tamo je najčešće bio, nije gubio duh, bio je raspjevani silen sarajevskog boemskog života u kojem se posljednji jugoslovonski dinar ostavljao za kafanskim stolom.

Rat je u Dariju Džamonji ubio veselje, jer doživio je ono što nijedan istinski boem nikada ne smije. Zlo nacionalističke ideologije i krvava opsada grada otrijeznili su njegovu dobrostivu dušu. Ono što je vidio tek otvorenim očima nije mu se svidjelo. Otišao je u Ameriku kako ne bi gledao ubijanje svog grada, radio je tamo u psihijatrijskoj ustanovi kupajući bolesnike, fizički nesnošljivo, pateći za svojim gradom. Vratio se iz egzila živjeti u poslijeratnu bosansku realnost pišući istom onom titanskom snagom o svijetu koji je najbolje poznavao. I baš takvim dušama, onim plemenitim ali nepragmatičnim dragi Bog ispunjava najintimnije želje pa se kao božije proviđenje može tumačiti činjenica da je Dario Džamonja na bolji svijet otputovao iz svog voljenog grada. Smrću Darija Džamonje nestalo je jedno Sarajevo, nestalo zauvijek i nepovratno.

Bio jednom jedan Džamonja

Ovaj ćemo tekst završiti u duhu književnosti Darija Džamonje. I umjesto da kao svaki drugi hroničar vremena sada nabrojim sve naslove njegove bibliografije podsjetićemo se na jedno piščevo, pomalo tmurno, autobiografsko pominjanje.

Dario Džamonja je rođen 18. januara 1955. godine, a umro je 15. oktobra 2001. godine. A sam pisac je u jednom epitafu opisao svoj život gotovo do u detalj.

(Auto)bilješka o autoru:

Zovem se Dario Džamonja.
Rodio sam se 1955. godine u Sarajevu.
U Sarajevu sam i umro 1993. kada sam ga napustio.
Godine 1998. sam opet umro kada sam napuštao Ameriku i svoju djecu.
Sada opet pokušavam živjeti u Sarajevu od pisanja.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Veza između Šibe Krvavca i Sarajeva nije obična povezanost čovjeka i njegovog grada. To je prije neka živa i organska isprepletenost dviju sudbina koje su dijelile najmračnije trenutke historije kao vlastito životno iskustvo.

blog by
Published On 29 Dec 2018
Više iz rubrike BLOG
POPULARNO