Pismo djetetu izbjeglici koje mora ‘preživjeti’ u novoj državi

Sve što moraš napraviti je preživjeti. Sve ostalo će doći poslije. Ljepota tvoje majke. Zvuk očevog glasa na maternjem jeziku. Mjesto koje ćeš zauzeti za stolom punim nasmijane djece.

Autorica u prvoj godini kao izbjeglica u SAD-u [Fotografiju ustupila Kao Kalia Yang]

Drago dijete, izbjeglico u prvoj godini po dolasku u novu državu,

Tvoja majka za koju su svi u staroj državi govorili da je lijepa, više to nije, ovdje u novoj državi. Morala je ošišati dugu kosu da bi dobila posao u tvornici. Tetke koje su ovdje duže rekle su joj da je kratka kosa mnogo sigurnija kada radiš za mašinom sa velikim zubima i nevidljivim rukama.

Kaže da ljudi na poslu ne gledaju u nju. Pokušava se našaliti: „Dobro je što me više ne gledaju, jer da gledaju, mogla bih se osvrnuti i teška kolica koja guram bi mogla pasti na mene!“

‘Odmah izgubiš naglasak’

Tvoj otac koji ima snažan glas koji je dubok, ali gladak kao med koji klizi niz grlo na maternjem, izgubio je svoj glas na engleskom. Njegov glas u novom jeziku nema moć da putuje. Zrak unutar njega umire u njegovim ustima. Sve što zna reći je: „Zdravo, žao mi je, molim Vas da mi pomognete, hvala Vam“.

Pitaš se gdje je nestala poezija. Ovaj muškarac čija su ramena bila prava i dovoljno snažna da te drži tako visoko da si mogao dohvatiti lišće s krošnji drveća. Ovaj čovjek čije su te pjesme nosile kao krila preko praznih prostora tvog života. Kako to da na ovom novom mjestu, strah unutar njega izlazi iz usta svaki put kada nešto pokuša reći?

Tvoja starija sestra uči engleski. Kaže da je svaka boja „žuta“. Kaže ti: „Ako staviš ‘s’ na kraju svake riječi na engleskom, odmah gubiš naglasak.“

U radnjama koje prodaju odjeću koju ljudi više ne žele, ona bira onu koja izgleda najvažnije: zakopčanu košulju sa bijelim okovratnikom i smeđim pojasom koju će nositi na farmerke. Ti želiš majice kratkih rukava sa likovima iz crtića ali neki od njih su toliko razvučeni da su im lica postala šira i duža nego što bi trebala, pa znaš da će druga djeca znati da je to stara majica koju nosiš kao novu.

Tvoja sestra misli da se trebaš naviknuti da nosiš farmerke da bi izgledao kao druga djeca u školi, ali tkanina je ukočena i čvrsta i zbog nje ti nedostaju šorcevi iz prethodnog života.

‘Pokušavaš progutati suhe dijelove’

Hrana. Kako ti nedostaje skliska mekoća fermentiranih rižinih nudli u temeljcu koje su prodavači prodavali na tržnici u kampu. Za jedan baht si mogao kupiti cijelu zdjelu. Mogao si staviti šećera u temeljac koliko si htio. Mogao si dodati sitno izrezan kupus i cvat banane, mentu i korijander. Pojeo bi sve iz zdjele, a onda bi je nagnuo da i posljednji djelići temeljca kliznu niz grlo. Sada ti u školi daju hladan hljeb i hladno meso i tanku žutu stvar koju zovu „sir“ koja je pomalo slana, ali uopće nije slatka. Jedva to možeš jesti, pa biraš sredinu hljeba i pokušavaš progutati suhe dijelove dok svi za stolom gledaju u tebe.

Djeca za dugim stolom gledaju u tebe i ti ne znaš gdje bi više gledao. Gledaš u komadiće hljeba u svojim rukama i možeš osjetiti kako ti hrana u ustima postaje sve više suha. Djeca se počinju smijati. Ti ih kriomice posmatraš. Neki od njih su skinuli hljeb s mesa, jedu ga, žvaču ga širom otvorenih usta. Shvataš da i ti žvačeš širom otvorenih usta.

Oduvijek si jeo tako i to je jedini način koji poznaješ. To je način na koji su jeli ljudi oko tebe u izbjegličkom kampu. Hrana je bila takav dar. Cilj je bio da jedeš i da progutaš. Niko ti nikada nije rekao da jedeš pogrešno. Niko ti se nikada nije smijao zbog tog.

Tečnost koja neće da se pojavi u tvojim ustima pojavljuje se u tvojim očima. Svjestan si da plačeš, ali u tvom srcu je sada toplina. Nećeš prestati jesti. Ne možeš prestati plakati. Smijeh se utišava. Osjetiš ruke odrasle osobe na ramenu. Nastavnik kaže: „Šta nije u redu?“ Podigneš pogled da vidiš lice te osobe, ali ga vidiš kroz suze.

Na dnu si bunara. Gledaš prema gore. Tamo je svjetlo. Tamo je lice. Sve treperi u vodi.

Sada si u direktorovoj kancelariji. Tamo je i prevodilac. Stariji je od tvog oca, ali govori engleski. On kaže: „Muaj teebmeem dabtsi?“ U čemu je problem, želi da zna.

Problem je ovo mjesto koje ne vidi tvoju mamu, koje ne čuje tvog oca, koje ti se smije. Sve što možeš izustiti je: „Nedostaju mi mama i tata“.

Muškarac te lagano prodrma. Zašto ti nedostaju danas više nego jučer ili dan prije tog?

‘Stvari koje si dosad naučio razlog su zbog kojeg si živ’

Zbog njegovog pitanja još više plačeš. Ne možeš mu reći istinu da si danas, a ne jučer ili dan prije tog, naučio da je način na koji su te majka i otac naučili kako da jedeš cijeli život pogrešan ovdje u Americi. Što više razmišljaš o njegovom pitanju, to više plačeš.

On ti govori: „Ovdje, u ovoj državi, moraš naučiti da radiš stvari kao i drugi da bi preživio“.

Njegove će riječi živjeti u tebi dugo vremena. Nekad ćeš im vjerovati. Nekada nećeš jer znaš da su stvari koje si dosad naučio razlog zbog kojeg si živ. I ovdje. Uprkos svemu.

Zbog ove nove države osjećaš štošta, ona će propitivati ko si ti, uništit će način na koji vidiš ljude koji te vole najviše, koje ti voliš najviše, ali ako preživiš, učinit će da poželiš promijeniti ovo mjesto da ga učiniš boljim, ljubaznijim prema novim ljudima koji dolaze, novim izbjeglicama, novoj djeci izbjeglicama.

Dijete moje, izbjeglico, sve što moraš napraviti je preživjeti. Sve ostalo će doći poslije. Ljepota tvoje majke. Zvuk glasa tvoga oca na maternjem jeziku. Mjesto koje ćeš zauzeti za stolom punim nasmijane djece. Sve što moraš napraviti je preživjeti tu prvu godinu, tu drugu godinu, tu treću godinu i tako dalje.

Sve što moraš je biti svjestan da nisi sam.

S ljubavlju,

Žena izbjeglica koja je bila dijete poput tebe i koja je preživjela

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO