Koliko znate slijepih osoba? Znam ih nekoliko, među ostalim i jednu ženu koja je slijepa od rođenja, završila je fakultet, ima porodicu, djecu koja vide i koja će joj sigurno biti veliki oslonac u životu, baš kako i treba paziti roditelje u njihovoj starosti. Ne mogu čak ni pokušati da zamislim kroz šta je sve prošla, koliki je trud uložen da bi se obrazovala, digla vlastitu porodicu… I što je najljepše od svega, potpuno je nezavisna, vedrog duha i redovno i neprekidno nas sve nasmijava.
Svako može uliti snagu kada zastanemo i počnemo otpuhivati pred preprekama koje izgledaju nepremostive, a tako su sićušne. U takvim trenucima uvijek se sjetim nje.
Sjetim se nje i svakog 15. oktobra, na Međunarodni dan bijelog štapa.
Znamo li kako je sve počelo?
U početku je funkcija bijelog štapa bila ograničena na zaštitu tijela od prepreka. Tek u 20. stoljeću je došlo do značajnih promjena. Zbog napretka u cestovnom prometu potrebno je identificirati slijepe osobe. Testirane su crvene zastave (Belgija 1911.) ili žute vrpce s tri crne tačkice (Danska, Švedska, Njemačka).
Engleski fotograf iz Bristola, James Biggs izgubio je 1921. godine vid u nesreći, pa se s razlogom osjetio ugroženim u saobraćaju. Da bi postao vidljiviji, ofarbao je štap u bijelu boju. Tako je postao uočljiv u cestovnom saobraćaju. Tim činom mapirao je ne samo sebe, nego i sve druge nevidljive slabovidne osobe.
U Francuskoj je 1930. godine Guilly d’ Herbemont dala inicijativu za korištenje bijelog štapa kao zaštitnog znaka u saobraćaju. Gospođi Herbemont su zapravo ideju za inicijativu dali pariški policajci koji su bijeli štap koristili za organiziranje prometa. Borila se za prijedlog i stekla značajan publicitet.
Godinu kasnije finansirala je kupovinu 5.000 bijelih štapova, vlastitim novcem. Bez obzira na početno nepovjerenje u Francuskoj, vremenom se bijeli štap etablirao kao simbol slijepih i brzo se proširio u druge evropske zemlje. Na ovaj način, štap je ostvario i signalnu funkciju.
Razumijevanje za problem sljepoće
Učinkovitija upotreba bijelog štapa indirektna je posljedica Drugog svjetskog rata. Richard E. Hoover je pozvan 1944. godine u vojnu bolnicu za slijepe ratne veterane u Valley Forge u Pensilvaniji, ali i sa njim, Warren Bledsoe (učitelj za slijepe u Merylandu). Obojica su zadržali prethodne opcije za orijentaciju i mobilnost, ali to nije bilo dovoljno te su počeli raditi na tehnici koja koristi dugački bijeli štap poput produžene ruke.
Hoover je više bio sklon eksperimentisanju. Sam je vezao oči kako bi isprobao različite tehnike štapa i tražio je još učinkovitija rješenja. Postepeno je razvio metodologiju koja se i danas koristi, tako je zapravo uzdigao bijeli štap do osnovne pomoći pri orijentaciji slijepih.
Bledsou je 1977. dodijeljenja nagrada Alfred Allen za njegovu svijest i razumijevanje problema sljepoće. S razlogom su ga nazivali majstorom u poučavanju slijepih osoba. On je bio taj koji je učio slijepe osobe kako da se nose sa svojim sljepilom, znajući kada treba pomoći, a kada ne.
Prošlo je od tada jako puno godina. I danas treba isto umijeće i razumijevanje za problem sljepoće.
Svaki dan novi izazov
Međunarodni dan bijelog štapa se u svijetu obilježava još od 1964. godine, kada je tadašnji predsjednik SAD-a Lyndon Johnson proglasio navedeni datum Danom bijelog štapa. Tako je pomagalo za kretanje slijepih osoba postalo simbol njihove nezavisnosti i samostalnosti. Danas oštećenje vida pogađa oko 2,2 milijardi ljudi globalno.
Svaki dan je novi izazov za slabovidne osobe, jer se suočavaju kako s društvenim, tako i fizičkim preprekama. Baš kao i Herkul obavljaju nemoguće zadatke. Žive i postoje, napajaju se iz svog izvora, novim nadahnućima.
U Bosni i Hercegovini živi više od 5.000 osoba sa oštećenjem vida. Samo oni najbolje znaju kakva je njihova svakodnevnica, samo oni najbolje znaju s kakvim se poteškoćama nose u zapošljavanju, s kakvim u obrazovanju.
Mi, blagoslovljeni čarolijom vida trebamo otvoriti sva vrata komšijama, prijateljima i svima koji ne vide, u svakoj oblasti života. To bi značilo da i mi zaista vidimo i da ne zatvaramo oči ili okrećemo glavu od slijepih i slabovidnih.